Popis je uvijek i političko pitanje

Piše: Maša Samardžija

Ako ovaj popis da rezultat prema kojem je broj stanovnika Hrvatske oko četiri milijuna, to će samo po sebi biti ocjena višedesetljetne nadstranačke politike. Ako je Hrvatska sa 4,7 spala na četiri milijuna ljudi, to nije brojka, to je politički, epohalni debakl, kaže Boris Rašeta koji uz Branka Sekulića i Edina Bećirevića za P-portal govori o aktualnom popisu
popis
Naslovna fotografija: Patrik Macek/PIXSELL

Popis stanovništva uvijek je političko pitanje. To je tako na svim razinama. Ako ovaj popis da rezultat prema kojemu je broj stanovnika Hrvatske oko četiri milijuna, to će samo po sebi biti ocjena višedesetljetne nadstranačke politike, ocjena nacionalne strategije ili njena nepostojanja. Ako je Hrvatska sa 4,7 spala na četiri milijuna ljudi, to nije brojka, to je politički, epohalni debakl – smatra novinar Boris Rašeta.

Da je popis stanovništva puno više od statističkog brojanja stanovništva, kućanstava i stanova, pokazuju i brojne pokrenute kampanje koje pozivaju građane da se izjasne na ovaj ili onaj način. Tu su najglasniji bili pripadnici nacionalnih manjina. Srpske organizacije pokrenule su kampanju e-Srbin kojom pozivaju svoje sunarodnjake da se na aktualnom popisu izjasne kao Srbi. Predstavnici Bošnjaka na plakatima poručuju “Josip će se izjasniti kao Hrvat, Dušanka kao Srpkinja, što će reći Emir?”, a Savez Roma još je u junu predstavio slogan “Budi to što jesi. Rom = čovjek”.

Rašeta upozorava kako će na mikrorazini popis izravno proizvesti političke posljedice.

– Upotreba jezika, odnosno pisma, sastav nacionalnih vijeća, bit će rezultat brojki koje proizlaze iz popisa. A brojke će ovisiti o onima koji će ih definirati, skupljati, popisivati. Kako je jednom rekao Džon Mejnard Kejns, pobjeda na izboru za mis ne ovisi o ljepoti kandidatkinje, nego o sastavu i kriterijima žirija – ističe Rašeta.

Boris Rašeta, foto: Duško Marušić /PIXSELL

Zbog navedenih razloga predstavnici nacionalnih manjina pokrenuli su kampanje kojima pozivaju svoje sunarodnjake da na aktualnom popisu ne skrivaju svoju nacionalnu pripadnost. Upravo to 17. pitanje, pored kojeg stoje riječ “narodnost” i pripadajući prazni pravokutnik, postaje ključno. Naravno, odmah nakon njega slijede pitanja “materinski jezik”, “vjera” i “vjerska zajednica” s pripadajućim praznim pravokutnicima koje će pripadnici nacionalnih manjina ispunjavati u tajnosti svojih soba ili ispričavajući se odgovarati neznanom popisivaču u svojim domovima, ako se uopće usude iskreno odgovoriti. I odjednom se statističko popisivanje stanovništva neke zemlje svede na četiri pitanja oko kojih se lome koplja.

A što odgovori na ta pitanja govore o pojedincu i koliko nacionalni predznak definira neku osobu? Rašeta ističe kako njega vlastiti nacionalni predznak definira pedeset posto, a ostalih pedeset posto je individualni.

– Postoje fantasti koji misle da od (nacionalnog) predznaka mogu pobjeći. Nema šanse, ne mogu, a i da mogu, glupo je. Ali važno je ovo: biti manjina, konkretno biti Srbin, danas i ovdje, znači imperativ da uvijek budeš dobar, pouzdan, korektan, da daš više od drugih jer si pod povećalom. To je poticaj, a ne frustracija, iako se može shvatiti i tako. Mi, hrvatski Srbi, imamo Teslu, Šerbedžiju, Price, Ljuštinu, Matavulja glumca, Matavulja pisca, Peru Kvrgića, Gavelu, feldmaršala Borojevića, Belu Krležu, Milankovića, Vladana Desnicu, Simu Mraovića… Ja bih se ponosio tim ljudima, ima ih još na desetke, stotine, a vrlo mali narod, stiješnjen na tromeđi, gdje vuk poštu nosi. Ali busanje u prsa, nacionalna, uvijek je pogrešno. Rad, znanje, pismo, kultura, postignuće, tolerancija, razumijevanje – to su prave vrijednosti. I svi ih ovi ljudi nose u dnu duše – naglašava Rašeta.

Doživljaj sebe i svoje nacionalne pripadnosti ili nepripadnosti često je puno više od upisivanja nacije u prazni pravokutnik ili odbijanja izjašnjavanja po navedenoj kategoriji.

Osim nacionalne pripadnosti, na popisu se može izjasniti i o pripadnosti određenoj vjerskoj zajednici. Teolog Branko Sekulić ističe kako je kod nas religijsko pitanje usko povezano s etničkim identitetom.

– To je u građanskom društvu apsolutno irelevantno, ako sagledavamo naciju iz perspektive Francuske revolucije i onoga što bi ona zapravo trebala predstavljati, a to je da je nacija zajednica građana. Onda je apsolutno nebitno tko se kako izjašnjava i da li je netko Srbin, Hrvat, Mađar ili svemirac i nebitno je kakva je religijska pripadnost ili etnička pripadnost. To je tako u građanskim društvima, a mi nismo građansko društvo. Mi smo etnički iskopali rovove i u tim rovovima jedini identitet koji pravi razliku između Hrvata, Srbina i Bošnjaka je religijski identitet. Ne postoji nikakav ni kulturološki ni običajni identitet na osnovu kojeg možete napraviti razliku, a onog trenutka kada se tu gurne religijsko pitanje, onda se dobiva jasni identitet tko je tko. Na osnovu toga ispada da ne možete biti Srbin ako niste pravoslavac, ne možete biti Hrvat ako niste katolik i ne možete biti Bošnjak ako niste musliman, a takav način poimanja je potpuno bizaran – upozorava Sekulić.

– Ja ne govorim da religijska institucija nije nužna, ja ne govorim da je identifikacija u nekom društvu po religijskim ili etničkim osnovama besmislena, ali ona ne smije značiti kategoričku razliku između ljudi, a tim misaonim konstruktom mi još nismo ovladali. Ako je ta identifikacija građanska, onda ona ima svoju konstruktivnu perspektivu. Ako ona počinje biti egzistencijalna osnovica iz koje se polazi i iz koje se komunicira dalje s društvom, onda ona treba biti radikalno ukinuta u samom svom začetku. Dakle, za crkvu je bolje da je nema nego da opstoji u etnonacionalističkim okvirima. Ovakav popis stanovništva i inzistiranje na određenim kategorijama su palanački koncept, tu nema građanskog pristupa popisu stanovništva, već je on duboko određen etnonacionalističkim porivima koji, kako vidimo, neophodno uključuju i religijski aspekt – dodaje Sekulić.

Branko Sekulić

Vijećnik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Šibensko-kninske županije Edin Bećirević kaže za sebe da je bosanski Dalmatinac i jugonostalgičar, ali ne skriva ni svoj nacionalni predznak koji nije motiviran nikakvim kampanjama.

– Sve te kampanje nemaju nikakvog utjecaja na mene. Bošnjak sam, to sam što jesam i uvijek sam se tako izjašnjavao i opredjeljivao i nikakva kampanja ne može utjecati na moj svjetonazor – kaže Bećirević.

Iako nema problema sa svojom nacionalnošću, smeta mu kada ga ljudi automatski vjerski svrstavaju.

– Ja sam ateist, a ljudi mi redovito čestitaju Bajram i pitaju me jedem li svinjetinu, kao da se podrazumijeva da ako sam Bošnjak, moram biti i musliman – pojašnjava.

Naglašava kako biti pripadnik manjine ima i svojih prednosti jer kada nisi dio mase, možeš bolje i objektivnije sagledati brojne društvene koncepte i probleme.

popis
Edin Bećirević

Krajem augusta u Rijeci je osvanuo plakat u organizaciji neregistrirane Udruge hrvatskih pravoslavnih branitelja kojim se poziva Srbe da se izjasne kao Hrvati, pravoslavci i pripadnici Hrvatske pravoslavne crkve. Povjesničar Hrvoje Klasić svojevremeno je upozorio na razdoblje kada se prvi put pojavila ova crkva.

– Pokušaji da nastane Hrvatska pravoslavna crkva potiču iz Drugog svjetskog rata, kada je ustaški režim, uvidjevši da Srbe neće moći ukloniti samo protjerivanjem i ubijanjem, krenuo s taktikom o izmišljenoj crkvi, na čije su čelo dovedeni neki sumnjivi likovi koje je po njihovom statutu imenovao poglavnik Ante Pavelić. Ta crkva kao vjerska zajednica nikada nije zaživjela, nego je ostala simbolom pokušaja asimilacije Srba u Hrvatskoj na način da bi se nacionalno izjašnjavali Hrvatima, ali da bi im se dopustilo njegovanje nekog tipa pravoslavlja – govori Klasić.

Čak je i jedna opskurna i nepostojeća udruga koja se poziva na nepostojeću crkvu željela na popisu stanovništva dobiti svoj dio kolačića. Teolog Branko Sekulić također naglašava da Hrvatska pravoslavna crkva niti je postojala, niti će postojati, kao što ne postoji ni Crnogorska pravoslavna crkva.

– Srpska pravoslavna crkva postoji i de jure je priznata. Dio nje ima ozbiljan etnonacionalistički problem, ali ona nije cijela takva. Ne radi se tu o tome da se osniva hrvatska, crnogorska, makedonska pravoslavna crkva, trebaju se “ukinuti” i postojeće, da bude pravoslavna crkva kao takva, bez ikakvih etničkih aditiva. Također, ne radi se tu o tome da se nešto deklarativno označi kao pozitivno ili negativno, radi se o tome da se osigura podloga za komunikaciju, a podloga za komunikaciju je građansko sekularno društvo, drugoga nema. Sekularizacija čuva crkvu od same sebe. Ona može apsolutno adekvatno i konstruktivno promišljati i djelovati samo u društvu u kojem nije opterećena da mora nešto reći kako bi sebi osigurala stanovite sociopolitičke poene – naglašava Sekulić.

– Svi ti paušalni odnosi dovode do ove situacije da se mi sad bavimo je li netko na popisu stanovništva nazvao babu ateistkinjom umjesto katolkinjom ili pravoslavkom, je li se netko popisao kao Srbin. Koga je apsolutno briga? Znamo koga je briga, dominantne etnonacionalizmom prožete društvene, političke i religijske strukture, ali neka se onda jasno naznači da je ovo njihov privatan, palanački i narodnjački koncipiran popis, jer s građanskim društvom to nema baš nikakve veze. Pritom nabijanje krivnje građanima za iznevjeravanje njihova očekivanja u jednom takvom cenzusu je potpuno suludo – zaključuje Sekulić.

Puno je važnije za ovo društvo to u kojim uvjetima ljudi žive. Razgovarali smo sa jednim popisivačem s terena koji nam kaže: “Bio sam kod jednog čovjeka koji je mlad dobio moždani udar. On uči ponovo govoriti, pa smo se zajedno mučili da popunimo taj upitnik jer on ne zna govoriti, a živi sam. Najteže mi je bilo kada sam bio kod jedne žene koja ima kuhinju i kupaonicu u jednoj prostoriji, tuš ima nasuprot štednjaka, srce me je zaboljelo kada sam to vidio.”

Da li je važnije koliki udio stanovništva ima odvojeni zahod i vodovodne i kanalizacijske cijevi od nacionalne i religijske pripadnosti, pitali smo Rašetu.

– A kako kad… Po meni je važnije da ljudi kojima idem na večeru imaju vodovod i kanalizaciju nego koje su nacije. Ali postoje razdoblja u kojima su ljudi koji nemaju zahod i kanalizaciju bili odvođeni u logore. Nekada su pak u njih odvođeni jer su u stanu imali slike Pikasa ili Save Šumanovića. Povijest je dijalektična, gipka, želatinozna masa i ono što je danas važno sutra može biti irelevantno. Statistika malo kada može obuhvatiti esencijalne stvari. Ukratko, važne su obje stvari. Jednom ove, drugi put one – zaključuje Rašeta.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: