Cesija je zapravo ustup tražbine. U općoj nestašici ili besparici u nelikvidnom društvu gdje svatko svakome duguje i gdje nema novca da se podmiri tražbina, moguće je da vjerovnik svoju tražbinu (potraživanje) prenese na neku treću osobu.

Tako on može namiriti neki svoj dug trećoj osobi. U članku 80 Zakona o obveznim odnosima (N. N. 35/2005) govori se o cesiji kao o promjeni subjekta u obvezno pravnom odnosu. Na primjer osoba A ustupitelj (cedent) može svoje potraživanje prema osobi C (cesus) kao svom dužniku prenijeti na osobu B primatelja (cesionara) posebnim ugovorom. To je koristan pravni posao, trostran pravni odnos, kojim se mogu vršiti razna bezgotovinska plaćanja, darovanja i sl. kao i podmirivati dugove i uspostaviti pravni red u prometu. Mogu se cedirati čak i buduća prava i to na sve osobe osim na dužnika jer bi tada zapravo prestala postojati cesija i izgubio bi se njezin smisao.

Kako nastaje cesija?

U članku 80 ZOO-a navodi se da se cesija zasniva na ugovoru sklopljenom između vjerovnika i nekog trećeg. Postoji također izuzetak kada se ne može vršiti cesija, a to je slučaj kada je prijenos zabranjen zakonom ili kada se radi o pravima strogo osobne naravi ili kada se radi o tražbini koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog. Ugovor o ustupanju neće imati učinka samo onda ako su se dužnik i vjerovnik dogovorili da vjerovnik neće moći prenijeti tražbinu na drugog ili da je neće moći prenijeti bez pristanka dužnika (čl. 80 st. 2 ZOO-a).

Ako su tu i sporedna prava, kao na primjer prvenstvo naplate, hipoteka, založno pravo, neko pravo iz ugovora s jamcem, prava na kamate, ugovorena kazna i sl., ona s tražbinom također prelaze na cesionara. Treba spomenuti da ustupitelj može predati založenu stvar cesionaru samo ako zalogodavac na to pristane jer u protivnom ona ostaje kod ustupitelja da je čuva za račun cesionara. Tako se smatra da su dospjele a neisplaćene kamate ustupljene s glavnom tražbinom.

Obavještenje dužnika

Za ustup tražbine nije potrebno da dužnik pristane na ustup, ali ipak je ustupitelj dužan obavijestiti dužnika o ustupanju. Ako dužnik ispuni svoju obvezu ustupitelju prije obavijesti to je pravno valjano i oslobađa dužnika obveze, ali samo ako nije znao za ustupanje jer u protivnom obveza ostaje te ju je on dužan ispuniti. Vrhovni sud u svojoj presudi br. rev-222/2004 od 20. 10. 2004. g. kaže da je dužnika o ustupu dužan obavijestiti ustupitelj a ne cesionar, ali da eventualni propust vjerovnika ipak nije uvjet za pravovaljanost ugovora o cesiji. Vidjeti o tome Izbor odluka VSH iz 2005. g. str. 33.

Cesionar ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Isto tako, dužnik može isticati sve one prigovore prema cesionaru koje je mogao isticati prema ustupitelju do časa kada je saznao za ustupanje (čl. 84 ZOO-a). Ustupitelj je dužan izdati ili predati cesionaru obveznicu ili kakvu drugu ispravu o dugu ako je ima kao i druge dokaze o ustupljenoj tražbini. Ako je pak ustupitelj prenio na cesionara samo dio neke obveze odnosno tražbine, tada je ustupitelj dužan cesionaru predati ovjerovljeni prijepis obveznica ili neke druge isprave kojim se dokazuje postojanje ustupljene tražbine. Čak i to, ustupitelj je dužan na zahtjev cesionara izdati ovjerovljenu potvrdu o ustupanju (čl. 85 ZOO-a).

Ako je tražbina ustupljena nekim naplatnim ugovorom tada ustupitelj odgovara za postojanje tražbine u vrijeme ispunjenja. Bolje rečeno u vrijeme ustupanja.
Ustupitelj odgovara za naplativost tražbine ako je to bilo dogovoreno, ali samo do visine onoga što je primio od cesionara kao i za naplativost kamate, te troškove oko ustupa i troškove postupka protiv dužnika. Ali veća odgovornost savjesnog ustupitelja ne može se ugovoriti (čl. 87 ZOO-a).

Ustupanje umjesto ispunjenja

Dužnik može radi ispunjenja svoje obveze vjerovniku ustupiti neku svoju tražbinu ili samo njezin dio tako da sklopi ugovor o ustupu te se u tom slučaju dužnikova obveza gasi do iznosa ustupljene tražbine (čl. 88 ZOO-a).

Drugi slučaj podrazumijeva da dužnik ustupi svome vjerovniku svoju tražbinu radi ispunjenja pa se dužnikova obveza prema vjerovniku gasi, odnosno ona se smanjuje tek kada vjerovnik naplati ustupljenu tražbinu. U svakom slučaju cesionar je dužan predati ustupitelju sve što je primio preko iznosa svoje tražbine prema ustupitelju. U slučaju ustupanja radi ispunjenja dužnik ustupljene tražbine može ispuniti svoju obvezu i prema ustupitelju, čak i onda kada je obaviješten o ustupanju (čl. 88 ZOO-a).

Kada je ustupanje učinjeno radi osiguranja cesionareve tražbine prema ustupitelju, tada je cesionar dužan brinuti se s pažnjom dobrog gospodarstvenika, odnosno s pažnjom dobrog domaćina o naplati ustupljene tražbine te nakon naplate, pošto zadrži koliko je potrebno za namirenje vlastite tražbine prema ustupitelju, ovom predaje višak (čl. 89 ZOO-a).

Recesija kreće u obrnutom smjeru. Moguće je i to da cesionar ustupi nazad cediranu tražbinu prvom ustupiocu (prvobitnom), pa se u tom slučaju govori o recesiji ili povratnom ustupanju. Cesija je u pravilu dobrovoljna i vrlo korisna  pravna institucija koja služi kao pomoćni instrument za ostvarivanje svrhe glavnog posla.

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email