Poštivanje nevinih

Piše: Dušan Cvetanović

Prošla je već 21 godina od vojno-redarstvene akcije Oluja kojom su završeni ratni sukobi na području Republike Hrvatske. Stotine hiljada izbjeglica, ubijeni i raseljeni za većinu polako postaju statističke brojke, …

Prošla je već 21 godina od vojno-redarstvene akcije Oluja kojom su završeni ratni sukobi na području Republike Hrvatske. Stotine hiljada izbjeglica, ubijeni i raseljeni za većinu polako postaju statističke brojke, a ratne nedaće odavno su zamijenili drugi životni problemi: borba za golu egzistenciju, otplata kredita, školovanje djece i plaćanje svakodnevnih računa.

U godinama nakon Oluje dogodile su se značajne ekonomske i socijalne promjene: većina je postala gubitnik tzv. tranzicije, a manjina je izašla kao dobitnik. Socijalno raslojavanje, kojem su temelji udareni 1990-ih godina u ratnim zbivanjima i nacionalističkim mitovima, rezultiralo je ogromnim brojem nezadovoljnih, koje su političke elite godinama uspješno iskorištavale za svoje političke potrebe. U tom smislu, obilježavanja Oluje od samih početaka služe kao najpotentnija prilika za podgrijavanje nacionalističkih osjećaja i njihovo kanaliziranje u smjeru biračkih kutija.

Ikonografija proslave Oluje prečesto je prelazila granice legitimnog i civiliziranog obilježavanja ratne pobjede, pretvarajući se u poligon za niske obračune s neistomišljenicima, a ikone tih proslava, poput pjevača Thompsona, godinama su imale neupitan status i aureolu domoljublja koju nitko nije mogao poljuljati. S govornica u Kninu prozivalo se, bez ustručavanja, nacionalne neprijatelje i izdajnike, zviždalo i negodovalo, a sve kako bi se u tih nekoliko dana mjeseca kolovoza stvorila pristojna količina nacionalističkog naboja spremnog za bilo koji vid političke eksploatacije.

No vremena se mijenjaju, čak i u HDZ-u pušu neki drugi vjetrovi. Ovaj put iz Brisela, odakle dolazi novi predsjednik HDZ-a, kojem nacionalistička retorika bez ikakvog sadržaja nije toliko bliska kao njegovom prethodniku Tomislavu Karamarku, koji je bio prototip političara iz 1990-ih godina. Istovremeno, u medijima prostor dobivaju i neka mišljenja za koja smo mislili da spadaju u sferu lijepih želja. Istup ratnog zapovjednika specijalne policije u Splitu Joze Režića, u kojem je oštro napao čitavu tu nacionalističku i nezdravu konstrukciju obilježavanja Oluje, dokaz je da monopol na domoljublje, koje su privatizirale pojedine rigidne strukture, polako nestaje pod udarima želje za normalizacijom odnosa u društvu. I dok bi prije nekoliko godina takav istup bio dočekan na nož, a autor takvih izjava bio javno diskvalificiran kao potpuni luđak, Jugoslaven i prodana duša, ovoga puta su prozvani akteri ostali bez komentara, izbjegavajući svaku aktivnu konfrontaciju s Režićem, čovjekom koji je očito i u vihoru rata bio autoritet u vojnim i policijskim krugovima, pa i danas bez imalo ustručavanja rešeta po lažnim braniteljima i onima koji se žele okoristiti na tuđoj nesreći i ratnim uspomenama.

A što je to čovjek rekao da bi bilo toliko snažno da začepi usta raznim lokalnim šerifima, mitomanima, nacionalističkim trbuhozborcima i ikonama? Rekao je istinu od koje se bježi već godinama, a ta istina je vrlo jednostavna. Rekao je da je proslava Oluje u njihovoj režiji pozornica za dokazivanje titule velikog Hrvata, natjecanje u jeftinom nacionalizmu i poligon za skupljanje političkih bodova nesposobne elite, koja od Oluje do Oluje uništava i rasprodaje Hrvatsku.

Ništa nije toliko pogodilo prozvane kao činjenica da je čovjek koji ima potpuno pravo na titulu branitelja prozvao njihovo licemjerje i razotkrio taj nakaradni koncept koji učvršćuje podjele i stvara nove, i to među narodom koji je toliko osiromašen da mu više ni jedinstvo ne pomaže, a kamoli razjedinjenost i netrpeljivost. Ujedno, isti taj zapovjednik policije pozvao je na poštivanje i svih nevinih kojima je Oluja značila početak osobne golgote, pozvao je na ljudskost i dijalog koji su čitavih dvadeset godina bili tabu tema. U tih nekoliko dana mjeseca kolovoza ogromnom broju prozvanih jedini i osnovni cilj bio je poniziti zamišljenog protivnika i istaknuti svoju veličinu busajući se u prsa uglavnom tuđim pobjedama, ranama i položenim životima.

Upravo ovakvi stavovi mogu biti poticaj da se zatvori krug nezdravih odnosa i da se netrpeljivost prestane prenositi na nove generacije, jer je opterećivanje dolazećih generacija sukobima iz prošlosti najveći zločin koji se prema njima može počiniti.

Proslava Oluje mora dobiti građansko i civilizirano obilježje: ako je to bila legitimna vojna akcija, onda se ne može slaviti kao da je bila paravojni dernek u kojem se obilježava sve osim ponovne uspostave suvereniteta nad okupiranim područjima. Ustaška ikonografija, estradne zvijezde koje su na potpaljivanju naroda zgrnule bogatstva i političari osumnjičeni za pronevjere milijardi kuna narodnog novca ne mogu biti heroji takvih proslava ako Hrvatska želi biti normalno i zdravo društvo. A ono što je najveća vrijednost takve poruke upravo je činjenica da ona nije došla iz redova srpske zajednice, manjinskih institucija ili nevladinih organizacija, dakle iz onog spektra društva koji se već godinama uspješno diskvalificira u javnim raspravama kao protunarodni, agresorki i izdajnički, nego iz usta dokazanog branitelja kojem se ne može zalijepiti etiketa nacionalnog izdajnika.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: