Završio je štrajk prosvjetnih radnika, nedvojbeno događaj koji je obilježio prošli mjesec i blago uznemirio koalicijsku vladu koja nije očekivala da će poslovično mirni profesori, nastavnici i učitelji pružiti tako žilav i odlučan otpor. Sindikati su, unatoč brojnim spinovima, uspjeli u svom naumu, ostvarili su povećanje koeficijenta složenosti poslova kroz tri koraka za ciljanih 6,11 posto za sve učitelje, nastavnike i stručne suradnike u osnovnoškolskim i srednjoškolskim ustanovama. Ostvarili su i povećanje plaća za nenastavno osoblje kroz dodatke na plaće za 6,11 posto uz jednaku dinamiku povećanja kao i učiteljima i profesorima. Kratko rečeno, napravili su svoj sindikalni posao za koji dobivaju plaće, podigli primanja svojih članova i ostvarili zacrtani cilj.

Od početnog rezolutnog odbijanja povećanja koeficijenta, preko populističkog i predizbornog povećanja plaća za 6,12 posto svim zaposlenim u javnim službama i ponuda o povećanju osnovica koje bi kompenziralo smanjene koeficijente, do konačnog rješenja u vidu pristajanja na zahtjeve sindikata u tri koraka, prošlo je više od mjesec dana. Štrajk koji je u početku bio cirkularan, na način da je svaki dan štrajkalo nekoliko županija, u posljednjoj fazi prerastao je u frontalni, odnosno u potpuni prekid nastave u čitavoj državi. Bahati stav premijera prema zahtjevima prosvjetara brzo je čitav štrajk preselio s područja materijalnih prava na područje principa i dostojanstva prosvjetne profesije, pa je Andrej Plenković uspješnije nego bilo koji premijer u povijesti ujedinio štrajkače, stvorivši od njih za sebe nepobjedivog protivnika. Prošlotjednu ponudu Vlade o povećanju osnovice dok se ne uredi uredba o koeficijentima prosvjetari su glatko odbili, pritom se rugajući vladajućima na društvenim mrežama slanjem fotografija profesora u zbornicama s odbijenicama. Prvi put javnost je stekla dojam da se štrajk može nastaviti unedogled i da se profesori i učitelji osjećaju jako dobro u ulozi pobunjenika, bez ikakvog straha od posljedica izostanka plaća za razdoblje provedeno u štrajku. Neizostavan dio jednadžbe koja je stvorila uspješan štrajk je i podrška roditelja i opće javnosti prosvjetnim djelatnicima, unatoč naporima dijela medija da štrajk potkopaju, dionike podijele i posvađaju i tako miniraju ostvarivanje njihovih zahtjeva.

Medijska bitka između provladinih PR-medija i analitičara s jedne strane i prosvjetara s druge bila je očigledna i ogorčena. Takozvani nezavisni analitičari dali su sve od sebe da obrazovni sektor prikažu kao preplaćen u odnosu na BDP države i druge zemlje Europske unije. Izvlačili su se grafikoni, usporedbe, analize, rezultati Pisa testova, ukratko sve ono što je kod javnosti trebalo suzbiti simpatije i razumijevanje prema pobunjenim prosvjetarima. No istraživanja javnog mnijenja iz tjedna u tjedan pokazivala su da podrška štrajku ne pada i da će Vlada morati kapitulirati. Čak i kad su u pravu, argumenti koji dolaze iz Vlade i njenih trbuhozboraca više nemaju učinka, ne uvažavaju se kao argumenti nego kao puka propaganda.

Štrajk prosvjetara pokazao je da Vlada ne uživa povjerenje građana i da nema autoritet nad zaposlenicima javnog sektora. Nemoć Vlade u pregovorima sa sindikatima bila je vidljiva golim okom. Predstavnici sindikata su se u prostorijama Vlade i na novinskim konferencijama ponašali kao da su oni domaćini, prijeteći da će brzo ponovno pokucati na vrata ukoliko na sljedećoj sjednici ne budu doneseni provedbeni propisi za pravnu realizaciju postignutog dogovora. Da Plenković nema nikakav autoritet pokazuju i novi zahtjevi carinika, pravosudnih policajaca, liječnika. Svi oni u sljedećim tjednima dolaze sa sličnim zahtjevima, uz prijetnje štrajkom.

Nedvojbeno je da ovaj štrajk predstavlja prekretnicu u borbi zaposlenih u javnom sektoru za svoja materijalna i druga prava. Preko 40.000 zaposlenih u prosvjeti u prosvjedu na glavnom zagrebačkom trgu i odlučnost da ustraju u štrajku do ispunjenja zahtjeva radikalna je novost u odnosu na bezbrojne prijašnje štrajkove koji su se razbijali nakon prvih ponuda i prijetnji vladajućih. Ovoga puta ponude su se odbijale, prijetnjama se izrugivalo, a učitelji i profesori do zadnjeg dana ostali su jedinstveni. Štoviše, revolucionarni duh hrvatskih prosvjetara toliko je porastao da bi, da su sindikati ponudu od 6,11 posto u tri koraka dali na referendum svojim članovima, oni istu glatko odbili i štrajk nastavili. Takav skok u svijesti i metodama sindikalne, ali i građanske borbe u Hrvatskoj dugo nije viđen i predstavlja pozitivan primjer ostatku uspavanog i rezigniranog hrvatskog društva. Otpor kakav su pružili prosvjetari trebaju pružiti svi ili barem većina hrvatskih građana kada je riječ o cjelokupnom vođenju države i borbi protiv korupcije, a da bi on dao rezultate, u suprotnom ovaj će štrajk ostati zapamćen kao kratkotrajni bljesak u tmini hrvatske mračne stvarnosti.

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email