Vrući ljetni mjeseci već više od 25 godina u Hrvatskoj i Srbiji bez iznimke su rezervirani za uzavrelu nacionalističku retoriku. U danima kada živa u termometrima doseže najviše temperaturne dosege i kada sunce neumitno prlji zemlju, bez daška vjetra, Hrvati i Srbi su fokusirani na neke od najtežih tema. Mržnja koja se u ostatku godine malo primiri, baš tada ponovno prokulja. Ne može proći niti jedan august, odnosno kolovoz, a da se rijeka mržnje, bijesa i gorčine ne prolije s obiju strana, da bi početkom septembra, odnosno rujna, ponovno sve zamrlo i pospremilo se u ladice do sljedećeg ljeta. Činjenica da je od rata prošlo dugih 27 godina ne utječe ni najmanje na ovaj, sada se već može nazvati, ritual, a mržnja koju imamo priliku gledati, slušati i o kojoj čitamo više sliči na naučeni refleks nego na rezultat proživljenih trauma. Pritom je jedino nepoznato koliki broj ljudi iz obiju država stvarno sudjeluje u ovom ritualnom vrijeđanju i nadmudrivanju, radi li se o većini ili tek o manjem dijelu onih koji u tome vide smisao i svrhu vlastitih života.
Zato je vijest o najnovijem obračunu srpskih i hrvatskih političkih elita povodom pokušaja posjete srpskog predsjednika Aleksandra Vučića Jasenovcu gotovo komični uvod u ovogodišnje izdanje festivala ritualne mržnje i optuživanja koji će se najvjerojatnije dogoditi početkom idućeg mjeseca. Iako su čarke ove godine krenule ranije nego inače, nema nikakve sumnje da će verbalni rat svoj puni vrhunac doživjeti početkom augusta, kada će posredstvom medija ovi prostori biti drugi najužareniji iza Ukrajine u kojoj bjesni brutalni rat. Kao što je do sada neviđeno puta dokazano, ne postoji bolji i efikasniji način ili metoda odvraćanja pažnje od afera i problema od dobrog starog podgrijavanja međunacionalnih sukoba. Nejasno je radi li se tu samo o dojmu koji uz pomoć medijskog aparata dobiva obilježja stvarnog narativa. Ali dojam je, zaista, da je dovoljno bilo kakvo dizanje tenzija da bi se ljudi u djeliću sekunde razbrojili i svrstali u svoje nacionalne torove.
To što hrvatska Vlada predsjedniku Srbije nekoliko puta nije dozvolila ulazak u državu kako bi posjetio Jasenovac i poklonio se žrtvama strašnog zločina samo je po sebi nezrelo i pokazuje da ne živimo u normalnom društvu, već u nekoj vrsti političke paranoje. Politička vlast stvarno mora biti u potpunoj paranoji da pomisli kako bi joj jedan takav događaj mogao izazvati bilo kakve, a kamoli ozbiljne političke probleme. Nitko normalan ne može ponuditi validno obrazloženje u čemu se sastoje “ozbiljne političke reperkusije” kada se radi o Vučićevom posjetu Jasenovcu. Pritom govorimo o čovjeku koji je bio u Hrvatskoj već nekoliko puta i obišao brojna mjesta i koji je doslovno politički partner Plenkovićevom HDZ-u u okviru Evropske pučke stranke. Činjenica da se ova politička predstava odvija u vremenu ozbiljne ekonomske krize u kojoj građani trpe teške posljedice, istu čini još besmislenijom.
Usput treba reći da je zabrana ulaska predsjedniku Vučiću u Srbiji dočekana širom raširenih ruku. Kakav poklon za srpske tabloide koji su u milisekundi izašli s desecima naslovnica o tome kako “ustaše napadaju predsjednika Srbije”, ustaše ovo, ustaše ono. Treba biti potpuno iskren pa reći da takvo ludilo od “medija” kao što su srpski tabloidi u Hrvatskoj ne postoji. Hrvatski mediji, iako potpuno očajni i u rukama korporacija, imaju donju granicu ispod koje ne idu. U Srbiji takve donje granice očigledno nema.
Posljednjih godina sve češće se postavlja pitanje koliko će trebati vremena da Hrvatska i Srbija krenu putem pomirenja i suradnje, bez figa u džepu i sa sviješću o vlastitim grijesima i promašajima u prošlosti. Sudeći po matrici koja je uspostavljena i narativima koji su živi danas jednako kao u posljednjim danima rata, to se neće dogoditi tako skoro, a možda će tek postepeno biološko nestajanje i jednih i drugih riješiti i te sudbonosne prijepore. U međuvremenu, dok se to ne dogodi, procedura je jasna: kolovoz, odnosno august, rezerviran je za održavanje sukoba živim i punjenje baterija nacionalizmima koji trebaju izdržati do sljedeće sezone. Činjenica da je mržnja kod mnogih i danas jednako intenzivna kao i 1990-ih govori da se na njenom održavanju radi predano i sustavno i da je ono vitalan politički interes. U državama koje su na samom dnu po ekonomskoj moći i životnom standardu i iz kojih bježe stotine tisuća građana, takvi prioriteti ne čude.