Pjer – majstor karikature i hroničar vremena

Piše: Olivera Radović

Na današnji dan 1890. godine rođen je čuveni Banijac Pjer Križanić, karikaturista, pisac i esejista

Petar Križanić, poznat kao Pjer, bio je slikar, grafičar, publicista i jedan od tvoraca jugoslovenske i srpske karikature. Objavio je preko 3000 karikatura, a u njegovu čast, 1967. ustanovljena je nagrada „Pjer”, koju dodeljuje list „Večernje novosti” za doprinos savremenoj novinskoj karikaturi.

Križanić je rođen u Glini 19. maja 1890. godine. Prvu karikaturu objavio je kao student četvrte godine Umjetničke škole u Zagrebu. Križanića je životni put iz rodne Gline i odrastanja u banijskom selu Mečenčani, školovanja u Zagrebu i specijalizacije u Parizu, Beču i Budimpešti, između dva svetska rata 1923. godine doveo u Beograd i list „Politika”, gde se proslavio. U „Politici“ je radio od 1923. do 1941. godine, a prvi njen broj nakon Drugog svetskog rata krasila je Križanićeva karikatura. Smatra se osnivačem političke karikature na ovim prostorima, a iako je stalno bio pod pritiskom cenzure i policijskih režima, odlučno je reagovao na sve negativne društvene pojave.

Petar Pjer Križanić se više od četiri decenije uspešno bavio karikaturom, naročito političkom, ilustracijom, likovnom kritikom i esejistikom.

Proslavljeni „Politikin” karikaturista, sa Urošem Predićem i Jakovom Orfelinom, oslikao je ikonostas u crkvi fruškogorskog manastira Grgeteg, a opremao je i knjige, poput prve knjige pesama Desanke Maksimović ili naslovne strane prvog izdanja čuvene knjige „Magnum crimen” Viktora Novaka, koja govori o ustaškom genocidu nad Srbima, Jevrejima i Romima u hrvatskim logorima tokom Drugog svetskog rata.

U tekstu „Da vam se predstavim”, kojim je opisao svoj život, Pjer je zapisao:

Sasvim pri kraju devetnaestog veka (tačnije u krštenici), ugledao sam svetlo dana u Glini, maloj varošici Hrvatske.

U tom kraju, koji je u političkom rečniku poznat pod imenom Banije, žive izmešani katolici i pravoslavni, ili, kako se oni sami zovu, Srbi i Hrvati.

Ta dva plemena čuvena su u svetu po tome što već decenijama vode borbu, dokazujući jedni drugima, savršeno istim jezikom, istim argumentima i , štaviše, istim karakterističnim izrazima iz Vukovog rečnika da – nisu jedan narod.

Ja sam plod te mešavine, jer mi otac beše katolički Hrvat a majka pravoslavna Srpkinja. Prema tome, hteo ne hteo, rodio sam se kao Jugosloven.

Sasvim je razumljivo da je, pri takvom stanju duhova u tome kraju, već pri mome rođenju izbio jedan od bezbrojnih srpskohrvatskih sporova.

Kod moje se kolevke obrazovaše dve moćne partije i povede se ogorčena borba oko moga imena.

Srećom, i taj spor, u kome izlomiše bojna koplja Dušan i Krešimir, Lazar i Tomislav, i gde zamalo ne ostadoh nekršten, beše okončan sporazumom.

Po tom sporazumu dobih na krštenju ime Petar, po sv. Petru. Ime isto toliko srpsko-pravoslavno, koliko i katoličko-hrvatsko.

Ali, kao nijedan do sada, tako ni taj sporazum ne beše trajan. U pregovorima oko moga vaspitanja nastadoše nove komplikacije i svađe: hoće li dete biti vaspitano u hrvatskom ili u srpskom duhu.

I dok se u mojoj detinjoj glavi nadmudrivahu Starčevići i Sime Lukini Lazići, Vjekoslavi Klajići i Pante Srećkovići, na slabačkim leđima deliše ljute megdane Obilići i Zrinjski. Pa kad su, najzad, obe partije uvidele da se ovi njihovi idealni patriotsko-pedagoški napori razbijaju o moju tvrdu glavu, pribegoše korupciji.

Jednoga dana iznenadi me ljubazno lice jedne od mojih pravoslavnih tetaka, koja mi slađanim glasom tepaše: “Reci, srce tetkino, da si Srbin. Dobićeš groš.” Ja odlučno izjavim da sam Srbin.

Ali se ni druga strana ne dade nadmudriti, nego posla jednu od katoličkih tetaka koja mi još slađanijim glasom zaguka: “Reci, dušo tetkina, da si Hrvat! Dobićeš dva groša.” Ja se svečano odrečem Srpstva i proglasim se Hrvatom.

To beše prvi honorar za moje političko uverenje.

Kad sam docnije pokušao da moje patriotsko-finansijske spekulacije uprostim, izjavivši se istovremeno Srbinom i Hrvatom, tj. Srbohrvatom, dobio sam batina.

To beše moje prvo političko mučeništvo.

Istoriju toga krštenja i vaspitanja izložio sam i suviše opširno da bih pokazao kako nema krivice do mene što sam ostao pomalo nedokršten i nevaspitan.

To je, ujedno, i razlog što sam se odao zanatu koji nije uvek u skladu sa raspoloženjem mojih bližnjih, ukoliko među ove spadaju i ministri.

Prvo sam djetinjstvo proveo u selu i živio životom, za kojim su uzdisale predratne sentimentalno-romantične gospojice; lutao sam po mirisnim livadama i senovitim šumama za stadom, krao kruške iz komšiskog voćnjaka, i uzimao prve časove iz vrbove svirale.

U školi, koju sam poslije toga učio u selu Mečenčanima, pojaviše se prvi znaci slikarskog talenta. Ne samo beležnice i knjige, nego odelo i lice, behu uprljani krmačama od mastila. Ja sam, međutim, ne sluteći ništa o tom svome talentu, vruće želeo biti pravoslavni pop, i upropastio pri tome mnogo babine vune i kudelje praveći veštačke brade.

Ne trebam da pominjem, da su i te bogougodne ambicije bile honorisane batinama. Želja da budem pop nije mi se ispunila, jer su me posle odveli u varoš; tako su me gurnuli u nekakve druge škole, koje sam usled ljudske i profesorske zlobe, menjao kao ostali đaci kapute.

Što sam drugo, posle takvog školovanja, i mogao da postanem nego ovo što jesam.

Moje mladićstvo pada u doba omladinskog nacionalističkog pokreta. Meni, kao i mnogima drugima, beše u to vreme glavno zanimanje rušenje Austrije. Rušio sam je gde sam stigao: u školi, u kafani, revolucionarnim napisima po periferijskim tarabama i ostalim diskretnim mestima. Gordio sam se da sâm car u Beču strepi od mog podzemnog rada, a u patriotskim halucinacijama vidio sam svih desetak milijona bajuneta uperenih u moja prsa. I već sam bio na putu da postanem narodni mučenik kad nastade svetski rat. Pošto sam se zatekao na teritoriji Austro Ugarske, borio sam se na strani centralnih sila, što je također bio jedan od uzroka njihove propasti.

Vojnički slom Austrije nije me začudio. Ali kad sam, posle rata, u novoj državi vidio ko je sve bio protiv nje, začudio sam se što nije propala mnogo ranije.

Posle rata nastavio sam novinarisanje i karikiranje u Zagrebu, gde me mnogi smatrahu velikosrpskim centralistom, i u Beogradu, gde mi opet prebacuju hrvatski separatizam.

Ta se situacija nije izmenila ni sporazumom onih u Zagrebu sa onima u Beogradu.

Među ostalim sporazumeli su se i u tome da me ni jedan ni drugi ne priznaju svojim. Šta ćemo? Za sve vreme novinarskog rada sarađivao sam u mnogim listovima, od kojih je veći deo propao.

Jedno vrijeme pojavljivahu se moje karikature preštampane u engleskom listu “Manchester Gvardijanu”, ali kad mi rekoše da je to otprilike engleski “Leskovački Glasnik”, ja sam se malo oladio.

Prošlu sam godinu proveo u Parizu. Posle života u tom centru kulture umetnosti i svakojakih senzacija, osetio sam neodoljivu potrebu za veličanstvenim mirom Zlatibora. Da sam Mikelanđelo, živeći u to dva divna i tako različita ambijenta, stvorio bih čuda. Ovako, ja sam se oženio.

Uostalom, bolje i to nego da me slučajno pregazio pariski otobus, ili zaklao zlatiborski kurjak. Kao čistokrvni sentimentalac, ne bavim se nikakvim sportom, osim ako se sportom ne smatra i šah, koga igram sa mnogo strasti i fizičkog napora.

Politički se nisam opredelio zbog postojane želje, da bi me razne partije smatrale svojim pristalicom.
To je, u glavnom, sve što mogu da napišem o sebi.

Što se mene tiče, ja ne bih pisao ni ovoliko, kad ne bi verovao da će se posle sto godina naći negde nekakav profesor, koji će, pošto prouči sve bube i travice, hteti da piše i o meni. Pa da se ne bi mučio zbog podataka koje neće naći ni u “Narodnoj Enciklopediji”, da mu se nađe pri ruci ovo nekoliko redaka.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: