Pandemija histerije

Piše: Dušan Cvetanović

Unatoč dugogodišnjim pokušajima da se njegovi životni stavovi i principi kojima se ravna u svojoj karijeri prikažu bezvrijednima, primitivnima i društveno neprihvatljivima, Đokovićeva veličina ostat će neukaljana
Đoković
Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL

Odluka vlade Australije o deportaciji Novaka Đokovića, najboljeg i najuspješnijeg tenisača u povijesti tenisa, zasigurno će ostati jedan od najupečatljivijih znakova vremena u kojem živimo. Vremena kolektivnog ludila u globalnim razmjerima. Vremena u kojem je pandemija virusa prerasla u pandemiju histerije, paranoje i teškog licemjerja, upravo onih niskih poriva rezerviranih za najgora i najmračnija razdoblja ljudske povijesti. Australska epizoda pokazala je da i u ekonomski najrazvijenijim državama i u najbanalnijim krizama pravna država vrlo brzo završi na margini, a glavnu riječ preuzimaju plemenski vođe kao predvodnici pomahnitale rulje.

Upravo takav zakon rulje, bezlične mase vođene iracionalnim strahovima koje vješto podgrijava licemjerna politička kasta, u samo nekoliko dana preuzeo je glavnu riječ u Australiji, zemlji koja navodno pripada naprednom zapadnom svijetu. Novaka Đokovića, kojeg su najprije primili u zemlju i izdali mu valjanu vizu, australski političari deportirali su pod pritiskom bijesne svjetine spremne na linč. Umjesto da bijes zbog najdužeg lokdauna na svijetu i brutalnih i neljudskih mjera represije iskažu prema vlastitijoj vladi, australska javnost, koja već duže vrijeme pokazuje sve znakove štokholmskog sindroma, svoj je bijes usmjerila prema Đokoviću. “Izbacite ga van”, siktala je bijesna rulja danima na društvenim mrežama i u tamošnjim medijima, pripremajući atmosferu linča i stvarajući pritisak na političare koji ionako nisu poznati po čvrstoj kičmi. Suočeni sa skorašnjim izborima, australski premijer Skot Morison i njegova vlada shvatili su što im je činiti pa su Đokovića deportirali na pravno najglupljim osnovama. Tako je na bezličnog australskog političkog aparatčika Aleksa Hoka, inače ministra imigracije, pala obaveza da izmisli razloge zbog kojih će Đokovića ukloniti iz Australije i potencijalno spasiti svoju ministarsku fotelju.

Đokovićevu deportaciju i uklanjanje s turnira u Melburnu, koji je osvojio rekordnih devet puta, mnogi su dočekali s neskrivenim oduševljenjem. Nije nikakva tajna da Đoković nije omiljen u anglosaksonskom svijetu koji tenis doživljava kao sport privilegiranih i ultrabogatih, sport u kojem glavne uloge nisu rezervirane za sportaše iz onih, kako ih nazivaju, perifernih dijelova svijeta. Stoga im Đokovićev uspon nikako nije sjeo. Kiseli osmijesi pri dodjeli najznačajnijih trofeja godinama su njihov najveći iskaz poštovanja prema Đokoviću. Suočeni s činjenicom da je on uistinu najbolji i najdominantniji tenisač u povijesti, mnogi ovih dana spekuliraju da će ova epizoda trajno naštetiti njegovoj veličini. “Đoković možda jeste najuspješniji, ali više nije najveći tenisač u povijesti”, redaju se logički neodrživi naslovi svjetskih, ali i nekih domaćih medija.

Unatoč dugogodišnjim pokušajima da se njegovi životni stavovi i principi kojima se ravna u svojoj karijeri prikažu bezvrijednima, primitivnima i društveno neprihvatljivima, Đokovićeva veličina ostat će neukaljana. Za razliku od Federera i Nadala, druga dva člana tzv. velike trojke, najvećih tenisača u povijesti, Đoković se ne uklapa u stroge kalupe koje diktiraju kreatori tzv. svjetskog poretka. Za razliku od njih dvojice, Đoković se ne fotografira u društvu “filantropa” i milijardera, “promicatelja demokracije”, farmaceutskih i financijskih moćnika, svakako ne izvan okvira koji mu nameću profesionalne obaveze i pozicija prvog reketa svijeta. Put koji je izabrao, a za koji je već sada jasno da je put prema duhovnom a ne materijalnom, mogao bi ga u ostatku karijere koštati trofeja, ali zasigurno ne i ugleda. Odbijanje cijepljenja protiv Kovida-19, što je potpuno legitiman i razuman potez za zdravog sportaša, nešto je što mu poredak koji trenutno određuje svjetske tokove neće lako oprostiti.

Đoković svojim necijepljenjem ne ugrožava nikoga, osim političke agende koja se pokušava nametnuti svakom pojedincu. Od sporta i vrhunskih sportaša oduvijek se očekivalo da budu ambasadori poretka, tj. onih sila koje pomoću ogromnih količina novca i utjecaja diktiraju smjer čitavog društva. Odbijanje sudjelovanja u njihovom projektu Đokoviću će moguće donijeti istu onakvu sudbinu kakvu su doživjeli Muhamed Ali ili drugi sportaši koji su se odbili uklopiti u narative koji su im bili namijenjeni. Svakome od njih pokušalo se objasniti da su u svojim stavovima usamljeni, da su sramota za svoje društvo i da će biti izbrisani i uništeni. I svi su oni, neki nakon nekoliko godina, drugi nakon nekoliko desetljeća, dobili priznanje da su bili u pravu.

Ukoliko bude uporan u svom stavu, Đokovićeva karijera mogla bi brzo biti privedena kraju, ali to više nije bitno. Đoković je već danas, taman da ne odigra više niti jedan službeni meč u životu, najveći u povijesti. Zbog svoje borbe za vlastite legitimne stavove i slobodu izbora zasigurno neće izgubiti ugled kod stotina milijuna ljudi diljem svijeta. Ima sasvim dovoljno onih koji borbu za vlastite stavove cijene puno više od društvenog konformizma koji je postao norma današnjeg svijeta. Đoković će uvijek biti naš, “najveći u povijesti”, a oni neka si odaberu svoga, po izboru korporacija, “filantropa” i ostalih milijardera.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: