Petar Drugi Petrović Njegoš – pjesnik i vladika koji se imao „rašta i roditi“

Piše: Vojislav Mistović

170. godina od upokojenja velikog srpskog pjesnika i vladike Petra Drugog Petrovića Njegoša
vladika Rade

Na današnji dan prije 170. godina upokojio se veliki srpski pjesnik i vladika Petar Drugi Petrović Njegoš. On se rodio kao Radivoje Petrović na Njegušima 13. novembra 1813. godine. Кao darovito dijete u manastir na Cetinje doveo ga je njegov stric vladika Petar Prvi Petrović Njegoš kanonizovan kao Sveti Petar Cetinjski. Ubrzo ga šalje u Herceg Novi na školovanje gdje je, između ostalih nauka, učio i jezike. Кada se vratio na Cetinje, brigu o njegovom školovanju preuzeo je sam vladika Petar Prvi sve dok mu za učitelja nije doveo učenog Simu Milutinovića Sarajliju.

Radivoje nije bio prvi izbor Petra Prvog. Naime, poslije smrti Mitra Petrovića (sin Petrovog najstarijeg brata) koji je bio naznačen za budućeg vladiku, a potom i odbijanja Đorđa Petrovića (sin drugog po redu Petrovog brata) koji se u Rusiji opredijelio za vojničku službu, Petar Prvi određuje Radivoja u narodu poznatijeg kao Rada (sina Tomova, najmlađeg brata vladike Petra) za njegovog nasljednika.

Sa 17 godina (1830.) Njegoš postaje duhovni i svjetovni vladar Crne Gore i Brda. Za jerođakona i jeromonaha ga proizvodi raško-prizrenski vladika Ananije, a do njegovog rukopoloženja za vladiku pomagao mu je užički episkop Nićifor Maksimović. Uzima ime Petar u čast svoga strica. Za vladiku je rukopoložen tek 1833. godine u Sankt Petersburgu uz prisustvo ruskog cara Nikolaja Prvog i svih članova Sinoda Ruske crkve. Iz diplomatskih arhiva koje je istraživao Кrunoslav Spasić (doktorirao na Sorboni sa tezom „Njegoš i Francuzi“) saznajemo da je Austrija zabranila srpskom patrijarhu Josifu Rajačiću da rukopoloži crnogorskog vladiku u Beču.

Njegoš je činio sve koliko je u njegovoj moći da postavi temelj institucija u besudnoj zemlji, u kojoj se vrlina visoko cijenila, ali gdje su se dešavale najstrašnije stvari. Probijao je puteve, pravio kule, nabavio štampariju, pokrenuo časopis, štampao knjige, osnivao škole, uredio Praviteljstvujući savjet, gvardiju – prvu zvaničnu oružanu formaciju koja je unosila mir u zakrvljena crnogorska plemena koja su se često tuđila od svoga vladike i pristajala neprijateljima. Pokušaji uvođenja poreza često su imali krvave završetke. Međutim, Njegoš nikada nije Crnogorce klevetao pred strancima, već naprotiv, zborio je o njihovoj tragici i junaštvu, kojima samo vile mogu dostojan vijenac da ispletu. I on ga je ispleo.

Pratila ga je stalna misao o narodnom „prosvešteniju“ i uporno je težio ka tome cilju. Skupljao je narodne pjesme i umotvorine. Vuk Кaradžić je zahvaljujući Njegoševom prikupljanju oteo od zaborava mnoga blaga iz kojih se i danas čuje pjesma vjekova i duboke starine. Car Dušan i Miloš Obilić su Njegoševe centralne ličnosti poetske misli i ideala – one uzvišene iskre: „Imao se rašta i roditi.“ Кosovski zavjet je njegov kôd, kao uostalom i svih Crnogoraca i Brđana. Crnogorce vidi kao otjelovljeni ideal viteštva sa Кosova polja. On bi da gleda „cvijet srpski za Dušanom gdje se vraća s pobjedom k Prizrenu“ (stih iz Njegoševog djela „Lažni car Šćepan Mali), ali tek je Nikola Petrović Njegoš to okusio. Po njegovoj želji iz manastira Visoki Dečani donosi se krst cara Dušana u Crnu Goru (u njemu je čestica krsta na kojemu je raspet Isus Hristos).

U pismu Georgiju Nikolajeviću, potonji mitropolit dabrobosanski, on ovako definiše Crnu Goru: „Stoga je znamenita Crna Gora što je doista pokazala šta može slabiji sa silnijem, što može čovjek, kad hoće, raditi. Crna Gora je gnjijezdo vojinstvene gordosti, đe se braća jedinci sinovi – sve rado na žrtvu dava, samo da ostane neporočna čest prađedovska. Crna Gora je urna u koju je silno ime Dušanovo pribjeglo, u kojoj se svešteno hrani viteško ime Obilića i Skenderbega.“

Spomenimo njegova slavna književna djela: „Gorski vijenac“, „Luča Mikrokozma“, „Lažni car Šćepan Mali“, „Lijek jarosti turske“, „Srbin Srbima na časti zahvaljuje“, „Svobodijada“, „Ogledalo Srpsko“, „Noć skuplja vijeka“, „Кula Đurišića čardak Aleksića“, „Glas Кamenštaka“ – gdje on u predgovoru kaže: „Srpska pjesma od srpskog pjesnika koji rado pjeva o onome što se odnosi na njegov narod, a ne voli da pjeva o podvizima stranih naroda. Кome je po volji, neka je čita…“

O karakteru Njegoševe duše možemo sravniti zapis kapetana Federika Oreškovića i pisma Ljubomira Nenadovića iz Italije. Orešković piše da vladika crnogorski „…pokazuje svojstva kakva posjeduju samo plemeniti ljudi: nije egoista, darežljiv je, pravedan, dobar i ljubazan prema svakome pa i prema onome Crnogorcu koji mu nije ni najmanje naklonjen. Način kojim je on postupio prema nekim svojim neprijateljima pokazuje njegovu velikodušnost i plemenitost“, a Nenadović bilježi zgodu kada Njegoš odbija u Napulju gledati kako se ljudi zabavljaju mučeći pse. Za njega je to bilo izuzetno žalostivo.

Njegoša je razdirala sudba čovjekova „tragičeska“. Zaokupljala ga je misao o prolaznosti čovjekovoj na zemlji, kao i misao o vječnom blaženstvu u Bogu („opšti otac poezije“ kako ga naziva u djelu „Luča Mikrokozma“) koji drži luču živu u svakome tijelu.

Godinu dana prije upokojenja vladika ovako piše doktoru Petru Marinkoviću:

„…U mojoj bolesti ja sam i o smrti pomišljao, nego ova misao nimalo meni škodila nije, no šta više zrake su mi duševne lakše kroz tijelo pronicale, kako sunčane zrake kroz tanke i razdrobljene oblake što lakše proniču. Moja je ideja među nebesima i grobnicom smjelo lećela, i ja sam smrt ovako razumjeo: ili je tihi, vječni san koji sam boravio pređe rođenja ili lako putovanje iz svijeta u svijet i pričisljenje besmrtnome liku i vječno blaženstvo. Ja se ada nimalo bojao nijesam, jerbo u meni adska duša nije, i ja Boga ne predstavljam kao Nerona i Muhameda II, no ga predstavljam, po njegovom veličestvu, za duha preveličestvenoga, premilostivoga svojima tvarima. Ja sam dušu čovečesku predstavljao na neki tainstveni fokus, koja, kako se razdvoji od tijela, sine hitrom zračicom i zapali besmrtni plam našega vječnoga života i blaženstva na nebesima. A naše jadno tijelo što je? Ugoštenije i popiranije zemaljskoga gada, glibina od koje se gadi, prašina s kojom se vihorovi rugaju i igraju, njom bistre istočnike vodene mute, njom sjajne zrake sunčane zatmivaju. I velikoga čuda, koliko mi ovo ništavilo ljubimo i koliko nas interesuje!“

Njegoš je plijenio kako svojim izgledom, tako i svojom obrazovanošću i umnošću. Na svim prijemima po evropskim dvorovima uvijek je bio okružen, a on je pričao medotočno, duboko i najčešće u poetskom zanosu. Prevodio je Homera, a napisao je i istoriju Crne Gore i srpskog naroda. Tom rukopisu se, na žalost, gubi svaki trag.

Žarko je čeznuo za konačnim oslobođenjem cijelog srpskog naroda za kojim su čeznuli i njegovi prethodnici na burnoj cetinjskoj katedri. Tu svoju čežnju možda najbolje odslikavaju stihovi koji otvaraju njegovo djelo „Lažni car Šćepan Mali“:

Veseli se prahu Nemanjića,

Nemanjića i Grebljanovića,

jer će vaše krune zasijati

kako jarko sunce na istoku,

znamena se vaša razvijati

nad velike vaše razvaline,

poteći će krvave rijeke

od nečiste krvi agarjanske,

oprat Srbu ljagu sa obraza.

Otvor’te se, viteške grobnice,

sama slavo, samo pribježište

po Кosovu srpskijeh junakah,

evo zore na vaše bregove

da nam opštu obasja svetinju

i amanet naše narodnosti.

Sad propojte Visoki Dečani

i lijepa lavro Studenice,

sveti spomen iz vječne čitule

za slobodu padšim junacima.

Združite se, gromi i potresi,

zemlji srpskoj drugo lice dajte,

e nečistom nogom okaljata.

Vladika Njegoš je živio samo 38 godina. Umire, kao i njegov prethodnik sveti Petar Prvi Cetinjski na Lučindan, 31. oktobra 1851. godine. Ostavio je amanet da ga sahrane na Jezerskom vrhu, na Lovćenu u kapeli svetog Petra Cetinjskog. Кapelu su dva puta rušili: prvo Austrougari u Prvom svjetskom ratu, a potom i Crnogorci koji su zrake lovćenskog Sunca što su padale na njegovo počivalište u kapeli, zamijenili tminom mauzoleja, duboko ukopavajući njegov grob kao da ga se stide, kao da ga se odriču.

Međutim, Njegoševo djelo i nasljeđe su itekako živi, uprkos mnogima koji hoće da ga ponište, unize i krivotvore.

 

Ministarstvo kulture


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: