Prelo u Šegestinu

Piše: Dijana Savić

Prelo je običaj koji je nekada bio ustaljen u svim banijskim selima i zaseocima. U večernjim satima okupljale su se, prema dogovoru, najprije djevojke u nekoj bogatijoj seoskoj kući kako …

Prelo je običaj koji je nekada bio ustaljen u svim banijskim selima i zaseocima. U večernjim satima okupljale su se, prema dogovoru, najprije djevojke u nekoj bogatijoj seoskoj kući kako bi prele vunu, čijale perje, plele ili vezle. Momci su na prelo dolazili nešto kasnije i odmah bi posjeli uz djevojke. Započeli bi razgovori i zadirkivanja, zagonetalo bi se i pričalo, a sve bi završilo pjesmom, svirkom i kolom duboko u noć. Sezona prela obično je počinjala u kasnu jesen kada su bili gotovi poljski radovi i trajala do ranog proljeća, dakle u vrijeme kada su noći duge a dani kratki. Svako selo je imalo barem jednu domaćinsku kuću koja je prelo činila posebnim.

Hodajući pustim banijskim selima sjetih se bakinih priča o prelima i nekadašnjim druženjima djevojaka i mladića. Pokušah zamisliti duge noći bez televizije, kompjutera ili mobitela. Da li su ljudi nekada bili prisniji, bliži jedni drugima? Da li su bili sretniji? Pokušavajući uzaludno evocirati nekadašnja vremena pomoću bakinih priča na zaraslom putu susretoh 89-godišnjeg djeda Dušana iz sela Šegestina.

– Mraz je ove godine uništio gotovo sve voćke, no ipak je ostalo nešto grožđa, pa, eto, ja odlučio danas pokositi travu ispod loze i oko trsova – govori mi dok polako hoda, noseći ručnu kosu preko leđa.

Djed Dušan krati vrijeme baveći se poljoprivredom. Iako su ga sustigle godine, vozi traktor. Čak je produžio vozačku dozvolu i registrirao traktor. Prema njegovim riječima, Šegestin je nekada brojao preko 300 stanovnika, a danas ih je ostalo samo desetak, većinom njegovih godina. Rijetko se druže, a pogotovo ne navečer, kada su se okupljanja ranije održavala. Selo nema vanjsku rasvjetu, pa što zbog godina, a što zbog straha od mnogobrojne divljači koja noću prilazi kućama, vrijeme poslije obavljenih dnevnih poslova najradije krate gledajući televizor.

– Nekada se u Šegestinu najbolje prelilo u kući Perina Janića. Prelilo se u hladnu i kišnu jesen, dok se pekla rakija. Ljudi su se voljeli okupiti oko toplog rakijskog kotla. Šalilo se i pričalo čekajući da poteče prva topla rakija. Tako se jedne večeri u Perinovom dvorištu za vrijeme pečenja rakije sastalo fino društvance. Pekla se rakija od jabuka, dobra a jaka – priča nam djed Dušan.

– Oko kotla se ustabalo blato koje je bilo vrlo klizavo, a svi navalili na toplu rakiju kako bi se što bolje zagrijali. Rakija koja je još uvijek bila puna metilnog alkohola vjerojatno im je malo pomutila pamet, jer se jedan od prisutnih oko kotla poskliznuo i pao, a ostali, kako su potrčali da mu pomognu, pali su za njim u blato. Dok su se oni valjali po blatu mi smo se grohotom smijali. Dugo im je trebalo da poustaju, pa smo im malo pripomogli. Na kraju su se i oni smijali – veselo priča djed Dušan.

Sada više nema takvih druženja, pa nema ni anegdota i priča. Osim povodom rijetkih svetkovina kada se održavaju narodna veselja, odnosno zborovi, kako se to kaže na Baniji, koji nastoje sačuvati običaje od izumiranja. Nema više ljudi, a onda nema ni druženja ni običaja. Za koju godinu Šegestin će biti još samo jedno u nizu izumrlih, pustih banijskih sela.

 


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: