Iako vanjska politika nikada nije bila najsvjetliji dio hrvatske političke stvarnosti, u posljednjih nekoliko godina uspjela se pretvoriti u tragikomični koloplet koji možda ponajbolje opisuje ono što je Hrvatska danas.
Sukreirana od dvaju važnih političkih faktora, predsjednika i Vlade, vanjska politika dosegla je najvišu razinu poniznosti i samodestrukcije.
Pogrešne vanjskopolitičke procjene i potezi u posljednjih nekoliko mjeseci dovode naše tvrtke i gospodarstvo na rub provalije. Prisjetimo se samo uvođenja sankcija Rusiji, koja je uzvratila protumjerom pa je preko 30.000 tona mandarina koje inače završavaju na ruskom tržištu završilo u koritu rijeke Neretve ili je pak po sramotno niskim cijenama bilo rasprodano diljem Hrvatske. Mali proizvođači mandarina, u interesu mira i sloge s birokratima iz Brisela, morali su platiti cijenu nepostojanja hrvatske vanjskopolitičke kičme. Mnogi od njih neće se moći oporaviti od gubitka ogromnog dijela godišnje dobiti, a pitanje je kome će prodati sljedeće urode jer je europsko tržište prezasićeno i hrvatskim tvrtkama uglavnom teško dostupno. Nisu puno bolje prošli ni ostali sektori, a i gospodarstvenici diljem Europe strepe od suludih odluka vlastitih vlada.
I dok je u ovom slučaju Hrvatska nastradala zbog pukog članstva u Europskoj uniji koje traži monolitnu vanjsku politiku i jednoumlje u zajedničkim pitanjima, posljednji slučaj ne može se podvesti ni pod jednu poznatu dijagnozu. Naime, predsjednik Vlade Zoran Milanović odbio je zbog haškog povratnika Vojislava Šešelja otići na međunarodni samit u Beograd i naći se s kineskim premijerom Lijem Kećijangom i 16 predsjednika vlada država srednje i istočne Europe. Medijska i svaka druga pažnja koju je Hrvatska pružila pomalo komičnom lupetanju čelnika nebitne radikalne stranke pokazuje stupanj ozbiljnosti hrvatskih institucija i cijeloga društva. O kakvom se diletantskom postupku radi nije potrebno posebno obrazlagati: Kina je i službeno postala najveće svjetsko gospodarstvo i predvodnica je najbrže rastućih gospodarstava u svijetu, popularnog BRIKS-a, država koje imaju 40 posto svjetskog stanovništva, odnosno 25 posto kopnenog teritorija. Kako se u priču o regionalnoj suradnji, pronalasku novih tržišta i grčevitoj borbi za svako radno mjesto uklapa, u širem kontekstu, potpuno nebitni srpski političar i haški povratnik Vojislav Šešelj, zdravoj pameti nije jasno. Naravno, ne radi se o izoliranom slučaju i ekonomskom i vanjskopolitičkom gafu, nego o očiglednom nedostatku državničke odgovornosti i političke pameti. Premijer Srbije Aleksandar Vučić, inače domaćin tog regionalnog skupa, zasigurno ne spava mirno kada pomisli na to da u razgovorima o udjelu na regionalnom tržištu neće sudjelovati i hrvatska strana.
Lista takvih vanjskopolitičkih promašaja je poduža, a s obzirom na sve češća međunarodna preslagivanja snaga, Hrvatska će i dalje nastaviti s potpuno dezorijentiranom politikom, prateći mišljenja većih od sebe. Najčešća deviza Ministarstva vanjskih poslova glasi “konzultacije s europskim partnerima za stolom za kojim zajednički odlučujemo“. Vjerujemo da je i najvećim optimistima i pobornicima udruživanja europskih naroda već sada jasno da ne postoji nikakav zajednički stol, pogotovo ne okrugli za kojim partneri donose zajedničke odluke.
Godinu i pol dana nakon ulaska u Europsku uniju i nekoliko godina nakon stupanja u NATO, možda je došlo vrijeme da sastavimo račun, podvučemo crtu i vidimo koliko su ta dva “najveća vanjskopolitička uspjeha” koštala Hrvatsku, a koliko su koristi i poslova donijela hrvatskim građanima. Bojimo se da će rezultati biti i više nego poražavajući, a omjer koristi i gubitaka u dubokom deficitu. Iako priču o europskim integracijama prate birane riječi, glamur i svjetla Brisela, Strazbura i ostalih europskih prijestolnica, na kraju se sve svodi na to da li su računi manji, da li je posla više i kako naši ljudi žive. Odgovor zna svatko za sebe, ali je potpuno jasno da je hrvatska vanjska politika u raskoraku s interesima hrvatskih građana i poduzeća.
