Olja Družić Ljubotina izvanredna je profesorica na Pravnom fakultetu u Zagrebu, na Studijskom centru socijalnog rada. Nositeljica je kolegija: „Siromaštvo i socijalni rad“, „Siromaštvo i djeca“, „Socijalni rad s grupom“, te „Socijalni problemi i rizici“. Sudjelovala je na brojnim znanstveno-istraživačkim projektima. Jedan od njih je „Djeca, mladi, obitelji i socijalni razvoj Hrvatske“ (2006.–2012.), a od 2012. godine članica je istraživačkog tima na UNICEF-ovom projektu „Siromaštvo i materijalna dobrobit djece predškolske dobi u Republici Hrvatskoj“. Također, bila je uključena u izradu nekoliko zakona i dokumenata iz područja socijalne politike i djelatnosti socijalnog rada. Osim toga, članica je Hrvatske komore socijalnih radnika, Hrvatske udruge socijalnih radnika, Društva za psihološku pomoć, Volonterskog centra Zagreb i Rehabilitacijskog centra za stres i traumu. Za P-portal govori o specifičnostima i posljedicama siromaštva kod djece i mladih te o borbi protiv siromaštva.

Na osnovu istraživanja koja ste na Studijskom centru socijalnog rada proveli, koje su specifičnosti siromaštva kod djece i mladih koje tu djecu razlikuju u odnosu na njihove vršnjake?

Jedna od ključnih specifičnosti je da djeca i mladi koji odrastaju u uvjetima siromaštva nisu u ravnopravnom položaju u odnosu na njihove vršnjake. Primjerice, nemaju jednake šanse za uspjeh. Naime, od najranije dobi imaju otežan pristup uslugama predškolskog odgoja, odnosno pohađanja vrtića, jer su njihovi roditelji uglavnom nezaposleni pa stoga siromašna djeca nemaju prioritet pri upisu u vrtić. Prioritet imaju upravo djeca čiji su roditelji zaposleni, što je logično, jer se netko za njihovu djecu treba pobrinuti dok su na poslu. Djeca zaposlenih roditelja žive u boljim uvjetima, njihovi roditelji su češće višeg obrazovnog statusa od roditelja djece koja odrastaju u siromaštvu. To znači da djeca koja nisu siromašna, imaju zaposlene roditelje i pohađaju vrtić imaju dvostruku prednost i šansu za uspjeh od najranije dobi u odnosu na djecu koja odrastaju u siromaštvu. S jedne strane imaju roditelje koji su u mogućnosti osigurati im, primjerice, različite edukativne materijale, slikovnice, didaktičke igračke putem kojih djeca uče, šire svoje spoznaje, razvijaju određene vještine, koje im onda olakšavaju svladavanje gradiva kada krenu u proces školovanja. S druge strane ta djeca također pohađaju vrtić u koji, osim funkcije „čuvališta“ dok su roditelji na poslu, ima iznimno važnu ulogu u pripremi djece za školu. Tamo djeca dobivaju brojne spoznaje koje će im koristiti u procesu obrazovanja, imaju pristup brojnim didaktičkim i edukativnim materijalima, slikovnicama, igračkama, odlaze na izlete, u kazališta, muzeje, kina itd. Sve to nije dostupno djeci koja odrastaju u siromaštvu. Kretanjem u prvi razred osnovne škole djeca koja žive i koja ne žive u siromaštvu imaju potpuno različite startne pozicije, koje se teško u procesu školovanja izjednačavaju. To se onda odražava na način da djeca koja odrastaju u siromaštvu imaju češće slabiji školski uspjeh, roditelji im nisu u mogućnosti pokazati gradivo s kojim imaju poteškoća, nisu im u mogućnosti platiti instrukcije, a besplatne instrukcije gotovo da nigdje ne postoje.

Osim različitih startnih pozicija, neke od specifičnosti su i te da ta djeca i mladi ne mogu razvijati svoje potencijale i talente kroz pohađanje slobodnih aktivnosti. Naime, mnogi od njih imaju talenta i afiniteta za učenje stranih jezika, za glazbu, sport i sl., ali kako se sve te aktivnosti plaćaju, njihovi roditelji im nisu u mogućnosti to priuštiti. Tako su zakinuti i na tom mjestu. Imali smo priliku u jednom istraživanju razgovarati sa srednjoškolcima koji žive u siromaštvu i istaknuli su nam upravo taj problem nemogućnosti pohađanja slobodnih aktivnosti. Ono što su istaknuli također kao problem (ili specifičnost) je i to što vrlo često nemaju pristup internetu i nemaju računala. Danas je u obrazovnom sustavu (i općenito u životu) upotreba interneta, pretraživanje činjenica i brojnih drugih zadataka koje im nastavnici zadaju vezano upravo za pristup internetu i posjedovanje računala. To je za njih velik problem, jer to iziskuje novac i to je popriličan izdatak za budžet njihove obitelji, dok je roditeljima ključna briga hoće li im moći osigurati hranu, odjeću i platiti režije. To su samo neke od specifičnosti, a ima ih još jako puno.

Koje su najčešće posljedice siromaštva i koliko one ograničavaju životne šanse i potencijale mladih osoba?

Brojne su posljedice odrastanja u siromaštvu koje vrijede za većinu djece neovisno u kojoj zemlji odrastaju. Tako postoje zdravstvene i tjelesne posljedice, kao što su niža porođajna težina djece, veća stopa smrtnosti, neadekvatna prehrana koja dovodi do pobolijevanja i kroničnih bolesti, češće obolijevanje od, primjerice, astme, anemije ili dijabetesa. Kognitivne i obrazovne posljedice se odnose na ono o čemu sam ranije govorila, a to je i da ta djeca imaju češće slabije razvijene matematičke vještine i vještine čitanja, češće poteškoće u učenju, nepripremljeniji su za školu, imaju lošiji školski uspjeh, manje stimulativnu okolinu za učenje, nedostatak edukativnih materijala, slikovnica, knjiga, računala i dr. Također odrastanje u siromaštvu dovodi do socijalnih i emocionalnih posljedica, o čemu su nam djeca i mladi s iskustvom siromaštva mnogo govorili. Jedna od njih je stigmatiziranost od strane društva i vršnjaka zbog siromaštva, veća vjerojatnost za socijalnu isključenost, veći rizik za iskazivanje emocionalnih problema, vrlo česta prisutnost osjećaja zabrinutosti, bespomoćnosti ili tuge zbog siromaštva. Također, tu su i ekonomske posljedice što znači da postoji veća vjerojatnost za ispadanje iz sustava školovanja, postizanje niže razine obrazovanja i kvalifikacije, otežan pristup radu, veća šansa za dugotrajnu nezaposlenost, niže zarade itd.

Sve ove posljedice itekako se reflektiraju na životne šanse i potencijale mladih ljudi koji odrastaju u siromaštvu na način da im otežavaju izlazak iz siromaštva i na žalost mogu vrlo lako dovesti do toga da siromašno dijete jednog dana postane siromašna odrasla osoba.

Temeljem vašeg dosadašnjeg istraživačkog i socijalnog rada, što mlade osobe prepoznaju kao najtežu posljedicu odrastanja u siromaštvu, a što im predstavlja zaštitne faktore?

Teško mi je izdvojiti najtežu posljedicu, ali kada smo razgovarali s njima najčešće su govorili o problemima vezanima uz obrazovanje i općenito nemogućnost razvoja vlastitih potencijala. Također su ukazivali na to da imaju osjećaj da postoji manje razumijevanje škole za djecu lošijeg materijalnog statusa, primjerice, kada nisu u mogućnosti ostvariti neke zadatke koji iziskuju materijalni trošak ili pristup internetu i računalima. Ono što vide kao posljedicu koja im teško pada je i raslojavanje vršnjaka prema materijalnom statusu i osjećaj nelagode zbog svog socijalnog statusa. I kao što sam već navela, osjećaju veliku nepravdu zbog nemogućnosti pohađanja slobodnih aktivnosti gdje bi se mogli baviti onime što vole, prema čemu imaju afinitet, ali ne mogu jer nemaju novca za to. Teško im pada kada gledaju svoje roditelje koji se odriču svojih potreba kako bi djeci mogli priuštiti ono što im je potrebno, mnogi od njih ističu osjećaj zabrinutosti za zdravlje svojih roditelja.

Što se tiče zaštitnih faktora, rekla bih da je to veći osjećaj za realitet u kojem žive. Mnogi od njih su već imali iskustvo neke vrste rada i dodatne zarade kako bi si mogli osigurati neke stvari koje su im važne i kako bi rasteretili obiteljski budžet. Tako su mnogi od njih, primjerice, radili preko ljeta, pomagali susjedima i slično, i na taj način si osigurali, primjerice novac za odlazak na maturalac ili neku slobodnu aktivnost i sl.

Što se u društvu najčešće percipira uzrokom siromaštva, a što istraživanja pokazuju uzrokom siromaštva?

Kada se radi o siromaštvu vrlo često oni koji govore o osobama koje žive u siromaštvu krenu vrednovati te ljude iz konteksta jesu li sami krivi za svoju situaciju ili su krivi neki vanjski faktori. Riječ „krivnja“ je jedna od najčešćih riječi koja prati siromašne ljude. Zato se vrlo često osjećaju stigmatizirano, srame se svog položaja i nerijetko govore kako se osjećaju odbačenima od društva. To bi značilo da društvo na siromaštvo gleda kao na individualni, a ne društveni problem. Vrlo često naš vrijednosni sustav određuje na koji način ćemo promatrati siromašne osobe. Puno je toga „u očima promatrača“ i naši stavovi, a osobito stavovi onih koji donose politike prema ljudima koji žive u siromaštvu, mogu značajno utjecati na njihov položaj. Tako se znalo događati da su vrlo visoko pozicionirani političari koji su se bavili područjem socijalne skrbi znali isticati, primjerice, zloupotrebe socijalnih pomoći i to vrlo često naglašavati u javnosti, iako se radilo o pojedinačnim slučajevima, i time su slali snažnu stigmatizirajuću poruku o osobama koje žive u siromaštvu, što je zasigurno utjecalo na javno mnijenje koje ih je onda nazivalo „ljenčinama“, „parazitima“, onima koji ne žele raditi i sl. Što se tiče istraživanja, ona pokazuju da su uzroci siromaštva različiti. Kod nekih se radi jednostavno od začaranom krugu siromaštva gdje se ono prenosi iz generacije u generaciju. Kod značajnog broja ljudi se radi od o strukturalnim razlozima, što znači da je osiromašenju ljudi u hrvatskom kontekstu doprinijela ekonomska i politička tranzicija koja se događala prije dva do tri desetljeća koju je pratio vrlo sporan proces privatizacije, zatim tu su i ratne posljedice, relativno nedavna ekonomska kriza dovela je do toga da su brojni ljudi ostali bez posla, jer su firme u kojima su radili otišle u stečaj, ili su postali višak radne snage i sl. To je dovelo do toga da su mnogi ljudi osiromašili i nisu mogli utjecati na to. To je za posljedicu imalo i to da su mnogi otišli iz Hrvatske, u potrazi za dostojanstvenim i sigurnim životom.

Kakav je odnos države i globalne politike prema siromaštvu, na koji se način suzbija siromaštvo i jesu li to adekvatni načini?

Iako je pitanje smanjenja siromaštva ključno u Strategiji Europa 2020 i Europskoj platformi protiv siromaštva i socijalne isključenosti, suzbijanju siromaštva i isključenosti djece se kod nas nije posvećivala potrebna pozornost. Republika Hrvatska svojim izdvajanjima za financiranje programa namijenjenih obiteljskoj i dječjoj dobrobiti bitno zaostaje za prosjekom europskih zemalja i nalazi se među europskim zemljama s najnižim izdvajanjima u ovom području. Na ulaganja u djecu u Hrvatskoj još uvijek se ne gleda kao na investicije s visokim stopama povrata nego kao na ‘nisko produktivnu’ potrošnju pa su zato i ulaganja u ove programe u Hrvatskoj relativno niska. Strateški i zakonski okvir kad se radi o djeci koja odrastaju u siromaštvu nije dovoljno dobar, ne postoji jasna nacionalna politika osiguranja dobrobiti siromašne djece i prisutan je stav donositelja odluka da su socijalni izdaci za djecu troškovi, a ne investicija. U području borbe protiv siromaštva djece još uvijek nema jasnog, posvećenog i konstruktivnog vodstva na nacionalnoj razini. Rekla bih da postoji nedostatak suštinskog političkog interesa za problem siromaštva djece, često smo suočeni sa relativizacijom tog problema što za posljedicu ima nedovoljna ulaganja u djecu, nedostupnost i neodrživost usluga za djecu, ishitrene politizirane akcije koje nisu utemeljene na stvarnim potrebama i dobrom raspolaganju resursima.

Koliko je izvjesno, odnosno (ne)realno i (ne)pravedno da se pojedinac sam može boriti s problemom siromaštva?

Teško je boriti se sa siromaštvom sam. Neki su uspjeli, no, činjenica je da je siromaštvo velikim dijelom strukturalni problem, ono se tiče i društva i države u kojoj ti pojedinci žive, jer oni su sastavni dio tog društva. Stoga je na društvu/državi da svojim mjerama ublaži posljedice s kojima se ljudi suočavaju (o kojima smo ranije govorili), odnosno da im omogući da izađu iz takvog nepovoljnog socijalnog statusa. Hrvatska se u svom Ustavu odredila kao socijalna država pa samim time problem siromaštva ne bi trebala prepustiti samotnoj borbi pojedinaca, obitelji i djece.

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email