Novoizabrani predsjednik Hrvatskog sabora Željko Reiner gostovao je 28. prosinca navečer u Dnevniku HRT-a. Na pitanje voditeljice Dnevnika Sanje Mikleušić Pavić da li je njegova najava promjene imena Sabora u ime Hrvatski državni sabor najvažnije pitanje u ovom trenutku, akademik Reiner izražava čuđenje i indignaciju da su se „mnogi zainteresirali za tu jednu rečenicu. Oni koji izvlače tu jednu rečenicu iz 50 mojih drugih rečenica i mašu s njom idu na ruku onima kojima nije stalo da se u Hrvatsku vrati optimizam, da se vrati osmjeh na lica naših građana, da se vrati ponos građanima.“
Novi predsjednik Hrvatskog sabora zahvalio je u svom nastupnom govoru i onima koji nisu glasali za njega jer su time dokazali visok stupanj demokracije u današnjoj Hrvatskoj, govorio je o potrebi zajedništva, okretanju budućnosti i rješavanju problema privrede i razvoja koji su pred nama. Svoje lijepo formulirane opće izjave podupro je citatima Lincolna, Voltairea, Washingtona i A. Starčevića. Takav govor bio bi ugodna promjena poslije svih onih predizbornih i postizbornih govora zadnjih nekoliko mjeseci u kojima su se zaklinjanja u opće dobro i apstraktne, nikada pobliže definirane reforme izmjenjivala s konkretnim optužbama ad hominem koje često nisu bile više od ideoloških kleveta.
Posebno je za uho zapelo citiranje Voltaireove izjave: „Iako se ne slažem s vašim mišljenjem branio bi (do smrti) vaše pravo da ga iznosite“. Jasno je i zašto – ona je ne samo temelj razmišljanja danas neodvojivog od demokracije nego je i sušta suprotnost izjave stranačkog šefa novog predsjednika Sabora – da će se, „kad oni dođu na vlast“, o Tuđmanu i Šušku moći kritički govoriti „samo u svoja četiri zida“.
Taj govor bi bio ugodna promjena da u njemu osim općih, načelno prihvatljivih stavova jedini konkretni prijedlog nije bila promjena imena Hrvatskog sabora u Hrvatski državni sabor.
Na izravno pitanje voditeljice, tokom razgovora u Dnevniku, koja je konotacija te „jedne rečenice“, na njenu konstataciju da je to bio naziv Hrvatskog sabora jedino u doba NDH, kad se Sabor u četiri godine sastao tri puta, novi predsjednik Sabora odgovara: „Nemojmo se stalno vraćati u prošlost. Neke stvari iz prošlosti trebaju prestati živjeti s nama, a pogotovo s našom djecom i našim unucima.“
Međutim, niti voditeljica Dnevnika niti kritičari prijedloga akademika Reinera ne vraćaju Hrvatsku u prošlost. Upravo obrnuto, oni se protive vraćanju Hrvatske u prošlost, protive se relativizaciji zločinačke ideologije koja čini suštinu NDH, čije ideje su trajna prijetnja temeljnim vrijednostima demokratskog društva.
A da su te ideje latentna prijetnja u hrvatskom društvu novi predsjednik Hrvatskog sabora imao je i ima prilike uvjeriti se doslovno na svakom koraku – od relativizacije zločudnosti ustaškog pozdrava „Za dom spremni“, od uzvika članova njegove stranke „U Kevinu jamu s njima“, od postupaka nekih od najutjecajnijih biskupa Katoličke crkve koji su praktično beatificirali osuđenog ratnog zločinca za zločin u Ahmićima, zločin tako sličan onima koje su ustaše činile u Drugom svjetskom ratu, do notorne zadušnice za Antu Pavelića održane usred Zagreba, na isti dan kad je on izabran za predsjednika Sabora.
Promjena imena Hrvatskog sabora sigurno neće biti korak u smjeru vraćanja digniteta Sabora, osim kod NDH-nostalgičara. Kao što to nije pozivanje neosuđenog ratnog zločinca na svečano konstituiranje Sabora ili činjenica da u njemu sjedi osuđeni ratni zločinac. Na žalost to nije prošlost, sve se to događa danas, na izmaku 2015. i predstavlja „realnu i sadašnju“ prijetnju i nama i našoj djeci i našim unucima.
Autor: Zoran Pusić, izvor: Documenta
