Dvadeset istaknutih generala Generalskog zbora, među kojima je i Vladimir Šeks (vjerojatno niste ni znali da je on general), nastavnicima povijesti u osnovnim i srednjim školama održat će seminar o tome kako predavati o Domovinskom ratu. Kako je rekao jedan od budućih predavača Davor Domazet Lošo „Povijest nije znanost nego ideologija“. Nazdravlje!

A što je to Domovinski rat? Domovinski rat bio je rat sovjetske Crvene armije protiv Hitlera. Izazivači našeg rata nisu imali niti toliko mašte da ovom našem sramotnom ratu izmisle originalno ime. A osim toga, to nije bio nikakav domovinski već čisti građanski rat s ciljem da se iz Hrvatske protjera što više Srba. To najbolje dokazuju i riječi Franje Tuđmana koje je u svom intervjuu Miri Babić Šuvar prenio veliki hrvatski slikar Edo Murtić. Citiram: “Bilo mi je strašno, mučilo me to što sam od Tuđmana čuo nekoliko mjeseci prije izbora 1990. godine. Došao je u moj atelijer, misleći valjda da će od mene napraviti svoga Augustinčića, i oduševljeno počeo pričati o tome da ‘hrvatski narod krvlju mora dobiti svoju državu’, da ćemo ‘mi (on s HDZ-om) napraviti ono što Pavelić nije uspio napraviti 1941. godine’, da će ‘50% Srba morati spakirati kofere i odseliti, a ostalih 50% ili postati Hrvati ili nestati!’. Rekao sam mu da je lud, da se mora liječiti i od tada prekinuo bilo kakav kontakt s njim. A neposredni povod da počnem raditi ciklus Viva la muerte kao odgovor Tuđmanu na njegov stravični cinizam i bešćutnost, bio je jedan njegov govor majkama i udovicama hrvatskih branitelja 1993. godine, kojima je posmrtno uručio odlikovanja uz riječi da trebaju biti ‘sretne i presretne’ što su im sinovi i muževi poginuli za Hrvatsku!”

Samo ovaj citat pokazuje da je Franjo Tuđman, iako se Jugoslavija mogla razdružiti mirnim putem, namjerno izazivao rat. Naravno, to nije učinio sam. Zdušno mu je u tome pomagao Slobodan Milošević, ali je jedan od najvećih krivaca svakako i Veljko Kadijević koji je dobio „zeleno svijetlo“ da pohapsi svih šest novoizabranih predsjednika republika bivše Jugoslavije, pošalje ih na Brione da „odmore u prijatnoj atmosferi“ i nakon 6 mjeseci da se raspišu novi izbori. Jedno veče su svi predsjednici bili pozvani na sastanak u Generalštab JNA u Beogradu, a na svim TV programima je puštan film koji je KOS snimio kod generala Špegelja u kojem on dvojici oficira Hrvata tumači kako da ubijaju svoje kolege drugih nacionalnosti. Sve je bilo krenulo dobro i Kadaijević je bio spreman pohapsiti sve, osim Miloševića. I tako je sve počelo!

Vukovar je Tuđman namjerno odabrao i žrtvovao da bi mogao pravdati svinjarije i zločine koje je kasnije izvodila Hrvatska vojska. Milošević je optužen za ratni zločin i preminuo je u Haagu, dok Franjo Tuđman nije stigao biti proglašen zločincem, pa mu se sada po Hrvatskoj dižu spomenici, imenuju trgovi i ulice po njemu i naziva ga se „ocem domovine“. Otac – zločinac od čijeg se zločina Hrvatska dugo neće oporaviti. Nije se zadovoljavao prirodnim hrvatskim granicama, nego je htio podijeliti i BiH. S Miloševićem se dogovorio da mu prepusti Posavinu, što je sada Republika Srpska, a on je težio zapadnoj Bosni i Hercegovini. Kćer mi je u to vrijeme bila maturantica i pričala je kako su mladiće odvlačili naprasno iz škole i tjerali ih na ratište u BiH. Većina je vraćena u mrtvačkim sanducima, a na uniformama nisu imali oznake hrvatske vojske. Da Hrvatska ne bi ispala agresor.

Njegov drugi cilj je bio prognati što više Srba iz Hrvatske i tu se nisu birala sredstva. Ubijani su starci na kućnim pragovima, palile se lošije kuće da se Srbi nemaju kuda vratiti, a bolje kuće se davale Hrvatima iz BiH. Hrvatska unutrašnjost je spaljena i zapuštene zemlja. Hiljade turista koje posjećuju Zagreb i primorske gradove dive se ljepoti i kulturnim spomenicima, a kada bi samo otišli stotinjak, pa i manje kilometara od Zagreba u unutrašnjost, vidjeli bi spaljenu zemlju i uništene kulturno historijske spomenike.

Iznijet ću i vlastiti primjer, samo zato da bih pokazao kakvo je to bilo bezumlje, svjesno iscenirano bezumlje. Moj djed, kao srpski siromašni seljačić iz istočne Bosne zahvaljujući Privredniku 1906. godine poslat je na trgovački zanat u Vršac. Nakon završenog zanata došao je u Slavonsku Pivnicu, selo u zapadnoj Slavoniji koje se nalazilo na pruzi Virovitica – Banova Jaruga, treća stanica od Virovitice. Tu je upoznao moju baku, Hrvaticu, posao mu je dobro išao, izgradio je trgovinu mješovite robe, kuću namjestio stilskim namještajem. Osim mješovitom robom, trgovao je i drvima, do Pivnice je tada dolazila i Gutmanova uskotračna željeznica koja je iz slavonskih šuma dovozila drva i u Pivnici se prekrcavala na normalni kolosijek. Pivnica je bilo općinsko mjesto. Dolaskom NDH familija je bila poslana u logor Danica kod Bjelovara i trebala je završiti u Jasenovcu. Spašena je zahvaljujući mojoj baki Hrvatici i njenoj familiji koji su se izborili da se oslobode iz logora. U FNRJ djedu je trgovina nacionalizirana i mirovinu je dočekao kao poslovođa u svojoj bivšoj trgovini. Nakon Drugog rata Pivnica je imala preko hiljadu stanovnika. Imali su ambulantu, poštu, dvije željezničke stanice, tri trgovine, veliki motorni mlin, izgrađena je nova škola koju je pohađalo 600 učenika. Djed mi je umro 1978. godine i ostala je u kući samo baka. Pred rat nam je vraćena trgovina koja je bila potpuno sačuvana i spremna za ponovno otvaranje. Kada je počela ova zadnja histerija, baka je došla k nama u Zagreb. Za to vrijeme spaljena joj je kuća i pošto se više nije imala kamo vratiti, otišla je teti u Osijek i umrla u 99. godini.

U Pivnici uopće nije bilo rata i nije ispaljen niti jedan metak, ali u njoj je boravila Hrvatska vojska koja je sistematski palila kuće. Popaljeno je pola sela, tj. kuće za koje se smatralo da su srpske. Kada sam prvi put došao do kuće mogao sam vidjeti strahotu. Pronašao sam dijelove bakine izgorjele Singerice, obiteljske fotografije i gramofonske ploče razbacane po dvorištu i onome što je od njega ostalo. Jedino što sam uspio uzeti donekle sačuvano je kućni broj, a i on je bio popucao od vatre. Kada sam nekoliko godina kasnije bio na jednom službenom ručku u Koprivnici, prisutni su za stolom evocirali svoje ratne uspomene i spomenuli Pivnicu. Na pitanje gdje su bili smješteni u Pivnici odgovorili su – u drugoj kući od željezničke stanice. U mojoj kući. Na to sam im rekao: „Znači vi ste mi spalili kuću.“ Dobio sam odgovor – da smo znali da je vaša, ne bi ju spalili. Kažu da su dobili nalog da spale drugu kuću od mlina, pa nisu znali s koje strane ceste i onda su spalili sve da budu „sigurni“. Eto vam slavnog Domovinskog rata.

Danas u Pivnici živi pedesetak obitelji. Škola koju je do prije 25 godina pohađalo 600 djece sada se sama urušava. Nema niti jednog đaka. Sve stari ljudi, mada čujem da se pre neki dan rodila i jedna beba. Vlakovi više ne saobraćaju prugom, jer više nemaju koga ni što voziti. Ostala je jedna trgovina, koju će vlasnik uskoro zatvoriti, pošta radi 2 sata dnevno. Ambulante, naravno, nemaju.

Eto, to nam je donio slavni Domovinski rat. Pivnica nije jedini primjer, takvih Pivnica ima po cijeloj unutrašnjosti „Lijepe naše“ i takvu Hrvatsku je zamislio i ostvario otac domovine Franjo Tuđman i njegovi generali koji će sada pričati djeci „bajke“, jer „povijest nije nauka, ona je ideologija“.

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email