Prvi krug izbora za predsjednika Republike Hrvatske ponovno nije donio nikakva iznenađenja. U drugi krug i konačni obračun za petogodišnji mandat otišla su dobro poznata lica, dugogodišnji predstavnici HDZ-a i SDP-a, stranaka kao pretplaćenih za vođenje Hrvatske. Unatoč furioznoj kampanji i meteorskom usponu zahvaljujući kojem je u samo šest mjeseci od popularnog pjevača postao ozbiljan faktor na političkoj sceni, Miroslav Škoro nije uspio. Sukob dviju frakcija HDZ-a, one umjerene i one rigidne, završio je u korist aktualne predsjednice i premijera koji su, premda jedva, preživjeli svojevrstan pokušaj puča. Čitava predizborna kampanja vođena je kao da se radi o unutarstranačkim izborima u HDZ-u, a ključno je pitanje bilo hoće li Škoro postati ne samo predsjednik Republike nego i detronizirati Andreja Plenkovića, koji bi gubitkom izbora postao laka meta svojih unutarstranačkih oponenata. Javna je tajna da je gotovo polovica HDZ-a otvoreno radila i agitirala za Miroslava Škoru, a on sam čitavu je kampanju postavio na način da Hrvatsku želi “vratiti narodu” tako što će HDZ iz Plenkovićevih ruku predati u ruke predstavnicima radikalno desne struje. Plan je naizgled propao, ali Škoro nastavlja dalje, najavljuje osnivanje političke stranke i vraćanje Hrvatske narodu na parlamentarnim izborima. HDZ u liku Miroslava Škore konačno dobiva ono što mu je nakon razlaza s Mostom najviše nedostajalo – koalicijskog partnera za sljedeći četverogodišnji mandat.
Ključno je pitanje nakon rezultata prvog kruga izbora što oni govore o Hrvatskoj i stavovima građana o stanju u kojem se zemlja nalazi i njenim problemima. Preko 80 posto svih glasova dobili su predstavnici HDZ-a, SDP-a i Miroslav Škoro, eksponent desne struje HDZ-a. Svi ostali, a to su uglavnom oni koji nisu pričali o ideologiji nego o stvarnim problemima poput korupcije i iseljavanja, jedva su skupili 20 posto glasova. Podatak da 95 posto građana vjeruje da Hrvatskom vlada korupcija neki kandidati su pogrešno protumačili, na način da je borba protiv korupcije važna za 95 posto građana. No takav zaključak pokazao se potpuno pogrešnim. Korupcija je problem isključivo uskom krugu birača i predstavlja izbornu nišu koja jamči pet do deset posto glasova, taman dovoljno da budete prisutni u političkom životu i debelo nedovoljno za išta drugo.
Takvi rezultati jasan su pokazatelj da su ideologije u Hrvatskoj i dalje ključan motivator građana i da ne postoji niti jedno drugo pitanje koje bi moglo zamijeniti ideologije kao dominantnu pogonsku silu. Unatoč potpuno depresivnoj slici stanja u Hrvatskoj i očajnim rezultatima hrvatske politike, koje imamo priliku svakodnevno gledati u prilozima medijskih kuća, hrvatski građani ne rade nikakve zaokrete i ne daju povjerenje opcijama koje su kao svoje ključne programske točke odabrale konkretne društvene probleme, bilo da se radi o društvenoj i socijalnoj nejednakosti, pravosuđu ili korupciji. Samo je manjina građana spremna staviti svoje ideološke poglede sa strane u svrhu rješavanja gorućih društvenih pitanja. Većina građana tih je problema svjesna, ali kada uzmu glasačke listiće u ruke, gotovo se bez iznimke vode svojim unutarnjim vrijednosnim sudovima.
Najbolji dokaz da su ideologije, a ne kvalitete kandidata, ključni faktori u izboru predsjednika Republike sami su kandidati HDZ-a i SDP-a. Teško je pronaći kritiziranije osobe u političkom životu Hrvatske od Zorana Milanovića i Kolinde Grabar-Kitarović, no unatoč svemu oni pobjeđuju. Zorana Milanovića mediji, politički oponenti, ali i ljudi iz njegovih redova, već godinama portretiraju kao neuspješnog, lijenog i svadljivog političara, istinska ljevica ga prezire zbog otvoreno liberalnih i konzervativnih stavova, no na dan izbora daje mu više od pola milijuna glasova. S druge strane, Kolinda Grabar-Kitarović već je mjesecima simbol političkog amaterizma i gafova, mediji je prikazuju kao ne odveć bistru lutku na koncu Andreja Plenkovića, ali ona ponovno ulazi u drugi krug.
Takve biračke navike hrvatskih građana zemlju dugoročno osuđuju na okvire koje određuju HDZ i SDP, sa svim posljedicama po društvo kakve već godinama gledamo. Ograničenost takvih okvira koje određuju dvije najveće stranke pritom je dobro poznata. Većina građana je svjesna da u tim okvirima Hrvatska ne može napredovati, pa gospodarski napredak više ni ne traže, već se zadovoljavaju ideološkom komponentom vlasti. Nemogućnost biračkog tijela da se isključi iz postojeće matrice poruka je svim građanima koji u Hrvatskoj očekuju promjene zbog kojih bi odustali od odlaska iz zemlje. Promjena nema niti će ih biti. U drugom krugu predsjedničkih izbora biramo između bivšeg premijera i aktualne predsjednice, očekuje nas bitka kakvu smo gledali bezbroj puta, a ono što će nakon te bitke uslijediti bit će identično onome čemu smo svjedočili i do sada.
