Na području Banije i Korduna mogu se naći stotine starih, autohtonih mlinova i vodenica.Većina ih propada, dok neki još uspijevaju tu i tamo samljeti ponešto.
No niti jedan se ne može mjeriti s mlinom u Podgorju kraj Vrginmosta koji svakoga mjeseca samelje i u pekare središnje Hrvatske, ali i dalje, isporuči gotovo 20 tona brašna.
Za ovaj mlin na samim padinama Petrove gore, čuli su i koriste ga gotovo svi stanovnici sela od Siska do Karlovca. Na njega se oslanjaju pekare mnogih gradova i mjesta Banije i Korduna, a kada bi njegovi strojevi utihnuli, nastala bi prilična pomutnja u proizvodnji kruha.
Ovim malim bijelim divom Podgorju ne upravlja nikakav konzorcij, holding ili trust mozgova, već dvadesetosmogodišnji Milan Vrga, kojemu je glavna savjetnica njegova iskusna baka Sava, a o svemu ostalom brinu se još majka Anđa, brat Stojan i snajka Branka.
Ukratko, to je prva i jedina postava mlina u Podgorju. Nema sindikata, nema Uprave, godišnji odmor se teško dobiva i uglavnom je neplaćen. Svaka vreća prođe kroz fiskalnu kasu, porez se redovito plaća na što se posebno pazi, pa iz dana u dan ugled Vrginog mlina sve više raste, što pokazuje broj novih kupaca i narudžbi. Sve je počelo krajem osamdesetih kada su djed i pokojni otac Milana Vrge odlučili na ledini sagraditi mlin.
– Moj djed, Stojan Vrga i pokojni otac Marko hrabro su krenuli u investiciju. Sav obiteljski novac sakupljen je na jednu hrpu i hrabro se krenulo na posao. Angažirali su tvrtku Mlin opskrba iz Zagreba, čiji su inženjeri napravili projekt i nadgledali izgradnju. Kako to obično biva, novca je nestalo na pola izgradnje, no djed Stojan nije kucao na vrata banaka, već je obišao nekoliko prijatelja, objasnio o čemu se radi i od svakoga dobio traženi iznos. Bilo je to vrijeme kada nije bilo javnih bilježnika, kamata, ovrha i švicaraca. Bila je dovoljna ljudska riječ i obećanje da bi se sklopio posao. Mlin je završen, prva vreća brašna samljevena je 5. siječnja 1989. a djed je uspio u roku vratiti posuđeni novac – kaže Milan Vrga.
Zaredalo je dosta godina i još više nesreća. Djeda Stojana i oca Marka odavno nema, a u Oluji, 1995. preostali dio obitelji odlazi u Srbiju.
Baka Sava: gradilo je cijelo selo
Osamdesetogodišnja Sava Vrga itekako je bila angažirana na izgradnji mlina.
– E moj sinko, nije to bilo lako. Bila je to odluka koja je izmijenila naše živote, a čini mi se i živote generacija iza nas. Trebalo je hrabrosti ući u taj posao. Dnevno je ovdje radilo i po dvadestak radnika i majstora, pa tako točno trinaest mjeseci i 14 dana. Moj muž i sin radili su s ljudima od jutra do mraka, a ja sam svakoga dana kuhala tri obroka. Trebalo je to izdržati. Radnici su spavali posvuda, u podrumu, u sobama, gdje god je bilo mjesta. Sjećam se, kada se dizala deka, radile su tri mješalice, tri traktora i gotovo trideset ljudi. Došli su pomoći prijatelji i susjedi, takvo je bilo vrijeme, danas bi to bilo teško. Plaćali smo samo majstore, a barem dvadestak radnika, naših suseljana, nisu tražili naknadu – prisjeća se baka Sava.
– Završili smo u Inđiji. Tamo sam završio osnovnu i srednju školu, upisao i završio ekonomski fakultet u Novom Sadu. Roditelji su se u Podgorje vratili odmah iduće godine, a ja sam ostao završiti školovanje. Na svu sreću, mlin je još stajao na istom mjestu i otac ga je obnovio i započeo s radom. Jedva sam čekao da završim školovanje i 2010. vratio sam se u rodni kraj. Godinu dana kasnije tata je umro, a ja postao vlasnik mlina. Na njegovu prodaju nisam niti pomišljao jer bi tako sav trud moga djeda i oca bio bačen u vodu. Zasukao sam rukave, angažirao sve članove obitelji i evo, naš mlin najveći je od “malih” mlinova u Sisačko – moslavačkoj županiji i šire – kaže Milan Vrga.
Posluje tako da u Slavoniji i podravini kupuje žito, melje ga i razvozi po pekarama. U početku je bio pravi trgovački putnik. Trebalo je uvjeriti vlasnike pekara da je riječ o kvalitetnom brašnu i mljevenju, ali i povoljnoj cijeni. Danas su mu stalni kupci pekare iz Jastrebarskog, Petrinje, Gline, Karlovca, Vojnića i drugih mjesta. Osim toga, gotovo svakoga dana doveze netko vreću – dvije iz banijskih i kordunaških sela, da je Milan samelje u brašno.
Pekara u Rakovcu redovan je kupac brašna iz mlina u Podgorju. Njen vlasnik Balji Martinaj zadovoljan je poslovanjem s Milanom Vrgom.
– Najvažnije je da se ispoštuje dogovor, a to je glavna odlika Vrginog mlina. Brašno redovito stiže, poštuju se rokovi, pa sam itekako zadovoljan s mojim snabdjevačem brašna – kaže Martinaj. Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo Flego iz Buzeta u Istri, više od godinu dana nabavlja stočno brašno iz Vrginog mlina u Podgorju. Vlasnik Mario Flego ne krije zadovoljstvo ovim poslovnim odnosom.
– Svakoga mjeseca dovezem iz Podgorja 6 tona stočnog brašna. Moje gospodarstvo broji 120 grla stoke i tu ne smije biti pogrešaka u isporuci hrane. Mladi Milan Vrga izuzetno je poslovan, pošten čovjek i suradnja s njim nikada nije zaškripala, Posebno sam zadovoljan što se sva roba uredno evidentira, izdaju se računi, plaća se porez i nema poslovanja “ispod stola” – kaže Mario Flego.
Nema sumnje da će proizvodnja brašna u Vrginom mlinu rasti, jer je prema svemu sudeći, mladi Milan vrlo dobro upamtio i prihvatio odnose s ljudima koje su ostavili vrijedni, hrabri i nadasve pošteni djed i otac. Na kraju, jedan od njihovih čukundjedova prvi je, još u 17. stoljeću, sišao s padina Petrove gore u dolinu, izgradio kućicu i preko potoka Trepče postavio most. Nastao je tako, još jednom hrabrom odlukom odvažnih Vrga, i novi gradić – Vrginmost.
