Petog augusta obilježit će se 25 godina od vojne operacije Oluja. I ove godine Hrvatska i Srbija obilježit će taj dan s potpuno različitim povodom i narativom. Hrvatski političari i dužnosnici veličat će pobjedu i oslobođenje teritorija, a srpski govoriti o danu stradanja i progona srpskog stanovništva iz Hrvatske. Ni jedni ni drugi najvjerojatnije neće spomenuti zločine “svojih” ni žrtve “onih drugih”.

O ratu devedesetih i u Hrvatskoj i u Srbiji uči se na satovima povijesti u osnovnim i srednjim školama. Uzevši u obzir da gimnazijalci imaju najopširniji program i da se od njih očekuje da postanu buduća intelektualna snaga, provjerili smo s kakvim će znanjem o ratu i Oluji izaći iz srednjoškolskih klupa. Najbolji način za to jeste da zavirimo u udžbenike koje su odobrila resorna ministarstva. Za potrebe ovog teksta analizirali smo udžbenike za završne razrede gimnazije: u Hrvatskoj su to “Koraci kroz vrijeme 4” autora Krešimira Erdelje i Igora Stojakovića izdavačke kuće Školska knjiga i “Povijest 4” autora Miroslava Akmadže, Marija Jareba i Zdenka Radelića izdavačke kuće Alfa, a u Srbiji dva udžbenika pod nazivom “Istorija”, jedan potpisuju Radoš Ljušić i Ljubodrag Dimić za izdavačku kuću Freska, a drugi Mira Radojević za izdavačku kuću Klett.

Započet ćemo s donošenjem novog Ustava Republike Hrvatske 22. decembra 1990. i prvim srpskim pobunama. U hrvatskom udžbeniku izdavačke kuće Alfa apostrofirano je da je novim Ustavom “Hrvatska definirana kao nacionalna država hrvatskog naroda i država pripadnika naroda i manjina, a na prvom mjestu su navedeni Srbi. Svim građanima i pripadnicima manjina jamčile su se ravnopravnost, demokratska i nacionalna prava”. Provođenje tih prava u praksi autori nisu problematizirali. U srpskom udžbeniku koji izdaje Klett taj je događaj drugačije interpretiran: “Među Srbima u Hrvatskoj ponovna pojava ustaških simbola budila je strah od ponavljanja genocida iz vremena NDH. Mogućnost obnove države u kojoj bi bio ugrožen njihov fizički opstanak izazvala je snažan otpor srpskog naroda. Strahovanja su porasla kada je Hrvatski sabor 22. decembra 1990. godine izglasao novi ustav, kojim je promenjen status Srba u Hrvatskoj. Srbi su postali nacionalna manjina bez prava na samoopredeljenje.” Autori Školske knjige pokušali su dati odgovor na pitanje zašto su se pobunili Srbi u Hrvatskoj. Naglasili su da je bila riječ o pobuni dijela Srba. U obzir uzimaju i hrvatski nacionalizam: “Na tijek zbivanja nimalo povoljno nisu utjecali nastupi pojedinih hrvatskih političara. Među članovima Hrvatske demokratske zajednice, ali i u drugim strankama, određen je broj političara na srpski nacionalizam i nacionalnu mržnju bio spreman odgovoriti jednakim sredstvima. I dok su Miloševićevi pijuni plašili Srbe izmišljajući kako je nova Hrvatska sljedbenica ustaškog NDH koja Srbima ne sprema ništa dobro, pojedini su hrvatski političari tu propagandu pojačavali nebuloznim antisrpskim i proustaškim izjavama.”

Autori udžbenika koji je izdala Freska smatraju da “nastojanja JNA da razdvoji sukobljene strane i spreči ratne sukobe nisu dala rezultata. Masovni napadi hrvatskih paravojnih jedinica na JNA, opsada kasarni i poziv hrvatskim oficirima i vojnicima da napuste oružane snage i stave se na raspolaganje Hrvatskoj, označili su novu fazu u ratu”. Alfini autori ističu da JNA prihvaća velikosrpsku ideju i da je “pod izlikom stvarala tzv. tampon zone, odnosno sprječavala djelovanje legalnih tijela Republike Hrvatske”.

Opis same operacije Oluja možda najbolje pokazuje koliko su oprečna tumačenja hrvatske i srpske strane. Autori Freske za Oluju pišu: “Posle neuspelih pregovora u Ženevi Hrvatska je izvela avgusta 1995. oružanu akciju Oluja unutar koje je došlo do planiranog etničkog čišćenja Srba sa prostora Like, Korduna, Banije i Dalmacije (preko 200.000 ljudi).” U Hrvatskoj ova akcija ima potpuno drugačije značenje pa autori Školske knjige pišu: “Oluja je imala iznimno pozitivan psihološki učinak na građane Hrvatske. Nakon četiri godine rata i jalova primirja, napetost je popustila. U samo 48 sati, kao čudom, nastupio je mir. Pobjeda u operaciji Oluja omogućila je početak povratka prognanika, gospodarskog oporavka, kao i prometno povezivanje Hrvatske. Dan oslobođenja Knina, 5. kolovoza, danas se slavi kao praznik – Dan pobjede i domovinske zahvalnosti.”

Dok u srpskim udžbenicima autori tvrde da su se u Hrvatskoj dogodili egzodus Srba i etničko čišćenje, u Alfinom udžbeniku piše da su “odlazak organizirale vlasti RSK-a koje su širile uvjerenje da je s Hrvatima suživot nemoguć. Godinama su raspirivali strah pred hrvatskom državom koju mnogi Srbi, napose nakon petogodišnjeg rata i pod teretom krivnje zbog sudjelovanja u pobuni, i dalje nisu željeli prihvatiti kao svoju. Osim toga, u RSK-u je opće stanje bilo izuzetno teško, pa se među srpskim stanovništvom širio osjećaj besperspektivnosti, što je olakšalo njegovu odluku da krene u izbjeglištvo”. Školska knjiga ipak upozorava: “Pri kraju rata i nakon Oluje na oslobođenom području, koje je trebala kontrolirati hrvatska vojska, zabilježeno je više slučajeva kriminalnog ponašanja. Riječ je o višestrukim ubojstvima srpskih civila te pljačkanju i uništavanju imovine izbjeglih Srba. Premda su pojedinci za takvo ponašanje pravno sankcionirani, opći je dojam da hrvatska vlast nije prikladno reagirala na opisane pojave.”

Zločini koje je počinila srpska strana u Hrvatskoj u srpskim su udžbenicima potpuno zanemareni. U Freskinom udžbeniku za Vukovar piše samo to da su za njega vođeni žestoki sukobi. Autorica udžbenika za Klett ratne zločine je stavila na jednu hrpu, bez ikakvog konteksta: “Najstrašniji primeri etničkog čišćenja i masovnih zločina nad zarobljenicima i civilnim stanovništvom zabeleženi su u Pakracu, Gospiću, Ovčari kod Vukovara, Kravici, Skelanima, Bratuncu, Medačkom džepu, Ahmićima, Goraždu, Srebrenici i drugim mestima.”

Treba naglasiti da je ratu devedesetih u hrvatskim udžbenicima posvećeno puno više prostora, ali često s velikom dozom pristranosti. U srpskim udžbenicima potpuno su izbjegli događaje koji srpskoj strani ne idu u prilog. U svim udžbenicima uočljiv je manjak konteksta i izbjegavanje ulaženja u detaljnije opise događaja.

Ako je povijest učiteljica života, onda mladi, sudeći po udžbenicima povijesti, neće puno profitirati. Prepušteni su tumačenjima nastavnika povijesti, koji mogu biti subjektivni u interpretacijama. Osnovne i srednje škole danas pohađaju učenici koji su rođeni nakon rata i o njemu, osim u školi, uče i od svojih roditelja, okoline, društva, medija. I dalje u našim društvima dominira stav da smo “mi” žrtve, a “oni drugi” zločinci. Dominantne političke struje diktiraju javni diskurs. Obrazovanje, nažalost, nije iz toga izuzeto, nego je itekako ispolitizirano. Izgleda da istina i suosjećanje prema drugima na ovim našim prostorima još nisu dobili institucionalnu snagu i potvrdu.

 

Naslovna fotografija: Jovica Drobnjak

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email