Imaju li sva djeca u Hrvatskoj jednake mogućnosti školovanja? Ako pitate vladajuće, odgovor će uvijek biti da, ali… Taj ali pokazuje da jednakost i nije uvijek u znaku jednakosti, naprotiv. Razorni potres, koji je krajem prošle godine pogodio Sisačko-moslavačku županiju, ogolio je sve ono što smo znali, ali nismo javno govorili jer nije bio trenutak. Osim razrušenih gradova i sela, u koje se nije ulagalo desetljećima, pokazalo se da i jedan od najvažnijih dijelova našeg društva – školstvo – ne funkcionira dobro. Online nastava uvedena je prošle godine, kada je država proglasila svoj prvi lockdown zbog epidemije koronavirusa. Tada, nažalost, nitko nije pitao postoje li bazne stanice koje pokrivaju Baniju signalom, kako bi djeca mogla neometano pratiti nastavu. Naravno da nije, niti je to bilo važno područje, niti je to bio fokus. Važno je bilo nešto drugo i tako je uvijek, a onda smo začuđeni da prirodna pojava – potres – razgoliti sve do kraja.

A to razgolićivanje pokazalo je da dio države nije pokriven internetom. Do tada se nitko nije pitao kako djeca, pogotovo u udaljenim selima, prate nastavu i kako savladavaju gradivo od prvog razreda osnovne škole do srednje škole. Nije, jer nije bilo važno. Važno je bilo staviti kvačicu na odrađeno, zatvoriti e-dnevnike i knjige do nove školske godine. A ta nova školska godina, baš kao i prošla, nije obična i nije jednostavna. Razorni potres, koji se osjetio u pola Europe, protresao je i političke elite na nacionalnoj razini i odjednom se shvatilo da djeca ne mogu pratiti online nastavu jer nema interneta, odnosno da taj dio države baš i nije najbolje pokriven.

“Probat ćemo vidjeti sve opcije koje su najprihvatljivije i najbolje, u prvom redu za učenike, a to ćemo znati tek kada se za koji dan sve konsolidira”, rekao je dan nakon potresa ministar obrazovanja Radovan Fuchs. Tada je bilo jasno da 53 osnovne i srednje škole na području Sisačko-moslavačke županije neće moći raditi uobičajeno, naprotiv. Nakon potresa je objavljeno da od 37 osnovnih, 13 srednjih i tri glazbene škole koje pohađa ukupno 14.705 učenika i 21 vrtića koje pohađa 3.489 djece, zbog potresa potpunu sanaciju, odnosno izgradnju, zahtijeva njih pet, devet ih je značajno oštećeno, a trinaest škola može se koristiti uz popravke. Rješenje je bilo odgoda početka drugog polugodišta i online nastava. E tu dolazimo do te famozne jednakosti među djecom: na Baniji signal za internet tražite kao Jetija, a oprema je nešto nepoznato… Stoga smo pitali Ministarstvo znanosti i obrazovanja u kojoj je fazi opremanje učenika i škola, nabavka SIM kartica, odnosno najnužnijeg za online nastavu.

“Nakon razornoga potresa koji se dogodio za vrijeme školskih praznika, u suradnji sa školama koje su identificirale potrebe svojih učenika, Ministarstvo je donijelo Odluku o dodjeli sredstava za nabavu tableta, prijenosnih računala i udžbenika za učenike i nastavnike Sisačko-moslavačke županije u ukupnom iznosu od 958.400,00 kuna. Također, donijeta je odluka kojom smo osigurali tablete i prijenosna računala za učenike pogođene potresom iz Sisačko-moslavačke županije koji pohađaju škole izvan svoje matične županije. Teleoperateri su omogućili besplatan pristup digitalnim obrazovnim sadržajima te dodatnih 2,5 GB podatkovnog prometa mjesečno. Za učenike slabijeg socio-ekonomskog statusa iz cijele RH, pa tako i Sisačko-moslavačke županije, Ministarstvo je osiguralo dodatne uređaje za praćenje nastave na daljinu. Izdavači i vlasnici obrazovnih aplikacija ustupili su besplatni pristup obrazovnim sadržajima. Učenicima je podijeljeno 1.400 tableta sa SIM karticama operatera sa najjačim signalom na pojedinom području i nemamo povratnih informacija o većim smetnjama u povezivanju, ili odvijanju online nastave”, glasi odgovor. Dakle, nešto se pomaknulo, no ne dovoljno. Naime, što sve ovo znači za djecu u zabačenim, siromašnim selima? “Zajedničkim djelovanjem Ministarstva mora, prometa i infrastrukture i MZO-a, a u okviru rada Stožera Civilne zaštite Republike Hrvatske u dijelu koji se odnosi na otklanjanje posljedica katastrofe uzrokovane potresom na području Sisačko-moslavačke, Zagrebačke i Karlovačke županije sa sjedištem u Petrinji, motiviranoga ponajviše potrebom nesmetanoga odvijanja nastave na daljinu, postavljene su mobilne bazne stanice u Gornjoj Bačugi (petrinjsko područje), Donjim Kukuruzarima (kostajničko područje), Marinbrodu (glinsko područje) i Galdovu (sisačko područje), tako da se situacija sa signalom općenito osjetno popravlja. U planu je postavljanje još triju stanica koje će postepeno postajati fiksne i na još većoj visini pa bi taj problem trebao biti i trajno riješen. Održan je i sastanak sa svim šefovima lokalnih stožera civilne zaštite na kojem im je putem geoinformacijskog sustava prezentirana ova aktivnost i nitko od njih nije u kasnijoj raspravi postavio pitanje dostupnosti signala u smislu dojave poteškoća s terena”, piše u odgovoru.

OK, radi se na postavljanju baznih stanica. No u međuvremenu u srpskim pa i ostalim selima djeca se muče i teško savladavaju gradivo, jer koliko god država pomagala, ipak su učitelji i profesori najvažniji u nastavnom procesu. U Glini se primjerice uspjelo obnoviti osnovnu školu. Njezina ravnateljica Robertina Štajdohar kaže da je škola nakon potresa bila znatno oštećena, ali statički stabilna, stoga je veoma brzo obnovljena i bila je spremna za prihvat 470 djece.

– Mi smo u boljoj situaciji od drugih škola na Baniji. Okolna sela imaju problema s internetskim signalom. Postavljaju se odašiljači u Bačugi, Marinbrodu… kažu mi da je sve to u proceduri i vjerujem da će svi brzo dobiti signal. Srećom, djeca su u školi, pa nisu online – kaže Štajdohar.

– Djeca mjesecima nisu pohađala školu, u nju su krenula prije dva-tri tjedna – govori Zoran Šaponja iz Donjeg Klasnića, otac troje djece koja pohađaju 3., 6, i 7. razred.

Dok se nastava izvodila online njegova je djeca nisu mogla pratiti jer nisu imala internetski signal.

U Sunji je situacija malo drugačija, kaže nam zamjenik načelnika iz redova srpske zajednice Općine Sunja, Robert Grabundžija. Naime, u srpskim selima je internetska veza nešto slabija, pa su teleoperateri izašli na teren i obećali da će u skoro vrijeme pojačati repetitor. Osnovnu školu u Sunji pohađa 280 djece, od toga je 60 srpske nacionalnosti i kako kaže Grabundžija, sustav funkcionira dobro, diskriminacije nema, a nastava je organizirana po epidemiološkim pravilima.

Nakon što su djeca krenula u školu dogodilo se ono što je dio stručnjaka upozoravao cijelo vrijeme. Naime, djeca će teško moći savladati sve gradivo. Neki će biti u boljoj poziciji, neki neće savladati gradivo jednako uspješno, a sve to će se vidjeti kada djeca opet zajedno sjednu u školske klupe. Djeca na Baniji u lošijoj su situaciji od svojih vršnjaka jer je prošle školske godine bio lockdown, ove školske godine nastava se održavala online, pa se dogodio potres, tako da su djeca realno zakinuta ne za jednu, već za dvije školske godine.

– Meni dijete dođe plačući iz škole i govori da nema pojma o matematici. Pitam ga da li zna riješiti neki zadatak, a ono mi kaže da ne zna. Djeca ne znaju gradivo od prošle godine, kako će onda učiti novo? – pita se zabrinuti Šaponja.

Na upit na koji se način pomaže djeci u učenju i na koji će se način valorizirati naučeno jer realno nemaju sva djeca jednake uvjete i pomoć u učenju i savladavanju gradiva, iz Ministarstva znanosti i obrazovanja rekli su nam sljedeće: “Ističemo kako nastava na daljinu podrazumijeva dvosmjernu komunikaciju na daljinu na relaciji učenik-učitelj, kao i samostalni rad učenika od kuće. Nastavnici koriste didaktičke pristupe koji su prikladni za učenje na daljinu i omogućavaju aktivno uključivanje i rad svih učenika i dvosmjernu komunikaciju.” No kako je moguće ostvariti “dvosmjernu komunikaciju” ako s jedne strane nema internetskog signala, a tlo se pod nogama neprestano trese pa je i odlazak u školu pothvat?

Velika većina kuća na Baniji nije za stanovanje. Ljudima je sve ostalo pod ruševinama ili u kućama koje samo što se ne sruše.

– Dođe meni tako sin iz škole i kaže da je dobio jedinicu. Zašto si dobio jedinicu? Nemam staru bilježnicu, kaže on. A stara bilježnica je ostala pod ruševnima u kući. Žao mi je klinaca, bili su uzorni đaci, sada ne znam kako će pohvatati sve to gradivo. Žalio sam se ravnateljici – ističe Šaponja.

Obratio se i operaterima u nadi da će se signal poboljšati, no uzalud.

– Imamo par učenika u udaljenim selima i svi su odlični, djeca se trude. Bilo je djece koja su dolazila u školu zbog internetskog signala, a profesori su s njima radili iako se nastava odvijala online. Sve ove okolnosti jako otežavaju usvajanje novih znanja i rad djece, kao i nas nastavnika i roditelja. Teško je raditi online nastavu kada se obitelj s četvero djece nalazi u kontejneru. Zato smo i odgodili početak nastave, a u školi smo od drugog tjedna u ožujku – kaže Štajdohar.

Nepostojanje internetskog signala nije odgovornost škole, već države i operatera. Koliko će vremena proći prije nego što se uspostave svi odašiljači nitko zapravo ne zna.

– Meni je obećano da će sve biti pokriveno veoma brzo. Vjerujem da će biti postavljeni odašiljači i da će sva rubna mjesta dobiti internetski signal – govori Štajdohar.

– Teško je živjeti u kontejneru pored kuće koja je dobila žutu, pa crvenu, pa ponovno žutu naljepnicu – ističe Šaponja.

Ne zna gdje potražiti pomoć: od Grada Gline nije dobio ništa, a jedina pomoć stigla je iz Srpskog narodnog vijeća. Priznaje da je ni na nebu ni na zemlji s troje male djece. Svi ga uvjeravaju da će mu kuću izgraditi država, ali Šaponja u to baš i ne vjeruje. Navečer često nestane struje, a onda je u trenu u kontejneru mračno i hladno. Cesta koja vodi u selo izrovana je i teško prohodna, zbog čega prijevoznik koji vozi djecu do škole najavljuje da će prestati s vožnjom dok cestu ne poprave.

Problema je mnogo. Banija je dugo bila zapostavljen kraj. Sela su raštrkana, stanovništvo je mahom starije dobi, gotovo da nema osnovne infrastrukture. Ono malo mladih razmišlja kako će dalje, a najviše o odlasku s Banije.

– Ovom području je i Bog davnih dana rekao laku noć. I prije potresa, sada pogotovo. Tu nade za djecu nema. Za par godina od Dragotine do Donjeg Klasnića neće biti deset kuća. Mladi odlaze van, a stari, nažalost, umiru. Na kraju, ostat će pusta Banija – razočarano zaključuje Šaponja.