Politika s dva lica

Piše: Dušan Cvetanović

Posljednjih mjeseci Hrvatska se suočava s drastičnim promjenama na političkoj sceni koje za posljedicu imaju i različite promjene u društvenim odnosima, a uzrokovane su u prvom redu slabljenjem druge najjače …

Posljednjih mjeseci Hrvatska se suočava s drastičnim promjenama na političkoj sceni koje za posljedicu imaju i različite promjene u društvenim odnosima, a uzrokovane su u prvom redu slabljenjem druge najjače političke stranke u zemlji koja polako, ali sigurno klizi na političku marginu. Razlozi takvog slabljenja nekadašnjeg stupa lijeve i liberalne Hrvatske su različiti, a osim nesposobnosti i nekarizmatičnosti vodstva, zasluge za takav razvoj događaja ima i aktualni premijer i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković.

Nekoć karijerni diplomat i veliki zagovaratelj europskih integracija, Plenković je uspio gotovo u potpunosti eliminirati oporbu u Hrvatskoj i sebe ustoličiti kao predstavnika i zagovaratelja liberalnih vrijednosti te zaštitnika građanskih i manjinskih prava koja doživljavaju kontinuirane napade različitih, međusobno povezanih i isprepletenih snaga u hrvatskom društvu. Svojom retorikom i određenim potezima uspio je uvjeriti medije i kreatore javnog mnijenja da je kao premijer ostao jedina brana šovinističkim i primitivnim ispadima i težnjama raznih interesnih skupina od kojih su mnoge i u samom HDZ-u. Konzervativni krugovi, ogorčeni Plenkovićem, nazivaju ga uzurpatorom, ukazujući na činjenicu da je kao predsjednik konzervativne stranke postao zagovaratelj liberalnih vrijednosti koje su domaćim desničarima poprilično strane i odbojne.

No Plenković u svojim istupima ne provodi nikakav svoj autentični program, već HDZ želi pozicionirati tamo gdje je i ostatak europskih pučkih stranaka. Da bi to učinio, mnogi današnji HDZ-ovci morat će nestati iz političkih križaljki ili sreću potražiti u drugim projektima, kao što su to morali i Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović, brzougasle zvijezde radikalne desnice. Istim putem premijer već mjesecima šalje i druge bivše stranačke prvake, rješavajući se svakog tko je svojim ponašanjem i stavovima nespojiv sa slikom uljuđene europske pučke stranke. Posljednji u tom nizu notorni je Darko Milinović, dugo godina nedodirljivi lički šerif, koji je pao u unutarstranačkoj borbi za državne sinekure u Lici, a od pada nije daleko ni Milijan Brkić čije se ime glasno spominje u posljednjim aferama. Istovremeno, “novi” se HDZ ne odriče u potpunosti podrške krugovima koji su desetljećima kičma HDZ-a, pa u prijateljevanju svojih ministara s osuđenim ratnim zločincima ne vidi ništa sporno, a pod svojim okriljem i kontrolom drži i najveću organizaciju udruga ratnih veterana. Takva politika s dva lica dovela je gotovo do potpune eutanazije oporbe, čiji stavovi danas izgledaju maltene identični onima koje javno zagovara i Andrej Plenković. Birači koji su se nekoć jasno opredjeljivali upravo na vrijednosnim razlikama između stranaka danas su gotovo u potpunosti ostali bez mogućnosti da uoče ikakve bitne razlike.

Težište političke borbe prebačeno je u potpunosti na unutarstranački teritorij HDZ-a, a borbe su svakodnevne. Unutarstranačka oporba predsjedniku stranke uživa potporu gotovo čitavog desnog spektra društveno-političke scene, od Hasanbegovića do Željke Markić. Izvan tog kruga mnogobrojni su akteri koji sa zanimanjem čekaju konačni rezultat tog okršaja. Stranke hrvatske ljevice otvoreno navijaju za Plenkovićev pad jer im on svojom retorikom krade publiku i njih čini nebitnima ili manje bitnima. Uljuđeni HDZ nije nešto što ih zanima, oni se vode logikom “što gori, to bolje”.

S druge strane, predstavnici nacionalnih manjina drže se čvrsto podrške Vladi i zapravo su jezičac na vagi koji nas dijeli od prijevremenih izbora. Političke predstavnike nacionalnih manjina ne zanima tko će im osigurati poštivanje njihovih prava, bitno im je da ona ne budu ugrožena. Takva situacija u kojoj nacionalne manjine održavaju na životu Vladu, omraženu i slijeva i zdesna, ne djeluje blagotvorno na položaj običnih građana pripadnika nacionalnih manjina. Ponovno jačaju glasovi o privilegiranosti manjina (čitaj Srba), a takva atmosfera uistinu je dovela i do prvog fizičkog napada na političke predstavnike Srba. Istina, simboličnog jer se radilo o napadu hranom, ali poruka je sasvim jasna. Teza da Srbi upravljaju Vladom, koja se ponavlja već mjesecima, stvorila je takvu atmosferu u kojoj su ekstremi dobili dojam da je napad sasvim opravdan. I dok mnogi pokušavaju ublažiti situaciju opravdanjem da je motiv napada opća ogorčenost političkom kastom kao takvom, svakome tko realno sagledava uzroke i posljedice jasno je da napad ima nacionalni predznak.

U takvoj atmosferi i s nepredvidivim raspletom u vladajućoj političkoj opciji ulazimo u kampanju za izbore za Europski parlament, na kojima mnogi analitičari predviđaju rast ekstremnih opcija koje će krizu u EU-u sasvim sigurno iskoristiti za domaće potrebe i širenje svih mogućih podjela. Kosti iz ormara su spremne, a kandidata koji će ih koristiti – nikad više.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: