Počast mrtvima ne znači puno bez poštovanja živih

Piše: P-portal.net

Ako je istina, a jest, prva pretpostavka za oslobođenje čovjeka i njegove savjesti, tada bi morati priznati da nam u uhu još neugodno odjekuje relativizacija, pa i svojevrsno falsificiranje, istine …

Selo Komić

Ako je istina, a jest, prva pretpostavka za oslobođenje čovjeka i njegove savjesti, tada bi morati priznati da nam u uhu još neugodno odjekuje relativizacija, pa i svojevrsno falsificiranje, istine kojoj je na obilježavanju 25-te obljetnice vojne operacije Oluja pribjegao hrvatski predsjednik Zoran Milanović. Vjerojatno zato da bude dio onih kojima se plješće, koje se doživljava kao svoje, jer svoji se brane uvijek i svuda, pa i neistinom. I tako je , unatoč svim pomirljivim tonovima, kolektivnom pozivanju na pomirbu, zajedništvo i suživot, suosjećanju sa svim žrtvama i zazivanju sankcioniranja svih zločina, neovisno od nacionalnosti žrtve i počinitelja, laž ponovo pobijedila istinu. Jer, laž je ili, privid kojeg priželjkuje i na kojeg se poziva Ante Gotovina, da smo nakon svih iskustava rata postali bolji ljudi. Nismo, samo smo u laži spretniji…

Jer, daleko je od istine da u oslobodilačkom ratu Hrvatska nije potonula u moralnu katastrofu, kako je rekao Milanović, reducirajući ratne zločine tek na greške (činjenja i nečinjenja) od kojih su neke, kazao je, i ispravljene. Koje su to “greške”, predsjedniče, ispravljene? U 25 godina nakon rata, samo je jedan počinitelj zločina s hrvatske strane pravomoćno osuđen! Može li manje i neiskrenije?!

Moralna katastrofa

Nije li moralna katastrofa prava definicija za 20 tisuća spaljenih i opljačkanih srpskih kuća u Oluji i nakon nje, oko dvije tisuće pobijenih civila , mahom staraca, na kućnim pragovima u opustjelim srpskim selima iz kojih je pred hrvatskim vojnim snagama izbjeglo oko 200 tisuća ljudi? Grubori, Gošić i Varivode samo su tri toponima postolujnih ratnih zločina, u koje se hrvatski državni vrh, nakon četvrt stoljeća, odlučio otići i pokloniti nedužnim žrtvama. Ali takvih je sramnih podsjećanja na hrvatsku moralnu katastrofu, neusporedivo više.

Odluka da se napokon hrvatski dužnosnici suoče s mjestima zločina svoje vojske ili njezinih “pasa rata”, da premijer Plenković komemorira žrtve u Varivodama, a predsjednik države Milanović u Gruborima i Gošiću, da na sva ta stratišta zajedno odu dva potpredsjednika hrvatske vlade, HDZ-ov Tomo Medved i SDSS-ov Boris Milošević, ima smisla samo ako će nakon tog suočenja s istinom i hrvatska državna politika doživjeti značajne promjene.

Nije, naravno, dovoljno da Srbi imaju svoga potpredsjednika u Vladi i da hrvatski dužnosnici iskažu pijetet prema nedužnim civilnim žrtvama pobijenim samo zbog svoje nacionalne pripadnosti. To je tek forma i gesta, politička i ljudska, ali sama po sebi ne znači ništa ako se neće s poštovanja mrtvih prijeći i na poštovanje živih. A koliko poštovanja hrvatska država, njezin establishment i njezine institucije, imaju prema srpskim povratnicima u selima propale “krajine”, prema ljudima, vidjet će ovih dana i Medved, i Plenković, i Milanović.

U mraku 21. stoljeća…

Vidjet će da ti ljudi i danas žive ispod svake razine humanosti, nerijetko bez struje, vode, asfalta, telefona… a prije rata gotovo sva su ta sela bila elektrificirana, punih bunara, punih spremnika i urednih komunikacija. U Hrvatskoj, prema podacima SNV-a, još oko 80 sela žive u „mraku 21. stoljeća”, a malobrojni povratnici, svedeni na razinu životinjskog instinkta za samoodržanjem, samo su potvrda uzaludnosti i nemogućnosti stvarnog povratka.

Tko u sebi ima čovječnosti, makar i u tragovima, koju nije do kraja pojeo iracionalni nacionalizam, prizori izbi u kojima ovi ljudi gdjegdje žive, mjereći vrijeme prema visini sunca, napušteni i zaboravljeni od svih, pred takvim slikama života mora ostati posramljen. I duboko, ljudski povrijeđen. Pogotovo kod saznanja da tome tako nije trebalo biti. Da je netko u ovoj državi odlučio, pri punoj svijesti, da im to priredi kao odmazdu za ratna stradanja hrvatskog naroda. I ne pitajući što su oni u tome skrivili…

U bezmalo svim tim selima nekad je bilo struje, vanjske rasvjete, ljudskih uvjeta, ali je nakon rata, pobjednik „presudio” njihovom opstanku potpunim ukidanjem osnovne infrastrukture. Umjesto da ih priključe na već postojeću mrežu, HEP ih je ostavio u mraku, pravdajući se neisplativošću obnove sustava jer premalo ljudi živi na tim prostorima!? A kako bi mogli živjeti u takvim okolnostima? Kao špiljski ljudi hipersenzibilni na svjetlo? Pa, kad je već tako, najbolje da ostanu u mraku…

Godinama smo pisali o tome, nekima time i pomogli, pa su u njihovim skromnim kućercima jednog dana i zasijale žarulje, nadomak njihovih kuća stigao vrući, crni asfalt. Stigli su im solari. Mreža nije obnovljena, jer se očito u povratak ne vjeruje, niti se za njega stvaraju preduvjeti …

Ali, to će uskoro i sami hrvatski političari spoznati ako odavno nisu, i ako ništa drugo, možda će u tim trenucima suočenja s istinom, makar osjetiti kako ih obuzima sram i nelagoda. Ako su ljudi…

Može li Milošević ne biti tek novi Uzelac?

Naravno, ne dijele svi povratnici takvu sudbinu, ona je rezervirana za „male ljude” po selima za koje se nedovoljno brinu i njihovi tribuni, a kamoli hrvatska vlast. Dok, među povratnicima, osobito u gradovima, ima i onih koji su itekako profitirali, koji su dobili i kuće i stanove, i traktore i stoku. Nema pravde za sve, i nikad je neće ni biti, i među manjincima ima jednakijih…

Zato to tijesto, ta pogača pomirenja koja se 5. kolovoza 2020. u Kninu počela mijesiti, kako veli čelnik SDSS-a Milorad Pupovac, može rasti, a može i pasti. Jer, nije Boris Milošević prvi srpski potpredsjednik u hrvatskoj Vladi, ma koliko mediji to uporno tvrdili. Bio je to i Slobodan Uzelac 2008. – 2011., u mandatu premijera Ive Sanadera i Jadranke Kosor. Ali nikad ništa više od političke figure. Ništa se njegovim instaliranjem za potpredsjednika Vlade, zaduženog za regionalni razvoj, nije promijenilo, kamoli pomaklo u smjeru pomirenja i suživota, pravde za sve. Velika je opasnost da se Uzelac i s Miloševićem ponovi. Jer tvrdokornost i neosjetljivost vlasti spram patnje naroda, njegove neimaštine i nevolje, otporna je na istinu. A samo istina oslobađa i s njom se treba suočiti do kraja i bez uzmicanja.

Srbi su i dosad bili dio hrvatske vlasti, redovito su paktirali s HDZ-om, pa i SDP-om kada mu je uspjelo doći u tu poziciju, ali se položaj pripadnika srpske manjinske zajednice nije bitno promijenio. Njihova potpora vladajućoj većini nije bila proporcionalna potpori Srbima u stvaranju uvjeta za povratak. Osim za jedan broj onih koji su koaliranjem osigurali dobro plaćene javne sinekure i određene povlastice kao svojevrsne političke darove…

Zasad Knin 5. kolovoza 2020. nije donio više od (još jedne) najave možebitnih novih vjetrova u hrvatskoj državnoj politici, i neku vrstu relaksiranja odnosa. Priznanje da se Oluja u srpskoj zajednici čita bitno drugačije negoli u hrvatskoj. Da je to najveća trauma srpskog naroda u novijoj povijesti. Ništa osim suosjećanja sa svim žrtvama i plediranja za sankcioniranje svih zločina. To je zasad ukupan (retorički) učinak ovogodišnje godišnjice Oluje u Kninu. Ali, imajmo na umu da su ti vjetrovi znali zapuhati i ranije, no, brzo bi mijenjali smjer i svako zrno sjemena pomirbe odnosili su kojekuda, uglavnom na društvene margine. Daleko od ovih zabačenih sela s malobrojnim zaboravljenim povratnicima u mraku njihovih sklepanih, samotnih kuća.

Kad i zadnje selo na Baniji, u Lici i Kordunu, u Bukovici i zapadnoj Slavoniji, dobije struju i vodu, kad im putovi budu asfaltirani i život tamošnjeg stanovništva primjeren 21. stoljeću, u državi članici EU, tek tada će riječi izgovorene u Kninu 2020. biti više od naučenih fraza u kljunu papige.

Nijedan zločin ne smije ostati bez kazne!

Jedini način da se rat napokon zaključi i među ljudima i među narodima, jest da se sankcioniraju svi zločini, jer, čak i po sucu Ivanu Turudiću (?), zločin naprosto ne smije ostati bez kazne. Ni “hrvatski” ni “srpski”. U Hrvatskoj ih je većina i dalje nekažnjena. Štoviše, na obje strane još uvijek je na djelu veličanje zločinaca (od Norca do Slobodana Praljka, od notornog Šešelja do Mladića, od Darija Kordića do Radovana Karadžića), što svakako nije doprinos ni pomirenju ni normalizaciji odnosa. Baš kao ni činjenica da toliko godina nakon rata Hrvatska za “svoje zločine” nema snage izreći kaznu, uvijek iznova se pozivajući na zločine s druge strane koji su do danas nekažnjeni. Zar nas zadovoljava izjednačavanje u zločinu? Zar nismo pravna država koja se poziva na europske stečevine i koja treba biti primjer drugima u sankcioniranju ratnih zločina? A kod nas optuženi (svojedobno čak i osuđeni) za ratne zločine (Branimir Glavaš) uživaju u zastupničkim počastima i privilegijama, obraćaju im se sa “štovani gospodine zastupniče”. Može li cinizam biti veći?!

Normalizaciji odnosa ne pridonosi ni getoizacija manjina, njihovo zatvaranje u etničke torove, odvajanje djece u nacionalne škole, učenje povijesti prema različitim udžbenicima, što zagovara i politika Hrvatske i Srbije, i čije su posljedice diskriminacija na poslu i društvenom životu. Podijeljeno društvo.

Država koja iskreno radi na pomirenju, ne tolerira paradiranje HOS-ovih “crnokošuljaša” s ustaškim obilježjima na ulicama. A i ove su obljetnice u Kninu marširali s ustaškim insignijama (grbom s bijelim početnim poljem i pozdravom Za dom spremni na zastavama i crnim majicama), bez ikakvih posljedica ili ne daj bože policijske intervencije. ZDS se i dalje u Hrvatskoj, čak i na sudovima, a kamoli u politici, različito interpretira i sankcionira.

Sanaderovo “Hristos se rodi”

Laž i netolerancija su u temeljima ove države, njezino vezivno tkivo i njezina konstanta. Pa zar još davne 2004. nismo imali Sanaderovo “Hristos se rodi” , kojim je tadašnji premijer čestitao braći Srbima pravoslavni Božić? I što se promijenilo nakon toga? Ništa. Naprotiv, reustašizacija Hrvatske se dinamizirala, besramnije i poraznije no ikad ranije…

Laž ne može biti baza na kojoj ćemo graditi bolju budućnost i pravednije društvo. I za Hrvate i za Srbe. Možda su pomirljive poruke iz Knina 2020. put ka podnošljivijem društvu, društvu u kojemu će Srbi u Vladi biti standard i sljednicima Tuđmanove, HDZ-ovske politike, ali ne i put ka stvarnoj multietničkoj zajednici jednakopravnih građana. Za taj drugi, pravi, ljekoviti cilj, primjeren jednoj civiliziranoj članici EU, potrebno je puno više. Istina, i na njoj utemeljena politika. A kod nas se i demokršćanski premijer i lijevo-liberalni šef države jednako kunu u Tuđmana (?!), koji je prapočelo hrvatskih “krivih Drina”…

Istina je da se u Hrvatskoj danas manjine (nacionalne, vjerske, spolne, dobne…) i dalje diskriminiraju. Istina je da se Hrvatska reustašizira, Plenkovićevoj pomirljivoj politici unatoč. Istina je da se fašistički pozdrav Za dom spremni ne sankcionira, da se HOS-ove crne majice i dalje razmetljivo šepure po Kninu, ali i drugim hrvatskim gradovima, promičući nacionalšovinizam i ustaštvo kao prihvatljivu ideologiju, pače “povijesnu težnju hrvatskog naroda”. I da pritom Plenković i dalje smatra oportunističko ”rješenje” Povjerenstva za suočavanje s prošlošću- solomunskim.

Istina je da pravosuđe ne funkcionira, da je ono do krajnjih konzekvenci instrumentalizirano od politike i da zato nemamo presuda ni za sveprisutni gospodarski kriminal i korupciju na najvišoj razini, ni za ratne zločine. Miroslav Kutle kao paradigma privatizacijske pljačke, sklonjen u sigurnost svoje “rezervne države”, BiH, ovih dana zadovoljno trlja ruke, jer njegovi sudski sporovi jedan po jedan odlaze u zastaru. Da nije zakonom propisano nezastarijevanje ratnih zločina, i oni bi već bili passe. Ovako, dovoljno je da se odugovlače, i zločinci nikad neće biti kažnjeni… To je cilj, a ne pravda, ne ono Turudićevo da nijedan zločin ne smije ostati bez kazne.

Obuljen Koržinek i sponzoriranje medijskog mraka

Istina je, pogubna i sramotna, da hrvatska ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek potpisuje distribuciju javnog novca, nota bene, novca europskog socijalnog fonda (ESF-a), namijenjenog tzv. medijima zajednice, onima koji nesmiljeno, besramno i vehementno propagiraju ustaštvo, povijesni revizionizam, najprimitivniji nacionalizam, koji srpske povratnike smatraju “aboliranim četnicima”, homoseksualce bolesnicima, nevladine udruge hrvatskim neprijateljima. Ministrica bez kompleksa i zazora profašističkom portalu Priznajem.hr dodjeljuje 1,3 milijuna kuna potpore da šire lažne vijesti, da pronose proustašku propagandu i mržnju prema manjinama. Ne smeta joj što su vlasnici opskurnog slavonskobrodskog portala, kako otkrivaju Novosti i Index, bili članovi emigrantske, fašističke organizacije Hrvatski nacionalni front, koja je bila spremna u ostvarivanju svojih ciljeva koristiti i nasilne metode. Obuljen Koržinek obilato nagrađuje njihovu sramotnu antinovinarsku rabotu, pod izgovorom da je to potpora za projekt informativne platforme Hrvatski Branitelj. Kao da štivo namijenjeno hrvatskim braniteljima i sponzorirano od države smije biti notorno fašističko i elementarno neistinito?! Zar je Hrvatska još na političkoj abecedi…?

Ergo, laž je problem hrvatske države od njezina postanka do danas. Od privatizacijske pljačke i lažnih tajkuna koji su s blagoslovom vlasti opljačkali narod i njegovu, nekoć društvenu imovinu, preko zataškavanja ratnih zločina i legitimiranja najprimitivnijeg nacionalizma kao državne politike, do lažnih branitelja i invalida, i per fin, subvencioniranja profašističkih tvornica laži i njihove mrziteljske propagande koja se potiče javnim novcem. Kako bismo onda mogli vjerovati u iskrenost kninskih poruka hrvatskog državnog vrha kad nas Vlada čak i u diobi europskog novca neprofitnim medijima bezočno laže i obmanjuje? Kao što to čini u gotovo svim svojim resorima, zaklanjajući se iza nacionalnih interesa, a igrajući za interese kojekakvih lobija i pojedinaca.

Šansa za mir, za pomirenje i suživot, za bolju budućnost ove zemlje je samo u politici koja počiva na istini, koja se za nju bori, svim strujama i oponentima usprkos. Radi mentalne higijene nacije, radi države. Radi izlječenja. Jer, bolesno društvo ne može na put napretka.

No, može li takva politika u današnjoj Hrvatskoj, 25 godina nakon krvavog rata, uopće pobijediti?

 

Izvor: TRIS, autor: Davorka Blažević


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: