Petar Božović: Pesnik je uvek u sukobu sa društvom

Piše: Olivera Radović

Legendu jugoslovenske i srpske filmske, pozorišne i televizijske glumačke scene, Petra Božovića, gledali smo i voleli u ostvarenjima Čudo neviđeno, Čaruga, Nož, Složna braća, Lepota poroka, Braća po materi,… Pre …

Legendu jugoslovenske i srpske filmske, pozorišne i televizijske glumačke scene, Petra Božovića, gledali smo i voleli u ostvarenjima Čudo neviđeno, Čaruga, Nož, Složna braća, Lepota poroka, Braća po materi,… Pre godinu dana vratio se na scenu svoje matične kuće, beogradskog Narodnog pozorišta, ulogom u Simovićevoj Hasanaginici. Posle pauze od četvrt veka tu danas igra u Kamijevom Kaliguli, rediteljke Snežane Trišić. I tek što je izašla na scenu, veliki glumac je u novoj podeli – kao deo ekipe predstave Vasa Železnova Maksima Gorkog, u postavci Zlatka Svibena.

U Jugoslovenskoj kinoteci je krajem februara održana specijalna projekcija filma „Gorski vijenac“, u HD rezoluciji na velikom platnu. Film je snimljen pre dve decenije u televizijskoj formi, a režiju i dramatizaciju uradio je upravo Petar Božović, glumac koji je tokom cele svoje duge karijere s velikom ljubavlju i poštovanjem kazivao Njegoševe stihove. S Njegošem, njegovom opsesivnom temom kojoj se uvek nekako rado i posvećeno vraćao, ali i ostalim stihovima koje često kazuje, započinjemo i razgovor za P-portal.

Na koji način je danas aktuelan Njegoš?

Nekad mislite da će neki stihovi otići u zapećak ili će vreme pokazati da oni više ne oslikavaju stvarnost. Međutim, ti isti stihovi danas oslikavaju stvarnost u svoj njenoj brutalnosti. I onda se pitate šta je sa čovekom uopšte, da l’ se on menja… Mogao bih da pričam o situaciji o mojoj zemlji, ali time ne bih dobio ništa na kritici jer ni okolni svet nije mnogo bolji. Ne mislim na ovo što se dešava u ovom, odvratnim imenom nazvanom, regionu, nego mislim na Evropu, Ameriku, Rusiju, Kinu, ceo svet u stvari. Kad bi čoveg pomislio gde bi danas otišao da se sakrije od svog ovog jada, ne bi znao.

Ima li mira u Kolašinu, često se govorili o lepim danima detinjstva koje ste tamo proveli.

Kolašin ima predivnu prirodu, ali politika ih je mnogo zanela i zaboravili su, kao i svuda – ljudi su se odljudili i odvojili se i od prirde i od humanosti, zaboravili na boga, božje zapovesti ili je sve to prazno ispunjavanje, vrsta nekog običajnog, nečeg bez dubokog duševnog poniranja, bez ikakvog bola za drugim. Toliko ima tih organizacija koje pomažu ljudima, pune su vesti o humanizmu. A zašto im pomažu? Zato što je neko došao pre toga pa ih ojadio i dešava se da najviše pomažu oni koji su ih ojadili. Znate, kad dođe imperijalni svet, željan svega, gladan i pregladan, nezasitan, dođe u neke zemlje koje su mirno živele, gde imaju ribu, more, sunce, kokosove orahe, banane, love, jedu, polako žive divno, ali tu se našla nafta, zlato i onda dolaze spasitelji i onda uređuju, postavljaju vlade, skidaju glave, onda snimaju filmove u kojima njihovi vojnici ginu za pravdu. To je isto bilo za vreme Brežnjeva kad su u Avganistanu ginuli sovjetski vojnici, sad Amerikanci, svud ginu za demokratiju. Onaj kip slobode jadan, ne znam kako se ne sruši više od sramote.

Često se vraćate poeziji. Trenutno izvodite nekoliko „poetskih koncerata“, jedan od njih je i „Zaustavite zemlju, hoću da siđem“. O čemu se tu radi?

O pesniku Vitomiru Nikoliću, to je njegov stih. Radnja se dešava u vreme studentskih demonstracija ’68. Filozofski fakultet i sve ono što se dešavalo. Tu je i govor predsednika Tita, a ja istražujem pesnika, naravno. Ja sam istražitelj i pesnik je uvek u sukobu sa društvom. I te godine kao i ovih svih godina. Tu su i govori druga Tempa o privrednom razvoju. Ali za razliku od ovih današnjih, koji govore samo o napretku, začudilo me koliko je u to vreme bilo neke vrste samokritike. Ili je i to bila demagogija, kao nezadovoljni smo, mnogo napredujemo, a mogli bismo još više. Između pesnika i istražitelja postoji jedno treće lice koje se stalno pojavljuje, a to je njegova poezija. Koju isto tako dobro zna istražitelj i intimno mu se sviđa. I tako poezija spaja ta dva čoveka koji su na oprečnim stranama. Uzmimo da je jedan dželat, a drugi žrtva, to je poezija u ulozi one Aske u Andrićevoj priči.

Izvodite i „Vetar, lišće i ja“, čija poezija je tu u fokusu?

Poezija Matijinoj muzi, to je bila njegova žena Vera Pavladoljska, ona je bila njegova poezija celokuopna. Ja sam to govorio nad otvorenim grobom i onda sam se zarekao da ću to jednog dana da napravim. Pokojni Laza Ristovski, kompozitor, trebalo je da radi muziku, ali nas je napustio. I onda sam dugo čekao, pojavio se Igor Dunjić, tvorac Ođile, koji je dugo godina bio u Holandiji. Stajala mi je stalno u glavi neodoljiva balada o crnom Vladimiru iz sela Sopota koji boluje zajedno sa pesnikom Raičkovićem. I taj težak, Ciga, zahteva od pesnika da mu napiše pesmu. A na kraju pesnik kaže – on je u stvari tražio ono što jedino ja i znam. Pišući o njemu i njegovoj bolesti, pa i pretpostavljajući njegovu smrt, dolazi do izražaja jedan vrhunski lirizam kakav je imao Stevan Raičković, vrhunski pesnik, sjajan prevodilac Petrarkinih i Šekspirovih soneta. Kroz muzičku pratnju jedne gitare i jednog violončela, to izvodim dosta dugo.

Malopre ste se dotakli odnosa pesnika i sveta. Kako vidite taj odnos kod nekih drugih “mislećih” ljudi? 88 uglednika je nedavno potpisalo apel povodom novog crnogrskog Zakona o slobodi veroispovesti. Šta mislite koja je njihova motivacija?

Koji su to ljudi? Ja ne znam o tome ništa. Ono što sam imao da kažem o tome, rekao sam u filmu Gorski vijenac koji sam napravio pre 20 godina, i to možda u najteže vreme, kada sam izašao iz pozorišta zbog tadašnjih političkih komesara koji su dolazili u kulturi. To je Slobino vreme. A onda ako vidite kasnije isto ove doživljaje, napade na univerzitet koji se i sad dešavaju… Šta se tu promenilo osim neko pakovanje, a ja sam tada samo čuo kako je neka nesrećna nastavnica tadašnjeg srpskog jezika negde u Bosni izjavila da je Njegoš genocidan pesnik. Odjedanput, celokupna naša srpska istorija, i u Srbiji i u Crnoj Gori, koja se svodi na tu borbu protiv neprijatelja, protiv ugnjetavanja, sad odjedanput je ta mala Crna Gora, taj jad od četiri nahije koji je pisao pisma svoj svojoj braći, ostavite nas na miru, ‘ajde vi ste primili, u redu, ali ostavite nas. I ja sam tad postavio pitanje, gde je čvor? I onda sam idući za verama došao do Jerusalima i onda sam otišao na hodočašće i snimio to. Video sam da gde god postoji jedna crkva pravoslavna, katolička, tu je i džamija. Mislio sam, šta oni čim vide jedni druge najašu jedni na druge. Ali ne, oni svi smatraju da su to sveta mesta. Pa dobro onda, ako smo ljudi, ako svaka crkva propoveda bratstvo i ljubav prema drugima,… I čovek se jedino bori tako što snimi Gorski vijenac.

Kako gledate na skupove koji se u Crnoj Gori održavaju, ne staju, sve su masovniji, je l’ vam uliva to optimizam?

Apsolutno. To je duša, to je nešto što nas je održalo, a sad si udario i na to. To je nešto tako spontano i tu sam siguran da ih je to objedinilo. Ne vidim ni jednu političku partiju koje se sećam i koja postoji i sad koja bi spontano imala toliki odziv stanovništva, pa ni organizovano. Doduše, kad smo čekali prezidenta Tita kad je dolazio iz Afrike čekali smo ga, jedno 100.000 ljudi u Beogradu. Ali ni tada to nije bilo spontano nego organizovano. Uliva nadu u božju pravdu. Ovde se ne treba praviti pametan, to je svar više osećaja.

I ranije su se u Crnoj Gori pravile grozne stvari, priznanje Kosova i slično. Ja nisam mogao da poverujem, bio sam kod nekih prijatelja na Cetinju koji su liberali, mi nemamo s tim ništa, Petre, rekli su mi, ali politika ima. Ko zna ko stoji iza svega toga.

Sećate li se snimanja filma Braća po materi i iskustva boravka u tim krajevima?

Imam jednu dirljivu scenu iz tog kraja. Imam dosta lepih uspomena, ali jedna je posebna. Trebalo je da radim nešto i pevam guslarske pesme. Kaže Šotra, ajde kreni, znaš li nešto. Naravno da znam, pevao sam valjda Smrt Blaža Boškovića. On je krenuo baš da zauzme Skadar, koji smo zauzeli, ali su velike sile rekle marš kao i uvek. Poginulo je jedno 12.000 Crnogoraca. I okupio se narod okolo, žene s decom u naručju, starci. I tako krene ona rolna jedna filmska, traje jedno deset minuta. A ta scena traje jedan minut. Al’ kako je krenulo trajalo je deset minuta koliko traje ta rolna filma, niko nije rekao stop. A kad je Šotra shvatio da je otišla cela ta jedna rolna, počeo je da viče – šta je ovo. A narod viče – ajde, Petre, još. To mi liči na ovo što se dešava po Crnoj Gori.

Kako gledate na sudbinu Srba iz Hrvatske?

Ne gledam uopšte, ne znam šta da gledam. Stalno neka borba u okviru evropske demokracije. Borba za opstanak, ništa drugo. Dobro, to je Srbima u DNK urezano. Teško mi je odavde da govorim.

Čitali ste Pištalov roman „Tesla, portret među maskama“ u audio verziji. Jeste posetili Teslin zavičaj?

Tamo sam snimao. To je bilo zanimljivo. Seljaci dugo nisu hteli da daju da napravimo crkvu. Pošto je bio presečen onaj stup, ustaše su to za vreme rata presekli. A ovi iz Smiljana nisu dali da se ona renovira, sad čujem da je renovirana. Ubedili smo ih da ćemo to samo tako za snimanje da napravimo, pa ćemo posle da skinemo, treba da se snimi samo film. Sad čujem ova proganjanja oko Tesle čiji je on. Čuo sam nekog gradonačelnika koji govori da je Tesla Hrvat pravoslavne vere, tako nešto. Teslin otac je bio Milutin, sveštenik, gluposti. Na kraju krajeva, on je Amerikanac.

Jeste sarađivali s kolegama iz Hrvatske? Družite li se i privatno?

Nemam s kim da se družim. Moji kolege su mnogi umrli, mnogi otišli,… Zvali su me pre par godina na neki festival u Zagrebu, pa su me osam dana pre toga obavestili da je prodato vrlo malo karata, bilo mi je smešno to opravdanje,… ali i to je neka evropska politika.

U Srbiji se otprilike godišnje odškoluje oko 100 glumaca, nema posla za sve, pa se mnogi snalaze, pristaju na kompromise, pa snimaju i stvari bez umetničke vrednosti. Kako gledate na to? I na kulturu u Srbiji uopšte?

Kultura u Srbiji je na najnižem nivou, od pismenosti, školstva, i to divljanje akademija, a ko vodi računa da l’ se otvorilo neko novo pozorište. A onda gde ćeš s tim glumcima, pa onda moraju da snimaju serije po pinkovima. U vreme ranog kapitalizma ne vodi se računa ni o radnom vremenu, rade po 13–14 sati, srećni mladi glumci da imaju posao, govore isprazne tekstove, ne mogu da se samovaspitaju na nekoj ozbiljnoj literaturi, da osete šta mogu, šta ne mogu, govore tekstove koje može da izgovori svaki čovek sa ulice, to su takvi zapleti, upropašćavju istorijske teme koje se rade bez tendera i bez pravih priprema. Ne postoji ozbiljna kritika pozorišna, ne postoji muzička kritika, o slikarstvu, o arhitekturi da i ne govorim, radi ko šta hoće, ruše se objekti od istorijskog značaja ili se pretvaraju u robne kuće, kako se sada zovu – šoping centri. Evo pogledajte, otimaju se parkovi, ni u vreme Karađorđevića, ni Obrenovića, ni Brozovića, niko nije smeo da dirne park, naprotiv. Ovi rade, eno Ušća u centru grada. To se radi van gradova, pa se ide u tu kupovinu što je zovu šoping. Uostalom i pitanje jezika je tu. Nije važno više što ga ne zovu srpski, srpskohrvatski, kako god, ali da bar ostane autentičan. U Srbiji imamo situciju kao da žive englezi koji loše govore srpski.

Neka preporuka za dobru predstavu?

Sad smo radili Kaligulu, uvek zanimljivu temu koja se obično izvodi u vunenim vremenima kakva su danas. Neke stvari su prosto neverovatne. Umetnost ne može da dosegne stvarnost. Stvarnost je stvarnija od umetnosti. Mi doživljavamo umetnost kao antisudbinu kao što je davno govorio čuveni francuski ministar za kulturu. Kaligula, definitivno, zbog sjajnog glumca Igora Đorđevića pogotovo, sjajno je što imamo tu srednju generaciju izvrsnih glumaca.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: