Prije nekoliko dana sjedio sam u prostranom i elegantno uređenom uredu jednog uglednog i uspješnog zagrebačkog poslovnog čovjeka i pokušavao ga uvjeriti da pomogne neke aktivnosti Srpskog privrednog društva «Privrednik» kao što je stipendiranje siromašnih učenika i studenata.

Molio sam ga, također, da nam svojim iskustvom i poznanstvima pomogne kako da ljude, na područjima devastiranim ratom, organiziramo i pomognemo im da pokrenu neki posao kako bi mogli živjeti od svog rada i kako bi mogli prehranjivati svoje porodice.

Na ta uvjeravanja i molbe moj sugovornik netremice me gledajući preko naočala ovako je odgovorio: «Znate li vi u kakvoj državi živimo?! Ja sam pri kraju svoje poslovne karijere, pa možda mogu i pomoći. Ali moja djeca, što će biti s njima. Sve ono u čemu im želim pomoći, karijera, udoban život, bogatstvo, priznanje i prihvaćanje okoline, sve bi im to takvim angažmanom doveo u pitanje.» Izašao sam u nesnošljivu ljetnu vrućinu zagrebačkih ulica po kojima se već pomalo hvatao mrak i nisam mogao odagnati strašnu nelagodu koja me je obuzimala.

S druge strane znam, prema svim dostupnim pisanim dokumentima, da je srpska zajednica od kada postoji na prostoru Hrvatske imala vrlo snažno izražen kolektivni nacionalni identitet koji se ispoljavao u imenu, vjeri, tradiciji, pismu, osjećaju zajedničke sudbine… Taj se identitet kroz vrijeme mijenjao, jačao je i razvijao se, ponekad slabio, ali se i štitio  koliko su društvene i političke okolnosti dopuštale. Taj se identitet čuvao i razvijao na konkretnoj materijalnoj podlozi koja se stvarala radom na slobodnom tržištu i čak se dio dobara nesebično davao za jačanje i potrebe zajednice. Tako je uostalom i nastala vrijedna imovina srpske zajednice u Hrvatskoj.

Danas smo, nažalost, više od 15 godina nakon završetka rata, još uvijek svjedoci živih posljedica toga rata: zapuštena polja, voćnjaci i livade pružaju se gotovo neprekidno od Karlovca do Knina i zaleđa Zadra. Prazne kuće i napuštena domaćinstava. Osim sporadičnih individualnih inicijativa niti jedan značajniji strateški razvojni projekt nije pokrenut niti se najavljuje čak ni u već zahuktaloj predizbornoj kampanji, iako ta područja imaju gotovo idealne uvjete za stočarstvo, voćarstvo, eko-proizvodnju i turizam. Nitko nije makao prstom da napravi bilo kakve pretpostavke za mogućnost pokretanja nekog ozbiljnijeg posla u koji bi bio uključen značajniji broj stanovnika tih područja. Zemljišne knjige i vlasnički odnosi su nesređeni, a njihovo sređivanje pretpostavka je za okrupnjavanje zemljišta i pokretanja bilo kakvog posla. Ne postoje relevantne studije agroekoloških uvjeta za uzgoj i proizvodnju, a da ne govorimo o sveobuhvatnijim poticajnim subvencijama i kreditima koji bi pokrenuli proizvodnju i razvoj. A sasvim je izvjesno da se bez državne pomoći i potaknutih investicija ova područja nikada neće obnoviti, a ljudima se neće dati šansa za opstanak. Ili se možda čeka pogodna prilika da se to veliko prirodno bogatstvo otme njegovim vlasnicima. 

Ako ovome dodamo i recentnu odluku Ustavnog suda koji je poništio u Hrvatskom saboru prošle godine izglasane odredbe Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina koje srpskoj zajednici u stvari samo nagovještavaju oblike njezinog priznavanja i afirmacije kao posebnog kolektivnog nacionalnog identiteta kojima je mogla barem donekle utjecati na svoju sudbinu, onda upotpunjujemo sliku ne samo nepriznavanja nego i poricanja kolektivnog identiteta srpskoj zajednici u Republici Hrvatskoj kao i njenih kulturnih, privrednih i političkih doprinosa. Već višegodišnje nevraćanje njene imovine, također se može razumjeti kao osporavanje njenog kolektivnog identiteta s ciljem onemogućavanja njene samoodrživosti.

Da zaključimo, sve dok hrvatsko društvo i država istinski ne prihvati nacionalnu i kulturnu različitost i stvarno je ne institucionalizira u svoj njenoj punini, i ne potiče tu različitosti da opstaje i razvija svoj identitet i artikulira svoje interese ne bojeći se da će ona na bilo koji način ugroziti interese dominantne većine, već dapače da će prihvaćajući i potičući različitost obogatiti vlastitu opstojnost, srpska zajednica u Republici Hrvatskoj bit će samo sredstvo za ostvarivanje pojedinačnih neumjesno ambicioznih karijera ili će po njenim ranama moći pljuvati svaki isfrustrirani fašist.

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email