Stara, mnogo puta i na mnoge načine manifestovana nelagoda sa Nikolom Teslom s početkom ove kalendarske godine ponovo je aktuelizovana. Samo je ovog puta njegovo najčešće prećutano (kad već nije uspelo da bude poreknuto) poreklo, ostalo u drugom planu. No, Tesla se opet nezasluženo našao u centru razmirica i sukoba. Kao što mu ni spomenik u Gospiću nije svojevremeno miniran zbog njega kao čoveka, pronalazača, naučnika, već zbog pripadnosti nečemu širem, obuhvatnijem i, iako apstraktnijem od svakog pojedinca sa imenom i prezimenom, opet nekako psihološki podesnijem da se demonizuje, etiketira i da se na njega usmeri bes. I kao ni onda kad mu je u istom Gospiću spomenik ponovo postavljen, opet na nezasluženi i neprimereni način, koji nije u skladu ni sa veličinom ni doprinosima koji stoje iza njegovog imena. Tako i sad, Tesla se ni kriv ni dužan našao u rukama koje imaju i moć, kao kakva „moneta za potkusurivanje“. Možda poređenje nije baš najsrećnije, jer Teslino ime po prvi put nije bilo ni predmet ni povod nikakvih sporova ni potkusurivanja, ali je zato baš moneta s njegovim likom to bila.
Kako svaka država evrozone ima pravo na sopstveni dizajn evra, i Hrvatska je svojevremeno izabrala svoje nacionalne motive koji će krasiti novi evro i olakšati prelazak na njega uz „emocionalno povezivanje tradicije s novom valutom”. Međutim, poskupljenja koja su se preklopila s konverzijom po intenzitetu su zasenila sve druge emocije, pa i one koje su se kod građana Hrvatske mogle razviti prema „hrvatskom evru“. Očekivani period prilagođavanja na novu valutu zadesio se u vreme odavno nezapamćene inflacije s kojom se svako nosi kako sam ume i koju svako tumači onako kako zna. Pa je evro, tek što je stupio na hrvatsko tržište, okrivljen da je „pohlepnim trgovcima“ poslužio kao paravan da neopravdano podignu cene proizvoda i usluga. Šta je opravdano, a šta neopravdano podizanje cena, to, naravno, zavisi najviše od onog ko cene definiše i prvenstveno od toga s koje strane kase se nalazi dok daje svoju definiciju, tj. da li plaća ili naplaćuje. Oni koji su zaduženi za regulisanje tih odnosa ne bi smeli da previde sve moguće perspektive. Ipak, baš njima je ova situacija poslužila da se postave kao zaštitnici „slabijih“, odnosno većine građana čiji je novčanik sve tanji. Tako je od svih ultimatuma, ucena i pretnji koje su usledile nakon što je evro zvanično stupio na tlo Hrvatske početkom ove godine, jedino jasno to da je finansijska opterećenost građana sve veća, da je strah od siromaštva sve prisutniji i da su oni kojima je ukazano poverenje da se protiv toga bore, pokazali da oni, eto, izgledaju kao neki koji se protiv toga bore… Teslin lik se u celom tom začaranom krugu našao u opticaju kao instrument koji svi priželjkuju da im pripada i kojem svi nalaze mane kad nije u njihovom posedu.
A Teslin lik je na samom početku ove godine bio u središtu pažnje i na skupu koji je pretenciozno najavljen kao mesto gde će započeti odmrzavanje hrvatsko-srpskih međunacionalnih odnosa. Sve oči su bile uprte u njega kad ga je premijer Hrvatske izvukao iz pogače koja je prelomljena na obeležavanju pravoslavnog Božića koji je organizovalo Srpsko narodno vijeće. Premijer je držao kovanicu s njegovim likom u ruci dok je izgovarao mnogo puta izgovorene optužbe i pridike, ne potrudivši se ni da ih umota u neki eufemizam. Tako je, nakon što je iz tradicionalne božićne česnice izvukao kovanicu s Teslinim likom, govorio o „potrebi pomirenja“, ne propustivši da spomene i agresiju i žrtvu i Miloševića i njegov režim. Ovaj „pomirljiv“ govor bio je dovoljan svima koji su imali bilo kakva očekivanja od samog skupa da uvide u kom pravcu pomirenje i dalje neće ići.
A zajedno sa Teslom, u Hrvatsku je na svojevrstan način i ćirilica ušla u javnu upotrebu. Ili bar ono malo znakova koliko ih je na novčanici evra ispisano i – ćirlicom. Sada neće više biti (ne)opravdanih spočitavanja Srbima, kakva su se često mogla čuti kad je u pitanju bila kuna. Ako se u raznim vrstama prokazivanja Srbima nekad (ne)utemeljeno prigovaralo kako vole hrvatsku kunu, onda sa evrom makar te dileme neće više biti. Da, svako voli da vidi svoje pismo i da se makar na taj način oseti prihvaćeno i ravnopravno.
