Propadanje o kojem svi ćute

Piše: P-portal.net

Već nekoliko godina Srb je svakog 27. jula jedna od udarnih vijesti u svim medijima. Trvenja su oko toga da li je toga dana 1941. bio partizanski ili četnički ustanak. …

Već nekoliko godina Srb je svakog 27. jula jedna od udarnih vijesti u svim medijima. Trvenja su oko toga da li je toga dana 1941. bio partizanski ili četnički ustanak.

Sve do rata devedesetih, 27. jul bio je državni praznik kojim se slavio ustanak naroda Hrvatske. Posljednjih godina oživljavanjem sjećanja na ustaničke dane protiv fašizma i na zajedništvo srpskog i hrvatskog naroda Srb postaje blokirano mjesto, ponekad s kordonima policije koja stoji između antifašista i neofašista. No nas zanima kako se zapravo u Srbu, izoliranom srpskom povratničkom mjestu na samoj granici s BiH, živi preostalih 364 dana u godini. 

Između slavne ustaničke prošlosti i besperspektivne budućnosti, stanovnici Srba pokušavaju preživjeti s još uvijek vidljivim ranama rata iz devedesetih godina prošlog vijeka: razrušenim kućama u samom centru mjesta i pojedinim povratničkim domaćinstvima koja i 19 godina nakon “Oluje” nisu dočekala reelektrifikaciju. U ovom ličkom mjestu, koje su iz općine Donji Lapac i Ličko-senjske županije administrativnim preinakama pripojili općini Gračac i Zadarskoj županiji, gustoća naseljenosti sa 15 stanovnika po kilometru kvadratnom pala je na samo dva stanovnika, što je manje nego u nekim pustinjskim oblastima.Ipak, 27. jul postao je dan kojem se ljudi u Srbu raduju, jer već tradicionalno tih dana u Srb dolaze djeca i rodbina iz Srbije. Srb tada oživi. Ali tu sve počinje i sve završava, jer već oko Ilindana (2. augusta) koferi se polako pakiraju i svi odlaze za svojim poslom i boljim životom. Rijetki u Srbu ostaju, a i oni gledaju kuda da odu. U Srbu vladaju razočarenje, pesimizam i depresija jer ostatak godine u to mjesto stižu samo računi: komunalne naknade, naknade za slivne vode, smeće, a mjesto je bukvalno zatrpano smećem, ulice se ne održavaju, putevi su zarasli u grmlje i korov…

Prije desetak i više godina neki su se vratili zbog ljubavi i nostalgije za zavičajem, ali i vjere da se unatoč stradanju i ratu može ponovno krenuti ispočetka.

– Dio mladih vratio se potaknut pomoći koju je organizirao UNHCR i donacijama stranih donatorskih organizacija… Pošto je tada povratak bio značajniji, očekivalo se da će Srb krenuti većim koracima naprijed – prisjeća se zamjenik načelnice Gračaca Milan Tankosić, inače iz Srba.

Ali za održivi povratak to nije bilo dovoljno. Država nije učinila gotovo ništa da ljudi u Srbu ostanu.

– Vratio sam se odmah nakon završene više ekonomske škole. Mislio sam da ću raditi u Srbu, kao što su moji roditelji radili prije rata. No ovdje nema radnih mjesta. Ništa se ne pokreće da bi se ljudi zaposlili, ništa se ne dešava, osim smrti. Stari su došli da umru i njih je sve manje. Jedini društveni događaji su sprovodi. Posebno je depresivno i teško zimi, kada se u bajkovitom okruženju osjećaj osamljenosti još više pojačavapriča jedan od mlađih stanovnika Srba, općinski vijećnik Nebojša Rađenović.

– Teško je gledati to potpuno propadanje na svakom koraku. Propadanje o kojem svi ćute – dodaje.

Osim besperspektivnosti, u Srbu je prisutna i već uobičajena praksa diskriminacije pri zapošljavanju, o čemu svjedoči činjenica da u policijskoj postaji u kojoj radi pedesetak ljudi nije zaposlena nijedna osoba srpske nacionalnosti. Isti je slučaj i u drugim javnim službama. Kako i u slabašnom poduzetničkom sektoru samo rijetki rade, Srbima povratnicima ostala je mogućnost da obrađuju zemlju i da od nje živi. Ali ni to u Srbu nije bez problema. Kako ne postoji organizirani otkup proizvoda – prva tržnica je stotinu kilometara dalje, u Gospiću i Zadru – trgovci i preprodavači ucjenjuju proizvođače obarajući im cijene.Očekivali su mještani da će se ta situacija promijeniti nakon ulaska u EU, ali doživjeli su samo još jedno razočarenje. Uvoz je još više uništio njihovu proizvodnju, za koju su se godinama borili. Kažu, nekada su janje prodavali za 750 kuna, u evropskoj Hrvatskoj cijena je pala na svega 550 kuna. Dodatni udarac je i novi zakon o socijalnoj skrbi, po kojem onaj tko ima zemlju gubi pravo na socijalnu skrb.

– Više od pedeset posto ljudi izgubilo je pravo na socijalnu skrb jer u suvlasništvu imaju staru kuću ili zemlju koje ionako ne mogu prodati, često ni obrađivati, ili stari auto koji je naprosto nužda jer u Srbu nema javnog prijevoza i ljudi moraju koristiti osobne automobile da bi došli do prvog liječnika, koji je tek u Gračacu ili Donjem Lapcu – objašnjava Tankosić.

Novi zakon o socijalnoj skrbi direktno je protiv naših ljudi kojima su ostale dvije-tri godine do penzije i tih 600 kuna što su dosada primali mnogo im je značilo. Nisu to neke pare, ali mogli su, uz koju ovcu, preživjeti i platiti državi obaveze. Sada su u neugodnoj poziciji i mogu izabrati između socijalne skrbi i vlastite kuće ili zemlje. A država traži svoje, reketira nas na sve moguće načine, a mi od tih tobože usluga nemamo ništa – priča Rađenović.                                               

Nemaju ništa ni od šume koja ih okružuje i nad kojom monopol drže Hrvatske šume. Nekadašnja šumarija u Srbu ugašena je, a šume u okolici Srba stavljene su pod upravu šumarije u Gračacu, u kojoj nitko od lokalnih stanovnika ne radi, čak ni na mjestu drvosječe.

– Sve su uzeli u svoje ruke. S našom šumom gospodare Hrvatske šume i neki ljudi iz Zagreba – žali se nekadašnji učitelj, a danas predsjednik Mjesnog odbora Srb Dušan Rastović.

Dvadeset godina bio sam učitelj u Srbu. Lugar i ja bili smo najvažniji u selu – reći će Dušan kroz osmijeh, prisjećajući se nekih sretnijih dana.

– Svake godine smo najmanje osam dana pošumljavali predjele oko Srba. Posadili smo hektare i hektare borove i jelove šume. Sada se ta šuma samo sječe i odvozi. Nekada smo u Italiju prodavali namještaj, sada prodajemo klade. Jedno je sigurno – u Srbu ne ostaje nijedna lipa od sve naše šumetine. Još nitko nije mladicu ubo u zemlju. Naša lokalna zajednica, koja je tu šumu sadila stotinama godina i živi s tom šumom, nema ništa od te drvne mase. Samo nam razvališe ceste koje su nam ostale, postale su prave jaruge, vododerine – priča Rastović.

– Danas smo slijepo crijevo, vezani uz Bosnu. Naša cesta, koja je bila svojevremeno od strateškog interesa za Austro-Ugarsku, sada više nije državna cesta, nego je pala na županijsku, a njeni dijelovi postali su lokalne nerazvrstane ceste, točnije ničije jer do pojedinih sela se može doći jedino traktorom ili džipom, posebno zimi kada se grane saviju do zemlje. Za vrijeme Jugoslavije gradili smo trotoare kroz naše mjesto, a sada njima ne možemo proći s dječjim kolicima – opisuje Rastović, koji ses puno ljubavi i nostalgije prisjeća nekadašnjeg Srba.

– Srb je bio gradić Pejton, perspektivno mjesto sa 1.300 radnika, divna priroda, ljudi pitomi, bilo je posla, bilo je mladosti, sve dok nije došao ovaj belaj od rata koji nas je rasturio svuda po svijetu. U svemu lošem nađe se ponešto dobro, a naše su dobro čist zrak i dobra voda. Bože mili, ljudi su najveće bogatstvo, da ima ljudi, kako bi se ovdje moglo lijepo živjeti! Samo tog bogatstva u Srbu nema. Sada je uglavnom mrtav. Stariji žive od nešto penzije, a ova moja generacija iz pedeset i neke čeka penziju, ako nas prije toga ne otpreme kod Šiljka (lokalno groblje) – pomalo rezignirano kaže Rastović.

Nekada je predavao razrednu nastavu u osnovnoj školi koju je pohađalo oko 350 učenika, a danas od prvog do četvrtog razreda ima samo 20 djece. U više razrede moraju putovati u Gračac ili Donji Lapac, a nekada je u ovom malom ličkom mjestu postojala čak i srednja škola s oko 150 učenika. Kao dokazi nekadašnjeg prosperiteta Srba, između šipražja naziru se ruševine triju nekadašnjih tvornica, tekstilne, kemijske i metalske koje su podizane šezdesetih godina. Tri decenije uspješno su poslovale, privlačile nove ljude, zadržavale stare, širile život i razvoj. U to vrijeme Srb je imao lijepu perspektivu. Mjesto se počelo urbanizirati, gradile su se nove ulice i kuće.

– Danas su te naše tvornice otpisane kao da nikada nisu postojale. Polako se prodaju u staro željezo. Nama naočigled čak su rušili zidove kako bi lakše iz njih izvukli mašine. Nitko nije pitao kuda i kamo ih nose – priča Rađenović o tvornicama čiji status do danas nije jasan, ali je jasno da je za njihovo propadanje najviše odgovorna država u čijem su vlasništvu.

U Srbu nema ni zemljišnih knjiga.

– Neki govore da su zapaljene u “Oluji”, neki da su sklonjene u Srbiju, a neki opet da se nalaze u arhivu u Karlovcu i tko želi doći do njih, mora platiti. Što god bilo, zemljišnih knjiga nema. Kako je onda država mogla kupovati srpske kuće preko APN-a ako nema zemljišnih knjiga? – pita Rađenović.

 – Puno kuća je prodano i s cijelim se postupkom moglo manipulirati jer nije bilo zemljišnih knjiga. Isto vrijedi i za zemljište. To stvara probleme i ljudima koji su htjeli da ostvare hipotekarne kredite. Problem je složen i zahtijeva koordiniranu akciju državne geodetske uprave, lokalnih vlasti i Ministarstva pravosuđa u procesu formiranja i potvrđivanja zemljišnih knjiga – ističe Tankosić i dodaje da su istovremeno u postupku natječaji za davanje u zakup državnog poljoprivrednog zemljišta u iznosu od 12 eura po hektaru, čije površine čak dopiru ljudima do kućnog praga, i to sve bez postojanja zemljišnih knjiga.

– To je posve nova prijetnja koje srpska zajednica, čini mi se, nije ni svjesna. Ako se ta zemlja da u zakup, srpsko se stanovništvo može ponovno seliti sa svojih vjekovnih prostora – upozorava Tankosić.

U takvoj situaciji, bez vlasništva, bez podrške države, priče o nekadašnjem tvorničkom i radničkom životu zamijenile su priče o ekološkoj poljoprivredi i turizmu koji nikako da se pokrenu i razviju. Ali bez tvorničke proizvodnje većina današnjih stanovnika Srba skeptična je u mogućnost privrednog razvitka ovog kraja. Možda na nekom drugom tlu gdje, kako kažu, cvjeta više mladosti, jer između visokih i čvrstih borova i jela koje odolijevaju oštrim zimama njihova mladost odlazi putevima gdje tuga i samoća nisu njihov vječni suputnik.

Ima li Srb danas, sa svim svojim tugama i jadima, ali i još uvijek borbenim ljudima, snage za bolje sutra? Neki će reći da ima. Što dokazuje i udruga Eko Una koja je prozor u svijet. Oni se mogu pohvaliti da su već sudjelovali u tri evropska projekta na kojima su bili partneri, a u jednom i njegovi nositelji. Upravo iz prekograničnog projekta izrodila se i dječja igraonica u Srbu, koja je s obzirom na položaj i izolaciju Srba za sve stanovnike, a posebno one najmlađe, znak nekog novog, boljeg sutra.

– Nade uvijek ima i mi pokušavamo popraviti što možemo, ali je potrebno puno toga napraviti da bi se izašlo iz kruga siromaštva. Svako mjesto, pa i naše, mogu pokrenuti jedino rad i mladi ljudi. Investiranje u poljoprivrednu proizvodnju, kao što su minisirane, sušare voća i povrća, ljekovitog bilja, minidestilerije, toplane na biomasu, zatim ulaganja u energetski sektor i u turističku infrastrukturu, bio bi zamašnjak koji bi oživio ovaj kraj. Za to treba vremena, učenja i sazrijevanja, kao i povećanja trenutne proizvodnje. Prilike u okviru programa ruralnog razvoja EU-a moraju se u što većoj mjeri iskoristiti. Upravo radimo na jednom projektu s kojim ćemo potaknuti otvaranje novih i povezivanje postojećih obrta i tvrtki u poljoprivrednoj i drugoj proizvodnji na graničnom ruralnom području Hrvatske i BiH – ističe zamjenik načelnice Gračaca Milan Tankosić.

No do tada treba živjeti i preživjeti. A za Srb kao da već odavno više nema vremena

 

 


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: