Borkinja za ljudska prava, feministica, potpredsjednica Nove ljevice, zastupnica u Skupštini Grada Zagreba, autorica prvog finsko-hrvatskog i hrvatsko-finskog rječnika, profesorica hrvatskog jezika i književnosti i još mnogo toga veže se uz rad i postignuća Rade Borić. Ova neumorna aktivistica suorganizatorica je i sudionica brojnih prosvjeda na kojima glasno upozorava na društvene probleme. Za P-portal govorila je o važnosti aktivizma, te o aktualnoj društvenoj situaciji uslijed koje se u Zagrebu ali i diljem Hrvatske održavaju različiti prosvjedi.

Godinama se bavite aktivizmom i, zajedno s brojnim građankama i građanima, upozoravate na goruće društvene probleme. Na kakve reakcije nailazite kod vladajućih kojima su te poruke najčešće upućene?

Aktivizam je nužan, posebno stoga što vladajući, a općenito, političke elite, ne vide i ne čuju goruće probleme onoga dijela društva koji nema moć utjecaja na te iste elite. Vladajućima je prvenstveno u interesu zadovoljiti svoje biračko tijelo, vladajući vole podanike, a ne one koji propituju, a, nažalost, često su im važniji oni koji prijete nasiljem, nego oni koji aktivizmom zagovaraju jednakije i pravednije društvo.

Iako ste i dalje aktivni „na ulici“, proširili ste polje borbe i suosnovali stranku Nova ljevica. Koja je razlika između ta dva područja djelovanja?

Iako je za mene ulica ili trg važno mjesto demokracije, sve dok god je sustav parlamentarne demokracije okvir u kojemu djeluje jedna zajednica, tj. dok god se odluke o tome kako ćemo živjeti i hoćemo li proračunska sredstva, tj. novac svih građana trošiti na kupovinu vojnih aviona, a ne na osiguravanje boljeg standarda građana, a zakonima određivati prava i obveze lokalne uprave ili financiranje političkih stranaka, djelovanje kroz stranku ima smisla i traži dodatnu odgovornost.

Zanimljivo je, ali i ne čudi, da od moralnoga autoriteta kakvim sebe vidi Crkva nismo čuli niti glasa osude silovanja niti podrške žrtvi, za koju, kao i za osumnjičenike za silovanje, možemo pretpostaviti da su uredno pohađali vjeronauk

U subotu su u brojnim gradovima održani prosvjedi pod sloganom „Pravda za djevojčice“, a u Zagrebu je održan i prosvjed protiv Vatikanskih ugovora. Povodi za ta dva prosvjeda su različiti, jesu li uzroci problema povezani?

Može se činiti da ta dva prosvjeda nisu povezana, a jesu. Aktivistice i aktivisti udruga koji zagovaraju sekularnu državu, čija se sekularnost rapidno urušava, uporno i hrabro, jer znamo kakav je utjecaj Crkve u Hrvatskoj, već sedmu godinu zaredom traže raskid Vatikanskih ugovora jer su oni na štetu svih nas, ne samo zbog financijskih obaveza Države već na štetu slobodnomislećih, odgovornih građanki i građana, odnosno onih koji bi to trebali postati i kroz sustav odgoja i obrazovanja.

Zanimljivo je, ali i ne čudi, da od moralnoga autoriteta kakvim sebe vidi Crkva nismo čuli niti glasa osude silovanja niti podrške žrtvi, za koju, kao i za osumnjičenike za silovanje, možemo pretpostaviti da su uredno pohađali vjeronauk, a znamo da nam i u sudovima i bolnicama stoje križevi, da će se na Sveučilište uvesti predmet kanonskoga prava… Što su mladi silovatelji od vjeronauka mogli naučiti? Da je žena drugotna i štraca ili da sve što joj se dogodi da je i zaslužila… Ili kad znamo da crkvene dostojanstvenike obvezuje institut tajne, tako da štite silovatelje i pedofile u svojim redovima, onda znamo da je poveznica dvaju prosvjeda očita.

Nadam se da će i prosvjednici s prosvjeda „Pravda za djevojčice“ razumjeti da je presudno da se vjeronauk izmjesti iz škola, jer diskriminira djecu i sve drukčije, te promiče vrijednosti koje dovode u pitanja osobne slobode, te da će veći broj građana zagovarati uvođenje građanskog i zdravstvenog odgoja i sekularnu Republiku.

Kako mlade ljude pripremiti za život u zemlji u kojoj se tolerira nasilje?

To je ključno pitanje. U zemlji u kojoj je međuvršnjačko nasilje u porastu, u kojem je nasilje na sportskim terenima pravilo, a ne iznimka, u kojoj će mlada osoba biti diskriminirana zato što je druge nacionalnosti, seksualnog identiteta ili je siromašna ili s invaliditetom ili živi u zemlji u kojoj istraživanje pokazuje da i mladići i djevojke misle da jedan šamar nije nasilje – obrazovanje je ključno, građanski odgoj je nužnost, a ne izbor. Pripremati ih treba programima predškolskog odgoja, od učenja poštivanja različitosti, ali im i primjerima treba pokazati da društvo ne tolerira nasilje. A to, nažalost, ne mogu vidjeti – ako su nasilnici, počinitelji kaznenih djela, uključujući njihove vršnjake, a posebno kriminalci i/ili ratni zločinci – često tretirani kao ugledni, čak i počasni građani.

Sigurnost zemlje ne ovisi o novim vojnim avionima već sigurnost počiva na stvaranju novih radnih mjesta, osiguravanju stanova za mlade, na jednakosti građana, a ne na povećanju privilegija, privilegiranih plaća i mirovina

Podržavate li prosvjede učiteljica i učitelja te medicinskih sestara i tehničara? Kako komentirate prioritete Vlade kada je u pitanju raspodjela državnih sredstava?

Podržavam prosvjede svih onih koji žive od svoga rada. Danas, nažalost, imamo sve manje onih koji bi mogli protestirati ispred svojih tvornica i proizvodnih pogona, jer su sredstva za proizvodnju nestala u privatizacijskoj pljački. Prosvjedi radnika u obrazovnom sustavu ili zdravstvu legitimni su, ali uranilovkom u povećanju plaća svima u društvenom sektoru ponovo će se najviše okoristiti oni u državnoj administraciji. Potrebno je revalorizirati vrijednost rada koeficijentima, a najveći gubitnici/e su oni koji rade u poslovima u kojima dominiraju žene: obrazovanju, socijalnoj i zdravstvenoj skrbi, jer se ti poslovi tretiraju drugotnima.

Kada bi Vlada razumjela da sigurnost zemlje ne ovisi o novim vojnim avionima već da sigurnost počiva na stvaranju novih radnih mjesta, osiguravanju stanova za mlade, na jednakosti građana, a ne na povećanju privilegija, privilegiranih plaća i mirovina, da sigurnost čini pravedniji porezni sustav, suvremeni sustav školstva, zdravstva, a ne osiguravanje vlastitih položaja – onda i Hrvatska ne bi prema svim statistikama bila zemlja daleko od obećane zemlje blagostanja i sreće.

Je li aktivizam danas odraz hrabrosti i buntovnosti ili odgovornog društvenog ponašanja?

Aktivizam je danas nužnost. U zapuštenoj državi aktivisti brinu o očuvanju ljudskih prava i ono malo nedevastiranih prostora i nerasprodanih resursa. Ponekad aktivizam zahtjeva malo više hrabrosti ili buntovnosti, danas posebno oko nasrtaja na prava manjina ili izbjeglica ili u borbi protiv sve prisutnije revizije povijesti. Ali, ponajprije, aktivizmom pokazujemo da smo odgovorni građani, pokazujemo podršku i solidarnost, jednom sa ženama, drugi puta sa učiteljima i učiteljicama ili radnicima Uljanika, medicinskim sestrama ili članovima LGBTI zajednice. I, dakako, treba nam više solidarnosti.

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email