Premda je grupacija Končar Elektroindustrija doista jedan od rijetkih primjera hrvatske industrije koja nije posve uništena, ipak je uočljivo kako je od osamostaljenja Hrvatske asortiman proizvoda i usluga koje nudi sveden gotovo isključivo na energetiku, a broj radnika smanjen je na šestinu u odnosu na stanje 1990. godine, kada ih je bilo oko 20.000 u Hrvatskoj i još oko 4.000 u Makedoniji i Srbiji.

O tome svjedoči struktura Končara, koji se sastoji od 18 poduzeća, među kojima najviše prihoda donose„Inženjering za energetiku i transport“,„Generatori i motori“ i „Distributivni i specijalni transformatori“. Od blizu tri milijarde kuna prihoda u 2014. godini, navedena tri poduzeća ostvarila su zajedno više od polovica tog iznosa: „Inženjering za energetiku i transport“ blizu 622 milijuna kuna, „Generatori i motori“ oko 316 milijuna kuna, a „Distributivni i specijalni transformatori“ ostvarili su čak 736,5 milijuna kuna prihoda.

No, neke proizvodnje posljednjih su godina potpuno izbačene iz Končara, poput ugostiteljske opreme i kućanskih aparata, a da nije ugovora s Hrvatskim željeznicama iz 2014. godine o proizvodnji 44 niskopodna vlaka, pitanje je bi li Končar u svom proizvodnom programu imao i takve strojeve.

Iz Končara tvrde kako je posao izgradnje 44 vlaka, što izravno, što neizravno, zaposlio 2.000 ljudi (FOTO: Lupiga.Com)
Iz Končara tvrde kako je posao izgradnje 44 vlaka, što izravno, što neizravno, zaposlio 2.000 ljudi     (FOTO: Lupiga.Com)

 

Iz nove vlade koja je preuzela upravljanje Hrvatskom početkom 2016. godine odmah je u medije puštena informacija kako će se ići u prodaju državnih 25 posto dionica Končara, čime bi se uprihodilo nekih 400-500 milijuna kuna. Taj potez poprilično je upitan, jer grupa Končar posljednjih šest godina redovito ostvaruje između 160 i 210 milijuna kuna čiste dobiti nakon oporezivanja, pa je država od 2009. do 2014. godine na temelju svojih 25 posto vlasništva zaradila oko 275 milijuna kuna. Dakle, tih 400-500 milijuna kuna država iz Končara može izvući i preko dividende u desetak godina, čak i ako Končar ne bude rastao, a ostaje joj na taj način udjel u profitabilnoj tvrtci, utjecaj i pravo na imovinu.

Uspješni inovator na tržištu

Tu je i pitanje razvoja. Naime, Končar, osim što je svojim generatorima opremio stotine hidroelektrana diljem svijeta, imao je i značajnih inovacija, bio je tehnološki predvodnik hrvatskog društva. Primjerice, koncem 1978. godine na zahtjev klizačkog saveza za natjecanje Zlatna pirueta u Zagrebu u Končar INEM-u prvi u svijetu proizveli su semafor za očitavanje sportskih rezultata, a 1982. godine prvi su u bivšoj Jugoslaviji proizveli videoterminal i upravljački sustav Infograf 3-2-1, koji je tada bio ukorak sa sličnim sustavima proizvedenim na Zapadu. Poznata tiristorska lokomotiva 442, koja je bivšu Jugoslaviju uvrstila među svega pet zemalja koje imaju takav vlastiti visokotehnološki proizvod, djelo je inžinjera Končara.

Končar je 1994. godine utemeljio Tehnološki park u Zagrebu, čija je svrha bila pružanje stručne, pravne, financijske i marketinške pomoći malim poduzetnicima kako bi se uključili u tržišno natjecanje na velikom tržištu. Mala i mikro poduzeća iz Tehnološkog parka bila su u mješovitom vlasništvu Končara i privatnih poduzetnika, park je vodio Marijan Ožanić. Podupiralo se poduzetnike s inovativnim tehnološkim idejama na području elektronike, energetike, strojarstva, računalne i softverske tehnologije. U Tehnološkom parku skrasilo se i dosta visokoobrazovanih stručnjaka iz propalih tvornica. No, već 1997. godine, nakon tri sezone uspješnog rada, u Upravi Končara htjeli su se riješiti Tehnološkog parka, jer su u njemu počeli gledati konkurenciju svojim poduzećima. Tada je Ožanić predložio Gradu Zagrebu da otkupi Park i nakon četiri godine, kada je u okviru parka djelovalo 18 malih i mikro poduzeća, Grad Zagreb otkupio je stopostotni udjel. Tehnološki park djeluje i danas pod nazivom Razvojna agencija – TPZ. U svom osvrtu na 20 godina rada TPZ-a voditelj Marijan Ožanić rekao je kako se svake godine u TPZ-u kreiralo, proizvelo i plasiralo na tržište 25–40 novih proizvoda. U 20 godina registrirali su poduzetnici iz Parka 13 patenata i dobili za svoje inovativne proizvode preko 150 nagrada na izložbama inovacija po cijelom svijetu. Najbolje od svega je što su visokotehnološki proizvodi tih mikropoduzeća izvoženi u 50 zemalja svijeta. Yes, we can, rekao bi Barack Obama. Ali treba malo držati do inovacija.

U 20 godina poduzetnici iz Tehnološkog parka 13 patenata dobili su za svoje inovativne proizvode preko 150 nagrada na izložbama inovacija po cijelom svijetu
U 20 godina poduzetnici iz Tehnološkog parka 13 patenata dobili su za svoje inovativne proizvode preko 150 nagrada na izložbama inovacija po cijelom svijetu

Končarovi počeci, prvi izvoz, zlatne 70-e, pad proizvodnje 90-ih

Preteča Končara bilo je poduzeće Elektra, nastalo u siječnju 1921. godine kao zastupstvo njemačkog proizvođača Siemensa. Već u srpnju Siemens ulazi u tvrtku sa svojim kapitalom, preimenuje Elektru u „Jugoslavensko Siemens dioničko društvo“ i izgrađuje radionicu u kojoj su se popravljali Siemensovi uređaji. Radionica je izgrađena na 6.000 četvornih metara kupljenih na Trešnjevci, u današnjem Voltinom naselju, gdje je još i danas smješteno sjedište Končara. Proizvodnja dijelova elektromotora započela je 1939. godine, a od 1941. godine tvrtka nosi naziv „Hrvatsko Siemens električno dioničko društvo“. Poduzeće Končar stvorila je poslijeratna socijalistička vlast 31. prosinca 1946. godine, preuzimanjem i spajanjem privatnih poduzeća „Hrvatsko Siemens električno d.d.“ i „NORIS veletrgovina elektrotehničkog materijala i strojeva“ u Zagrebu.

Prvo vatreno krštenje Končar je imao već 1948. godine, kada je zbog blokade Sovjetskog Saveza i nemogućnosti uvoza trebalo napraviti generator za hidroelektranu „Mariborski otok“. Pod vodstvom profesora Antona Dolenca, koji je bio direktor još u Siemensu od 1932. godine, uspješno je isporučen generator snage 24 megavata. Prvi izvozni posao ostvaren je 1957. godine, za pakistansku hidroelektranu Chichoci Mallian.

U ožujku 1961. godine osnovan je Končarov Elektrotehnički institut za znanstvenoistraživački rad na razvoju proizvoda, tehnoloških procesa i mjernih metoda s područja elektrotehnike. Iste godine Europsko vijeće za nuklearna istraživanja, poznato kao CERN institut, sa sjedištem u Švicarskoj, koji sada istražuje Higgsovu česticu, naručilo je od Končara dijelove za magnetske leće za protonski ciklotron, a 1963. godine i sofisticirane bakrene vodiče. CERN je bio vrlo zadovoljan Končarovim proizvodima, pa ih je naručio opet, a nastavljena je u sljedećim godinama suradnja i s drugim najboljim europskim nuklearnim institutima. Primjerice, u ožujku 1974. godine tvornica generatora izvezla je dva spektrometrijska magneta težine 110 tona za francuski nuklearni institut u mjestu Gil-sur-Yvette. Do danas je u nuklearne institute u Švicarskoj, Engleskoj, Francuskoj, Njemačkoj i drugdje u Europi isporučeno preko 300 magneta za nuklearna istraživanja.

Šezdesetih godina 20. stoljeća Končar je počeo prerastati u pravu mini-multinacionalnu korporaciju, pripojena su mu po dva poduzeća iz Makedonije i Vojvodine, pa Svjetlost i ETAS iz Splita i Svjetlost iz Rijeke, te su podizane tvornice u Požegi, Zlataru, Ivancu, i na zagrebačkim Borongaju i Jankomiru.

Izvoz 1971. godine doseže 30 milijuna dolara, najviše u Italiju i Sovjetski Savez. Ugovorena je iste godine izgradnja generatora za hidroelektranu Kariba North u Zambiji, u konkurenciji proizvođača iz Japana i Zapadne Europe, a te 1971. godine dogovorena je i isporuka generatora za njemački AEG. Već 1973. u Končaru je zaposleno preko 13.000 ljudi, a izvoz iznosi 23 milijuna dolara.

Stari Končarov generator (FOTO: sirovina.hr)
Stari Končarov generator (FOTO: sirovina.hr)

Od 1970. godine u Končaru se proizvode diodne električne lokomotive po licenci švedskog koncerna ASEA maksimalne snage 3.700 kilovata. Do 1980. proizvedeno ih je 250, od kojih 100 za rumunjske željeznice. Obzirom da je licenca plaćena milijun i pol dolara i još se plaćalo oko 4,5 posto vrijednosti svake proizvedene lokomotive, već sredinom sedamdesetih u Končaru se pojavila ideja o proizvodnji vlastite lokomotive. Nacrt nove tiristorske električne lokomotive od 4.400 kilovata, brzine do 160 kilometara na sat, bio je gotov 1980. godine, pod vodstvom Končarovog inžinjera Borivoja Rajkovića. Prvi prototip proizveden je već naredne godine i prošao je prvu probnu vožnju 26. prosinca. Končar je, uz kompletan nacrt, izradio 55 posto dijelova i opreme, dok su ostatak dali kooperanti iz Hrvatske, Srbije i Makedonije. U vrijeme kad je Končar proizveo prototip tiristorske lokomotive, takav stroj su u svijetu imali samo Švedska, Njemačka, Francuska i Sovjetski Savez. Čak su i Sjedinjene Američke Države radile tiristorske lokomotive po švedskoj licenci.

No, iako je bila predviđena serijska proizvodnja 300 tiristorskih lokomotiva od 1983. godine, projekt je zbog nedostatka novca ostao čekati na realizaciju. Tek u prosincu 1987. godine novu tvornicu za proizvodnju lokomotiva u zagrebačkom Jankomiru otvorio je tadašnji predsjednik Predsjedništva SR Hrvatske i bivši dugogodišnji direktor Končara, Ante Marković, koji će dvije godine pred raspad Jugoslavije postati njezin premijer. Sljedeće, 1988. godine, u tvornici u Jankomiru, izgrađenoj vlastitim Končarovim sredstvima, uz samo 20 posto kredita Zagrebačke banke, u izradi je bilo 35 tiristorskih lokomotiva. Obzirom da je bilo riječ o najsuvremenijoj vrsti lokomotive, planiran je i izvoz u, primjerice, Argentinu i Kinu. Od izvoza nije bilo ništa, a i proizvodnja za domaće tržište zaustavljena je 1990. godine. Te 1990. izrađen je u Končaru nacrt vlaka na izmjenični elektromotorni pogon, koji bi dosezao brzinu od 200 kilometara na sat. Hrvatska varijanta Intercityja trebala je biti proizvedena do 1992. godine, ali rat je zaustavio razvoj tog projekta.

Vlakovi novog doba

Ukoliko izuzmemo tramvaje, koje je od 2003. godine za zagrebački javni prijevoz Končar proizvodio u suradnji s Gredeljom, na prvi Končarov vlak čekalo se preko 20 godina. Naime, u svibnju 2011. godine predstavljen je prototip niskopodnog elektromotornog vlaka za regionalni promet, koji su od Končara naručile Hrvatske željeznice. U razvoju vlaka dugačkog 75 metara, s 212 sjedećih i 220 stajaćih mjesta, maksimalne brzine od 160 kilometara na sat, sudjelovalo je 250 stručnjaka iz 11 Končarevih tvrtki. Cijenom od blizu pet milijuna eura konkurentan je sličnim vlakovima drugih europskih proizvođača, a unatoč 15 posto jeftinijoj cijeni, kvaliteta i sigurnost vlaka su za stupanj viši od uobičajene u Europi, rekli su tada iz Končara. Glavni elektromotorni pogon, sustav upravljanja i komunikacija, kolni ormari, okretna postolja i drugi glavni dijelovi proizvedeni su u Končaru. Pravi hrvatski vlak.

Takav stroj su u svijetu su tada imali još samo Švedska, Njemačka, Francuska i Sovjetski Savez (FOTO: crioatianhistory.net)
Takav stroj su u svijetu su tada imali još samo Švedska, Njemačka, Francuska i Sovjetski Savez (FOTO: crioatianhistory.net)

Nakon uspješnog testiranja, HŽ Putnički prijevoz u siječnju 2014. godine s Končarom je potpisao ugovor vrijedan 200 milijuna eura o gradnji ukupno 44 nova vlaka, po 16 elektromotornih za gradsko-prigradski prijevoz i za regionalni prijevoz, te 12 dizel-električnih motornih vlakova. Prvih deset vlakova za regionalni prijevoz isporučeno je 2015. godine, a ostali bi trebali biti isporučeni tijekom 2016. i 2017. godine.

Pretvorbe, stečajevi, otpuštanja

Nakon prvih demokratskih izbora 1990. godine SOUR – Složena organizacija udruženog rada – „Rade Končar“ preoblikovana je u dioničko društvo, a u prosincu iste godine u holding, koji postoji i danas. Ali to tada nije spriječilo val stečajeva poduzeća iz grupacije, pa je do sredine 1991. godine samo u Zagrebu otpušteno 5.430 radnika u Končarovim poduzećima, po čemu je Končar bio apsolutni rekorder, jer prva sljedeća po broju otpuštenih bila je tvornica Prvomajska, gdje je otpušteno oko 2.000 radnika.

Ovo je 1963. godine bio prvi diesel-električni vlak s aluminijskom oplatom u Europi - serija JŽ 611 - koji je izazvao pažnju svjetske industrije. Maksimalna brzina 120 km/h, duljina 82,12 m, 192 sjedišta. Prometovao je na linijama Zagreb – Zadar i Zagreb –Beograd. (FOTO: croatianhistory.net)
Ovo je 1963. godine bio prvi diesel-električni vlak s aluminijskom oplatom u Europi – serija JŽ 611 – koji je izazvao pažnju svjetske industrije. Maksimalna brzina 120 km/h, duljina 82,12 m, 192 sjedišta. Prometovao je na linijama Zagreb – Zadar i Zagreb –Beograd. (FOTO: croatianhistory.net)

Grupa Končar koncem 1990. godine bila je zadužena s ukupno 350 milijardi ondašnjih dinara, a preračunato u dolare po ondašnjem službenom tečaju, dug je iznosio nevjerojatnih 30 milijardi dolara! Gotovo pola od tog iznosa dugovala su poduzeća „Električni aparati i uređaji“, „Elektronika i informatika“ i „Transformatori“, koja su prva otpisana, pa su se njihovi radnici, njih oko 4.000, prvi u jesen 1990. godine digli na noge i započeli niz prosvjeda i štrajkova u Končarovim poduzećima. Potom se pridružio „Inžinjering“ s oko 1.400 radnika. Ukupno je u svim Končarovim poduzećima u Hrvatskoj tada bilo zaposleno oko 20.000 radnika. Sljedećih godina broj poduzeća i radnika u sastavu Končara stalno je opadao, već koncem 1992. godine ostalo je u Končarovih pedesetak poduzeća oko 8.700 ljudi, da bi na koncu brojka spala na sadašnjih 3.700 zaposlenih.

Novi smjer Končara – obnovljivi izvori

Profesor Ljubo Jurčić s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu kaže kako zbog razvoja novih tehnologija i proizvodnih procesa, broj radnika u industriji i prirodno opada, međutim, politika onda mora stvoriti uvjete za novu industriju.

– Novopridošla radna snaga ne može se više zaposliti u klasičnim industrijama, poput automobilske, a jedna od novih industrija su obnovljivi izvori energije, vjetroelektrane, generatori, solarne ćelije i slično. U Njemačkoj već sada oko 300.000 ljudi, što izravno, što neizravno, radi u proizvodnji povezanoj s obnovljivim izvorima energije, a planiraju da u takvoj industriji za desetak godina bude zaposleno između milijun i pol i dva milijuna ljudi. Nijemci su predvidjeli da će toliko radnika izgubiti posao u klasičnim industrijama i zato razvijaju nove. To nije nikakav socijalizam, nego upravljanje državom – kaže profesor Jurčić.

Končar je bio pionir u području obnovljivih izvora, još 1988. godine pokrenuli su proizvodnju solarnih panela, iste godine Končar je u pulskom brodogradilištu Uljanik postavio prvi svoj prototip vjetroagregata, a 2008. godine započeo je i posao izgradnje svoje prve vjetroelektrane.

"Nijemci su predvidjeli da će toliko radnika izgubiti posao u klasičnim industrijama i zato razvijaju nove. To nije nikakav socijalizam, nego upravljanje državom" - Ljubo Jurčić (FOTO: Lupiga.Com)
Ljubo Jurčić (FOTO: Lupiga.Com)

Tvornica solarnih uređaja „Končar Solarne ćelije“, vrijedna 13 milijuna dolara, podignuta je 1988. godine u Splitu, a puštena u rad u siječnju naredne godine, suradnjom i zajedničkim ulaganjem Končara i američkog proizvođača Chronar. U Splitu su odmah usvojili tada inovativnu tehnologiju proizvodnje fotonaponskih ćelija na bazi amorfnog silicija, što se pokazalo kao pun pogodak. Samo devet mjeseci nakon otvaranja tvornice uvedena je treća smjena. Već 1990. godine ukupan promet bio je blizu milijun dolara, u inozemstvu su tržili oko 250.000, a u bivšoj Jugoslaviji oko 650.000 dolara. Bio bi izvozni prihod još i puno veći da zbog rata nije propao dogovoreni posao izgradnje solarne elektrane u Iraku. No, izvozilo se na zahtjevna tržišta Njemačke i Švicarske, recimo, potonjoj je bila prodana oprema za osvjetljavanje tunela. U prvih šest mjeseci 1991. godine u inozemstvo je prodano robe za 710.000 dolara, a na domaćem tržištu svega oko 60.000. Samo s engleskim Intersolarom bila je ugovorena isporuka 250.000 solarnih ploča vrijednih 700.000 dolara. Izvozilo se te godine iz tvornice na splitskim Mejašima u Kanadu, Novi Zeland, Južnu Afriku, Švicarsku, Italiju, Keniju… Preko 90 posto proizvodnje plasirano je u inozemstvo. Končar Solarne ćelije još u kolovozu 1991. godine planirale su za narednu godinu izvoz svojih proizvoda u vrijednosti tri-četiri milijuna dolara, ali rat je poremetio planove. Od prvog dana rada tvornice planirana je izgradnja solarne elektrane u Dalmaciji, ali ona nikad nije izgrađena.

Koncem 1995. godine većinski paket dionica Solarnih ćelija preuzima dugogodišnji direktor Metod Jurišić, a bivši radnik i povjerenik sidikata energetike Jure Sinovčić tvrdi nam kako radnicima nikad nije bio ponuđen upis dionica. No, Sinovčić danas kaže i kako je tvornica Končar Solarne ćelije svoje najbolje dane proživljavala upravo od 1996. do 2000. godine, kad je vlasnik bio Jurišić i kad je bilo zaposleno oko 70 radnika, a većina proizvodnje izvozila se u Kanadu. Sinovčić to pripisuje nevraćanju kredita bankama, što je ipak poslije došlo na naplatu. Međutim, zbog neotplate dionica, Jurišiću Hrvatski fond za privatizaciju oduzima dionice, pa od 2001. godine vlasništvo nad tvornicom, sa po 30 posto udjela, preuzimaju tvrtka za graditeljstvo i inženjering EURCO iz Vinkovaca i brokerska kuća Ceufin Brokers iz Zagreba. Dionice su kupili na javnoj dražbi Fonda i preoblikovali tvrtku u društvo s ograničenom odgovornošću i izbacili iz naziva „Končar“. Poslije se i EURCO povukao i prepustio vlasništvo Ceufinu, poznatom po upropaštenju DTR-a, ali tvornica je polako klizila u propast, jer je već počela tehnološki zaostajati, obzirom da se strojevi i oprema nisu obnavljali 20 godina, a u svijetu se prešlo na proizvodnju ćelija od monokristala i polikristala silicija. Sredinom 2007. godine tvrtka duguje tri milijuna eura, oko 40 radnika nije primilo plaće već šest mjeseci, pa se rješenje našlo u prodaji nekretnina. Zemljište i zgrade tvornice na Mejašima prodane su „Tulipan grupi“ za 4,5 milijuna eura, koja je tamo planirala izgraditi trgovački centar i stambeno-poslovni kompleks.

Za podmornice klase Sava Rade Končar je razvio i isporučio glavni elektromotorni pogon (FOTO: croatianhistory.com)
Za podmornice klase Sava Rade Končar je razvio i isporučio glavni elektromotorni pogon (FOTO: croatianhistory.com)

U međuvremenu je i Ceufin otišao u stečaj, no vlasnici Ceufina zadržali su vlasništvo nad Solarnim ćelijama. Proizvodnja je stalno padala, sve češće je dolazilo do neisplate plaća, pa su radnici sve češće štrajkali. Zabilježeni su kao hrvatski rekorderi: u Solarnim ćelijama od početka 2010. do konca 2013. godine štrajkalo se 34 puta zbog neisplate plaća. Račun je bio u neprekidnoj blokadi od ožujka 2011. godine, te je kumulirani gubitak od 18 milijuna kuna već skoro pojeo temeljni kapital od 19 milijuna kuna. Nakon izlaska iz tvornice na Mejašima preselili su se najprije u jedno unajmljeno skladište u Dicmu, pa u Strožanac.

– Ali prava proizvodnja nikad nije pokrenuta, nego se preostalih 11 radnika bavilo doradom uvezenih kineskih solarnih panela – kaže Sinovčić. Poduzeće Solarne ćelije u travnju 2014. godine ušlo je u predstečajnu nagodbu, ali, unatoč obećanjima, rentabilna proizvodnja nikad nije pokrenuta, pa je nekadašnja perspektivna tvornica već u listopadu iste godine završila u stečaju.

– Preostali strojevi rasprodani su u staro željezo, a bivši radnici danas potražuju 1,6 milijuna kuna za plaće i jednako toliko za poreze i doprinose –objašnjava nam radnik i sindikalist Jure Sinovčić. On je zajedno s kolegama podnio Državnom odvjetništvu kaznene prijave zbog malverzacija oko prodaje zemljišta i nevraćanja kredita, međutim do danas ništa nije riješeno.

Da tragedija bude veća, Končar je u rujnu 2015. godine, godinu dana nakon što je bivša Končarova tvrtka Solarne ćelije definitivno propala, objavio kako će na Visu graditi solarnu elektranu snage 2 megavata, u vrijednosti tri milijuna eura. A točno 20 godina prije odustali su od vlastite tvrtke koja se time planirala baviti.

Bilo je u Splitu nekad još nekoliko Končarovih tvrtki. Primjerice, Končar Električni uređaji proizveo je 1991. godine prototip mobisola – mobilnog solarnog izvora energije, koji je svojim fotonaponskim modulom i akumulatorom mogao osigurati svjetlost žarulje za 12 sati, ili tri sata rada prijenosnog televizora. Za razliku od Solarnih ćelija, poduzeće Končar Električni uređaji posluje još uvijek, ali u tvornici u Dicmu. Tvrtka Namma International iz Saudijske Arabije otkupila je 2010. stopostotni udjel u Električnim uređajima i zadnje dvije godine poduzeće posluje s dobiti.

Tramvaje od 2003. godine za zagrebački javni prijevoz Končar proizvodi u suradnji s Gredeljom (FOTO: Lupiga.Com)
Tramvaje od 2003. godine za zagrebački javni prijevoz Končar proizvodi u suradnji s Gredeljom (FOTO: Lupiga.Com)

Končar nije sasvim odustao od obnovljivih izvora energije, ali je naglasak stavio na vjetroelektrane i osnovao tvrtku „Končar Obnovljivi izvori“. Još 2008. godine na lokaciji Pometeno brdo u zaleđu Splita, izradio je i instalirao prvi prototip vjetroagregata snage jednog megavata. Planirana je izgradnja vjetroelektrane snage 17,5 MW, pa je 2011. godine postavljeno još pet vjetroagregata snage 1 MW, a godinu kasnije još devet vjetroagregata snage 1 MW i jedan vjetroagregat snage 2,5 MW, čime se došlo do ukupno instalirane snage od 17,5 MW. Vjetrolektrana Pometeno brdo vrijedna 28 milijuna eura u punom je pogonu od 1. siječnja 2013. godine, a udio domaćih komponenti u vjetroelektrani veći je od 85 posto.

Od puštanja prve elektrane u pogon, tvrtka Končar Obnovljivi izvori nije se bavila daljnjom izgradnjom, a član Uprave Končara d.d. Davor Mladina u jednom je intervjuu u travnju 2014. godine pojasnio kako je do zastoja došlo jer Ministarstvo gospodarstva nije nastavilo sa prethodnom strategijom za obnovljive izvore energije 2010.-2020., u kojoj je bila predviđena gradnja 1200 MW vjetroelektrana, nego je ograničilo na postojeću kvotu od 400 MW. Mladina je Ministarstvu i Vladi zamjerio što ne čine ništa za poticanje domaće proizvodnje, pa je tako od dvadesetak vjetroelektrana samo jedna domaća. Čak su i stupovi teški 250 tona za vjetroagregate Siemensa, Enercona i drugih europskih proizvođača dopremljeni iz inozemstva u 80 posto slučajeva.

– Smatram kako to nije gubitak samo za Končar, već za cjelokupnu hrvatsku metalnu industriju. Zašto se nije našao način da sve ono što možemo proizvesti u našoj državi i proizvodimo doma? Sve što se može napraviti lokalno, trebalo bi se napraviti lokalno. Nevjerojatno mi zvuči činjenica da se više isplati uvoziti stupove iz, na primjer, Južne Koreje ili Maroka nego ih napraviti u Hrvatskoj – rekao je u intervjuu Mladina.

Ipak, nešto se možda kreće. U prosincu 2015. godine predsjednik Uprave Končara Darinko Bago najavio je gradnju vjetroelektrane Rust-Kamešnica na području Dinare kod Sinja, snage 120 MW, čak sedam puta snažnije od elektrane Pometeno brdo. Istraživanja karakteristika vjetra na tom području traju od 2004. godine, a cijeli projekt vrijedan je čak 200 milijuna eura.

Tek jedna od dvadesetak vjetroelektrana je domaća, požalio se Davor Mladina, član Uprave Končar d.d.
Tek jedna od dvadesetak vjetroelektrana je domaća, požalio se Davor Mladina, član Uprave Končar d.d.

Nastavak projekata izgradnje postrojenja za obnovljive izvore energije osigurao bi posao za stotine ljudi, a iz Končara tvrde kako je posao izgradnje 44 vlaka, što izravno, što neizravno, zaposlio 2.000 ljudi. Nadajmo se da je osipanje poduzeća i radnika Končar grupe završilo.

Siniša Kosić iz zagrebačke podružnice Sindikata metalaca Hrvatske kaže kako onih nešto više od 3.000 radnika koji su imali sreće preživjeti sve preustroje u Končaru ima zadovoljavajuća prava, plaće su redovite, čak dobivaju regrese za ljetovanje i božićnice. Neka od bivših Končarevih poduzeća prodajom su spašena, Kosić navodi primjer Končar Alata, koji su početkom 2014. godine prodani njemačkom „König metallu“. Nijemci su tada preuzeli oko 60 Končarovih radnika, a koncem godine svi su nastavili raditi u novoj tvornici u Pisarovini. Tvrtka „König metall“ plaća im prijevoz do radnog mjesta. Sada bivši Končarovi radnici u dvije podružnice njemačke tvrtke, Kralj Metala Kovnica i Kralj Metala Alati, proizvodi dijelove za kamione i automobile Mercedes.

Kao loš primjer sindikalist Kosić navodi Končar Ugostiteljsku opremu, koja je 2014. prodana porečkoj tvrtci Fusio, zajedno s 40 radnika, međutim proizvodnja je ugašena i tvrtka likvidirana.

Od nekadašnjih pedesetak poduzeća s 20.000 radnika u sastavu Končara, koji su proizvodili doslovce sve što radi na struju, danas je tamo još 18 tvrtki s 3.700 zaposlenih, uglavnom u proizvodnji energetskih postrojenja. Nadajmo se da se taj broj neće dalje smanjivati.

 

 

Autor: Miroslav Pavičević, izvor: Lupiga

Ovaj tekst nastao je u okviru projekta “Potpuna propast hrvatske industrije: proizvodili lokomotive, sad uvozimo i igle!” koji je podržalo Ministarstvo kulture temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u neprofitnim medijima

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email