Organizacija izbora u trenutku kada vladajuća politička stranka drži sve konce političkog, ekonomskog i društvenog života u svojim rukama bila bi eklatantan primjer profiterstva i dokaz da su stravične mjere blokade države, desetina tisuća tvrtki i stotina tisuća građana imale primarno politički karakter. Sve je više sumnji u to da se odluke Nacionalnog stožera civilne zaštite prilagođavaju političkim potrebama vladajuće stranke i da sve manje imaju veze sa znanošću, a sve više s potrebom vlasti da krizu uzrokovanu mjerama borbe protiv koronavirusa usmjeri u osvajanje i dodatno učvršćivanje vlasti. Izjava premijera Andreja Plenkovića da će se izbori održati kada to dopusti epidemiološka situacija i da nije bitno radi li se o lipnju, srpnju ili rujnu duboko je cinična i opasna jer daje naslutiti da će HDZ raspisati izbore što je prije moguće, kako bi ubrao rezultate višemjesečnog brižljivog stvaranja medijske slike o vladi, a koja je miljama daleko od bilo kakvog realiteta.

Nakon tisuća i tisuća minuta okupacije medijskog prostora, svakodnevnih novinskih konferencija i proizvodnje stanja potpune psihoze javnosti, uvođenja izvanrednih mjera, strašenja vijestima o mogućim tisućama mrtvih i desetinama tisuća zaraženih, demokracija u Hrvatskoj temeljito je narušena. Praviti se da se od trenutka ukidanja epidemioloških mjera sve vraća u normalu, na početne pozicije, duboka je prijevara i polazište za ostvarenje političkog profiterstva. Da situacija nije normalna jasno je svakome čiji je krajnji intelektualni domet dalji od svakodnevnog, gotovo pa religijskog praćenja konferencija Nacionalnog stožera civilne zaštite. Jer da situacija jest “normalna” ne bismo u udarnim terminima svakodnevno slušali koliko je osoba pozitivno na koronavirus u svakoj od 21 županije plus u Gradu Zagrebu, nego koliko je ljudi zbog mjera ostalo bez posla. Umjesto gadljivih medijskih sadržaja o slikama iz djetinjstva “stožeraša”, informirali bismo se o povećanju javnog duga i pravno sumnjivim odlukama državnih tijela. Vlada je svojim mjerama suspendirala čitav spektar društveno relevantnih tema i svojim postupanjem uvela izvanredno stanje u kojem se predstavlja kao zaštitnik građana i javnog zdravlja.

Ocjena o duboko poremećenoj demokraciji u Hrvatskoj utemeljena je na činjenicama. Nekom vrstom društvenog konsenzusa već više od dva mjeseca suspendirane su gotove sve rasprave osim onih koji se tiču koronavirusa. Suspendirane su sve rasprave iz kojih bi proizašla odgovornost Vlade za očajno stanje Hrvatske po čitavom nizu pitanja. Demografski raspad Hrvatske, korupcija, nefunkcioniranje institucija, rasulo u Državnom odvjetništvu, potpuno nevidljivo predsjedanje Vijećem Europske unije, sve su to teme koje su izvanrednim mjerama i blokadom države stavljene u drugi plan. Umjesto toga, umjesto dvomjesečne političke rasprave vlasti i oporbe i svih drugih dionika društvenog života, dobili smo HDZ-ov rijaliti šou. U ta dva mjeseca do jučer nepoznati HDZ-ovi stranački vojnici poput Vilija Beroša ili stručnjaci poput Alemke Markotić postali su posredstvom medija, nemojmo se lagati, heroji današnjice. Bilo je potrebno svega dvadesetak dana izvanrednih mjera da mediji krenu s kampanjom kakve se ne bi posramili ni u Sjevernoj Koreji. Dobro pamtimo novinarske uratke udarnih pera vodećih medija koji su, u najboljoj sjevernokorejskoj propagandnoj maniri, Beroša, Markotić i Krunoslava Capaka predstavili slikama iz djetinjstva uz tugaljive pripovijetke o tome kako su od slatke dječice rumenih obraza došli do toga da postanu heroji čitave nacije. Takvih je tekstova u posljednjih nekoliko mjeseci bilo more. Urednici su osiguravali naslovnice, a novinari su stranice punili blistavim epitetima.

I sada, na vrhuncu medijsko-političke ofenzive, dolaze vijesti o organizaciji izbora već u srpnju, za samo dva mjeseca, a premijer izlazi s tezom da nema velike razlike između izbora u lipnju i izbora u rujnu i da se tu radi o nebitnim nijansama. Možda se radi o nijansama, ali upravo u tim nijansama leži razlika između prave demokracije i ove domaće, memljive i prilagođene potrebama domaćih političkih elita. Upravo se u tome Hrvatska razlikuje od razvijenih europskih zemalja: naizgled smo jednaki, ali od njih nas razdvajaju upravo ovakve nijanse zbog kojih smo ekonomski siromašniji, nezaposleniji, bolesniji, neobrazovaniji… Takve i slične “nijanse”, koje su političarima u Hrvatskoj nebitne, razlog su neuspjeha ovog društva i iz njih proizlaze sve posljedice koje osjećamo u realnom životu.