U zemlji u kojoj je bezvlašće i službeno zavladalo, a mediji danonoćno kampiraju pred središnjicama političkih partija očekujući obraćanja stranačkih prvaka, sve rjeđe se u javnost probijaju priče o tome kako obični ljudi žive pod teretom siromaštva i neuređene države. Posebna šutnja vlada kad su ti siromasi Srbi povratnici, koji u napuštenim selima žive u nezamislivim, postapokaliptičnim uvjetima kakve danas civilizirani svijet ne može ni zamisliti. Dok Zagreb dobiva nagrade za najpoželjniji grad u adventsko doba, u Parizu se raspravlja o dokidanju upotrebe fosilnih goriva, a tehnološka dostignuća nezaustavljivo ulaze u naše živote, postoje ljudi u Hrvatskoj koji žive bez struje, prometne povezanosti, pošte, telefona i mobilnog signala. Potpuno odsječeni od svijeta, a udaljeni od Zagreba samo 300 kilometara.
Upravo tako žive stanovnici Drenovca Osredačkog. Na šokantnu sudbinu ljudi u tom seocetu upozoreno je na konferenciji koju su organizirale četiri pravobraniteljice (pučka, za ravnopravnost spolova, za djecu i za osobe s invaliditetom), navodeći ih kao primjer ruralne izolacije. Ne žive oni tako jer žele, niti su avanturističkog duha, nego zato što su ih siromaštvo i nebriga države trajno prikovali uz taj komadić zemlje, na kojem je ostala samo njih nekolicina. Iako se nalazi u Zadarskoj županiji, za to naselje vjerojatno ne znaju ni državne vlasti, ni komunalne agencije, jer se tim ljudima naprosto nema što naplaćivati. Struje nemaju, HEP ne zanima polunapušteno selo, i samo se čeka da priroda uzme svoje i da vječna pustoš zavlada.
Ono što je najžalosnije, ovakvih priča je na desetke. Hrvatska obiluje primjerima pretvaranja nekadašnje civilizacije u besperspektivni prostor za umiranje, a toj agoniji kraj se ne nazire. Ljudska prava, koja se žiteljima desetaka takvih i sličnih sela nesmiljeno gaze, više nisu u modi, a očito nikad nisu ni bila. Danas su neke druge teme na dnevnom redu. Raspravlja se tko će preko mosta, a tko ispod mosta, a nakon dogovora kreću famozne reforme, poslije kojih će vjerojatno još veći broj ljudi živjeti bez struje, vode, hrane, doma. Hrvatsku preplavljuje nova sirotinja, moderna, a za staru, poratnu, nitko više ne pita, pa ni udruge za zaštitu ljudskih prava.
Iako možda najdrastičniji, Drenovac Osredački nipošto nije jedini primjer neljudskih uvjeta na koje su hrvatski građani koji žive u povratničkim područjima osuđeni. Čak i tamo gdje je civilizacija bliže, putovi prohodniji, a telefon i električna energija dostupni, život nije puno lakši. Svjedoci smo, a to potvrđuju brojne studije i, u konačnici, zdrav razum, da su povratnička područja planski osuđena na propast. Izostanak ulaganja, šutnja medija, oduzimanje izvršnih funkcija općinama i sve izraženije i raširenije namjere njihovog ukidanja i spajanja u prostorno glomazne jedinice dovest će do nemogućnosti organiziranja normalnog života.
Stručnoj javnosti i onima koji su plaćeni da prate društvene procese ne ostaje ništa drugo nego da iz godine u godinu na svojim stručnim skupovima konstatiraju da se stanje pogoršava i da pozovu odgovorne da tom problemu posvete više pažnje. Vladajući, tko god to bio, prigodno obećavaju, a rezultati tog procesa vidljivi su golim okom. Od javnih službi, čija je dostupnost inače zagarantirana svim građanima pod jednakim uvjetima, nema gotovo ništa. Liječnici su udaljeni i po nekoliko sati vožnje, kao i pošta i sudovi. Ceste su u sve lošijem stanju, a mnoge su takve da se po njima ne može voziti običnim automobilima. Odvoz smeća ne postoji, javna rasvjeta je luksuz za mnoga naselja…
Da ne govorimo o invalidima ili djeci kojoj država ne daje gotovo nikakvu šansu da se razviju u produktivne i obrazovane građane kakve 21. stoljeće i uvjeti modernog života zahtijevaju. Ona su ujedno najveće žrtve ovoga sistema koji od periferije proizvodi pustinju, jer nikad neće dobiti šansu kakvu imaju njihovi vršnjaci u velikim gradovima, gdje se koncentrira sva moć, utjecaj i novac.
Svi ovi faktori, čvrsto uvezani u klupko apatije i pasivnosti, doprinose da se kao društvo osjećamo jadno, bespomoćno i izgubljeno. Bez posla, koncepcije društvenog razvoja, a po novom i bez legalne vlasti. Krajnji će nam domet biti prvi ćorsokak na koji ćemo naići. I to samo pod uvjetom da već nismo preduboko zaglibili za bilo kakav oporavak.
Povratnički krajevi, na samim rubovima države i društva, nezaustavljivo nazaduju prema potpunom nestanku. I to više nije opasna mogućnost, to je neizbježni scenarij u režiji državne vlasti koja je potpuno nesposobna nositi se s izazovima društvenog propadanja, kako ekonomskog tako i demografskog. Državna politička elita, što pokazuju i posljednji politički pregovori, ima sasvim druge preokupacije i vrijednosti, a na prvom mjestu – opstanak na vlasti po svaku cijenu.
