Kako danas, trideset godina nakon početka ratova i raspada Jugoslavije, žive srpske izbjeglice iz Hrvatske u Srbiji? O ovoj dramatičnoj i tragičnoj temi i nikada do kraja riješenom problemu razgovaramo s Ratkom Bubalom, čelnim čovjekom Humanitarnog centra za integraciju i toleranciju (HCIT) iz Novog Sada.
Srpske izbjeglice iz Hrvatske proživjele su devedesetih tegobne godine u Vojvodini i drugdje u Srbiji. Kakva je generalna ocjena njihovog položaja danas?
U ovih tridesetak godina, od prvog izbjegličkog talasa u Srbiji, kada je krajem 1991. godine stigla 53.591 izbjeglica, čiji se broj mjesec dana prije Oluje popeo na 118.866, te drugog talasa nakon Oluje sa 189.003 prognanika, ili ukupno 330.123 izbjeglice po popisu iz 1996. godine – većina izbjeglica i drugih ratom ugroženih lica se manje-više integrirala, započela novi život, dijeleći uglavnom sudbinu domaćeg stanovništva. Pronalaženje koliko-toliko sigurnog posla u uvjetima premalo plaćenog rada jeste ono što zaokuplja ne samo izbjeglice već i domicilno stanovništvo. Još uvijek krhka ekonomija Srbije, iscrpljena krizom devedesetih godina, prouzrokovanom oružanim sukobima, sankcijama, bombardovanjem, procesima divlje i pljačkaške tranzicije, ne predstavlja okruženje u kojem se lako može naći posao, pogotovo ne za ugrožene grupe. Kao i u Hrvatskoj, značajan dio radno aktivne populacije, posebno izbjegličke, odlazi u inozemstvo.
Solidariziranje s izbjeglicama
Koliko je izbjeglicama pomagalo domaće vojvođansko stanovništvo, koliko nevladine organizacije, a koliko država Srbija?
Iscrpljeno domaće stanovništvo, jednako kao i država Srbija, pokazalo je visok nivo solidarnosti s izbjeglicama i drugim ratom ugroženim licima koja su utočište našla u Srbiji. Prvu pomoć su najviše pružili rođaci i prijatelji. Na vrhuncu izbjegličke krize 1996. godine kod rođaka i prijatelja je stanovalo 55,2 posto izbjeglica i drugih ratom ugroženih lica, a u 700 kolektivnih centara je boravilo više od 50.000 izbjeglica. Do danas, iz donatorskih i budžetskih sredstava Srbije stambeno je zbrinuto preko 23.738 izbjegličkih obitelji, a ekonomski osnaženo njih 22.442. Kroz Regionalni stambeni program, Srbija je do danas stambeno zbrinula preko 5.500 porodica, a za još 2.200 obitelji biće osiguran dom do kraja 2021. godine. U Vojvodini značajnu pomoć izbjeglicama pruža i Fond za izbeglа, raseljenа licа i za saradnju sa Srbima u regionu. Ogromnu i nemjerljivu pomoć su pružile međunarodne vladine i nevladine organizacije, a domaći civilni sektor – to kažem iz iskustva organizacije kojoj sam na čelu – svih ovih godina je bio gotovo jedini pružalac besplatne pravne pomoći izbjeglicama u Srbiji, unatoč nestabilnim i nesigurnim izvorima financiranja.
Koliki je bio nivo samoodrživosti tih ljudi, a kolika je bila cijena koju su izbjeglice u izbjeglištvu morale platiti?
Izbjeglištvo, pored ostalih negativnih konsekvenci, imalo je za posljedicu i prekid u obavljanju profesionalnih i radnih funkcija, što je značilo isključenost iz ekonomskog života, materijalnu zavisnost i nemogućnost samostalnog izdržavanja. Integraciju izbjeglica ne samo da je znatno otežavalo i usporavalo ekonomsko propadanje zemlje u kojoj su našli utočište, već i ignorantski odnos tadašnje Miloševićeve vlasti prema izbjegličkom problemu, kao svojoj nečistoj savjesti, što se izražavalo u činjenici da u prvoj deceniji izbjeglištva u Srbiji nije bila izgrađena aktivna politika ni osmišljen plan trajnog rješavanja izbjegličkih problema. Republika Srbija tek 2002., nakon punih 11 godina od dolaska prvih izbjeglica iz drugih republika SFRJ, donosi Nacionalnu strategiju za rješavanje pitanja izbjeglih i interno raseljenih lica. Tako su mnoge izbjeglice u Srbiji punu deceniju, predugo za jedan ljudski život, bile u jednom u biti zamrznutom životnom stanju. Niti su se šire otvarali putevi povratka kući, niti putevi integracije u sredini utočišta. Odgovornost za nemogućnost značajnije integracije izbjeglica u Srbiji snosi i međunarodna zajednica, prije svega zbog svoje kontraproduktivne politike ekonomskih sankcija prema zemlji s procentualno najvećim brojem izbjeglica – tadašnjoj SR Jugoslaviji. Te sankcije, po svojim praktičnim učincima i posljedicama, najviše su pogodile najslabije, a to su upravo bile izbjeglice, blokirajući im mogućnost integracije u novoj sredini i istovremeno pospješujući tenzije između izbjeglica i osiromašenog domaćeg stanovništva u bici za golo preživljavanje.
Kakva je bila uloga vaše organizacije u toj pomoći?
HCIT je izbjeglička organizacija koju su 1997. zajedno s nama izbjeglicama osnovali državljani Srbije – intelektualci različitih nacionalnosti s Univerziteta u Novom Sadu i iz javnog života u Vojvodini. Glavna aktivnost i bazični projekt HCIT-a jeste humanitarna pravna pomoć za izbjeglice i interno raseljena lica. U dvadeset i tri godine svoga rada pravna pomoć je pružena za preko 200.000 izbjeglica i raseljenih lica. HCIT je pomogao hiljadama izbjeglica da se vrate svojim kućama ili da se integriraju u Srbiji, pribavio za njih preko 40.000 dokumenata iz Hrvatske, preko 12.000 dokumenata iz BiH, oko 6.500 dokumenata za raseljena lica s Kosova i Metohije, omogućavajući im lakši pristup njihovim pravima. HCIT je putem advokata u Hrvatskoj vodio oko 230 sudskih postupaka, od kojih je više desetina pozitivno riješeno, hiljadama izbjeglica je pomogao da ostvare pravo na penziju, da konvalidiraju staž penzionog osiguranja, da podnesu zahtjeve za obnovu i stambeno zbrinjavanje u Hrvatskoj, za povrat u posjed stana i otkup istih u BiH, za stambeno zbrinjavanje u Srbiji. Jedan od najznačajnijih učinaka HCIT-ovog lobiranja kod nadležnih državnih organa jeste usvajanje naše inicijative za izmjene i dopune Zakona o jugoslovenskom državljanstvu 2001. godine u Saveznoj skupštini SRJ, kojom je omogućeno izbjeglicama da imaju dvojno državljanstvo. Time je osnažen položaj izbjeglica, jer pravno lakše ostvaruju slobodu izbora trajnog rješenja – imaju mogućnost integracije uz zadržavanje otvorenih vrata povratku – kao i kvalitetniju pravnu poziciju u zaštiti i ostvarivanju svojih prava u zemljama porijekla.
Kakva su današnja razmišljanja ovih izbjeglica, između nostalgije za starim krajem i situiranosti u novoj sredini?
Iskustva ne samo srpskih već i hrvatskih i drugih izbjeglica s prostora bivše SFRJ umnogome su ista ili slična. Oni su suočeni s krizom svoga identiteta i na tu krizu različito reagiraju. Neki se čvrsto privijaju za kulturu društva koje su za sobom ostavili, drugi idealiziraju kulturu nove životne sredine i brzopleto odbacuju vrijednosti iz svoje prošlosti. Pokušaji da se što prije uklope u novu srbijansku sredinu, kako ne bi strčali i bivali prepoznavani kao izbjeglice, poprimaju ponekad i karikaturalne oblike. Starije izbjeglice, odnosno oni koji su svoje životno formativno razdoblje završili u Hrvatskoj, uglavnom se kulturalno nisu integrirali u novoj životnoj sredini i žive raspolućeni između nostalgije za rodnim krajem i, u duhovno-kulturnom smislu, sive memorijski isprazne prolaznosti. Mladi su pak svoje formativno životno razdoblje proveli u Srbiji, to je njihova domovina i za većinu njih i rodni kraj, a o “starom kraju” slušaju uglavnom nostalgične priče starijih, zanimajući se za njega uglavnom iz ugla geografske osebujnosti i turističkih ambicija.
Prinudna deruralizacija
Kakav je danas egzistencijalni profil nekadašnjih izbjeglica?
Izbjeglice su izrazito proaktivna populacija, koja je tokom perioda izbjeglištva naučila da se prilagođava nepovoljnim uslovima na tržištu rada i da svoje strategije ekonomskih aktivnosti i socijalne integracije gradi lišena značajnijih institucionalnih mehanizama podrške, već se oslanjajući na individualne, neformalne socijalne mreže i vještine. Istraživanja položaja izbjeglica pokazuju da znatan broj njih obavlja zanimanje ispod svojih obrazovnih kvalifikacija, što ukazuje na njihov nepovoljniji položaj na tržištu rada. Njihovo najveće učešće prisutno je u profesionalnoj grupi uslužnih radnika i trgovaca, u grupi inženjera, stručnih suradnika i tehničara i u grupi koja obavlja jednostavna zanimanja. Pada u oči izrazito nizak udio izbjeglih lica koja obavljaju poljoprivredna zanimanja, oko devet posto, što se pripisuje njihovoj prinudnoj deruralizaciji.
Kakva su današnja potraživanja izbjeglica prema državi Hrvatskoj u kojoj su nekada živjeli, a koja još nisu ispunjena?
Potraživanja su i dalje brojna, a očekivanja da će se ona ostvariti s vremenom su sve manja. Izbjeglice su ona ljudska skupina koja je pogođena najtežim i najmasovnijim oblicima kršenja ljudskih prava. Sjetimo se samo riječi Franje Tuđmana koji je privatnu imovinu izbjeglih Srba proglašavao državnom imovinom, na koju je namjeravao naseliti hrvatske izbjeglice, uglavnom s područja Bosne i Hercegovine, a dijelom i iz dijaspore. Podsjetit ću, s tim u vezi, na problem potraživanja pokretne imovine. Naime, iako je u članu 2. Aneksa G Sporazuma o sukcesiji utvrđeno da će “prava na pokretnu imovinu” na koju su građani imali pravo na dan 31. decembra 1990. biti priznata, zaštićena i vraćena u prvobitno stanje od strane države Hrvatske, u praksi se gotovo ništa nije uradilo na zaštiti pokretnih stvari izbjeglih Srba iz Hrvatske. Nije pravično riješen ni problem oduzetih stanarskih prava, a riječ je o brojci od oko 100.000 osoba pogođenih oduzimanjem stanarskog prava. Nije riješeno pitanje naknade štete nastale akcijama miniranja i paljenja imovine izbjeglih Srba, problem dospjelih a neisplaćenih penzija, kao i konvalidacija staža. Sve ove i druge nepravde pogoduju kod izbjeglica njihovoj percepciji žrtve, tj. monete za potkusurivanje u globalnim hrvatsko-srpskim dogovaranjima, razračunavanjima i razgraničenjima, što obnavlja i generira njihovo afektivno i revanšističko političko ponašanje.
Da li je odlaskom velikog dijela srpskog stanovništva Hrvatska izgubila, a Srbija sa izbjeglicama dobila ili su svi zajedno izgubili?
Svakome iole racionalnom i neostrašćenom čovjeku jasno je da je Hrvatska mnogo izgubila, a i dalje gubi, jer nema ne samo srpskog, već je sve manje i hrvatskog stanovništva u Krajini. Srbija je s izbjeglicama iz Hrvatske istovremeno i dobila i izgubila. Dobila je jer je dolaskom izbjeglica, doduše samo donekle, ublažila negativna demografska kretanja, a mnogo je i izgubila jer na periferiji srpskog nacionalnog korpusa ne živi više najvitalniji dio nacije. Slikovito, zakon brojeva pokazuje da je sve manje šanse da će se u Hrvatskoj, na primjer, ikada više pojaviti neki novi Tesla ili Milanković. Oni su iznikli iz najvitalnijeg dijela srpske nacije, koji je to bio upravo zbog mnoštva historijskih i životnih uvjeta na periferiji nacionalnog korpusa, u kojem ste brojčana manjina, izmiješani s drugim narodima i suočeni u životnoj utakmici i s izazovima i prednostima zajedničkog života i borbe za egzistenciju i samosvojnost.
Postoji li danas bilo kakav sistemski plan da se jedan dio izbjeglica organizirano iz Srbije vrati u Hrvatsku i pokuša da obnovi stari kraj?
Ne znam da negdje postoji takav nekakav sistemski plan. Koliko mi je poznato, takve planove o organiziranom vraćanju, selo po selo, bio je izradio odmah nakon izbjeglištva Komitet za izbjeglice u Beogradu na čelu s Borislavom Mikelićem. Međutim, tadašnja hrvatska politika je bila protiv masovnijeg povratka Srba u Hrvatsku. Vrijeme nije saveznik povratku, jer čovjek negdje mora saviti svoj dom, početi živjeti i planirati. Popisi izbjeglica u Srbiji pokazali su da se svega pet posto njih izjasnilo za povratak, što kao lakmus-papir oslikava ne toliko njihove stvarne želje koliko njihovu procjenu ukupne društvene klime u Hrvatskoj i objektivnih mogućnosti povratka. Sigurno je da bi taj procenat bio daleko veći da su mogućnosti povratka povoljnije.
