Od vrsnog pedagoga do neobičnog umjetnika

Piše: Boško Grgić

Nikola Borković, prerano penzionisani policajac i srednjoškolski profesor u Zagrebu danas vrijeme provodi posvećen neobičnoj umjetnosti. „Nekada sam od mladih momaka izgrađivao čvrste dobre ljude, a sada od odbačenog materijala nešto oku prihvatljivo“, objašnjava Borković za P-portal
Fotografije: Boško Grgić

Poigrati užičko kolo usred Zagreba u policijskoj uniformi nije bio nikakav grijeh osamdesetih godina prošloga vijeka, kada je u ovom gradu službovao Nikola Borković, učeći mlade policajce da postanu časni i dobri ljudi. Borković smatra da to nije ni danas grijeh, već vrlina kod mladih ljudi. Reakciju nadležnih nakon poznatog slučaja u Zagrebu smatra apsurdom nad apsurdima.

Ovaj vitalni penzioner kome samo jedna godina nedostaje da zaokruži brojku od sedamdeset, u penziji je već 31 godinu. U Zagrebu i Staroj Gradišci živio je od svoje druge godine života, pa sve do polovine avgusta 1991. godine.

„Sjećam se kao da je juče bilo. Krenuli smo na godišnji odmor, bio je 15. avgust 1991. godine. Gdje ću nego u Bosnu kod rodbine. Za dva dana izbio je rat, savski most je bio blokiran i nisam mogao nazad u Hrvatsku. Da sam barem otišao u Austriju, mogao sam zaraditi još jednu penziju. Bio sam u najboljim godinama, ali vlasti su odlučile da me maknu iz policijskih struktura“, tvrdi Borković.

Godinu dana ranije, 1990. godine Nikola Borković sa dvojicom kolega, jednim Srbinom i jednim Hrvatom, pozvan je na razgovor kod tadašnjeg podsekretara. Imao je tek 38 godina. Pitali su ih šta žele, očigledno je da su bili prekobrojni i nepoželjni u policijskim redovima.

„Kada sam tražio da me penzionišu, ako već ne računaju na mene, taj podsekretar me samo pogledao i konstatovao da ljudi sa 38 godina tek završavaju fakultete i počinju raditi. Očigledno je želio neko drugo rješenje, ali sva trojica smo insistirali na penzionisanju. Tako je i bilo“, prisjeća se Borković.

Neobičan profesionalni put

Nikola Borković se nakon završene srednje škole elektro smjera obreo u policiji. Završio je prvo višu školu unutrašnjih poslova, a potom i studije političkih nauka. Ubrzo je angažovan u istražnom zatvoru, paralelno je i studirao na višoj školi unutrašnjih poslova, a potom i na fakultetu političkih nauka. Dobio je novi posao, profesora u školi unutrašnjih poslova.

„Osnivanjem tadašnje srednje, a poslije i više škole unutrašnjih poslova, stvoreni su uslovi za dobru obuku kadrova, prvenstveno policajaca, a onda i operativaca i inspektora. Obrazovali smo i kadrove za istražne zatvore i kazneno-popravne ustanove. Školovanje je bilo veoma stručno, tada su pitomci smjeli poigrati i užičko kolo i moravac, ali i igre svih drugih naroda bivše nam države. Ovo danas je apsurdna situacija“, kategoričan je Nikola Borković.

Nikola Borković
Nikola Borković

Nikola nije bio strog profesor i odgajatelj, ali je bio veoma principijelan. Od pitomaca je tražio striktno poštovanje pravila u školi, kako bi na taj način lakše prihvatiti sva pravila ponašanja u službi. Tražio je uvijek da se obaveze izvršavaju, a svakog onog ko je bio revnostan u tome očekivale su povlastice. Više je volio nagraditi nego kažnjavati.

„I danas bih, da sam im profesor, tražio isto. Na prvo mjesto bih stavio stručno usavršavanje i perfektno ovladavanje borilačkim vještinama. U tom slučaju bi tako sposobni lako savladavali pasivni i aktivni otpor lica koja su ogrezli u kriminal ili su se na drugi način ogriješili o zakone. Sa lakoćom bi prilikom hapšenja neutralisali njihov pasivni i aktivni otpor, bila bi izbjegnuta prekomjerna upotreba sile i policijska brutalnost, koja se danas može susresti na prostorima bivše nam države“, kaže Borković, smatrajući da bi u tom slučaju policija bila više uvažavana i kod građana i kod ljudi koji se na bilo koji način ogriješe o zakon.

Od policajca do umjetnika

Uniforma je odavno obješena o klin, penzija redovno pristiže, pa se Nikola posvetio građevinarstvu i neobičnoj umjetnosti. Sagradio je kuću i otkrio da ima posebnu sklonost ka korištenju prirodnih materijala u neke umjetničke svrhe. Krenuo je u izradu lampiona, mozaika, reljefa i mnogo toga drugog koristeći drvo, crijep ili opeku.

Glinene saksije, stari crijep, komadi cigle, kamen, otpadne daske, nagorijeli panjevi, odbačeni limovi čine samo dio materijala od kojeg Nikola Borković izrađuje umjetnine i ukrašava imanje u Kozincima nadomak Gradiške. Tako je terasu pretvorio u svojevrsnu galeriju starina, a dvorište u etno park.

Nikola Borković
Nikola Borković

„Nakon penzionisanja probudio sam usnulog umjetnika u sebi. Slobodno vrijeme, koje sam najednom dobio na pretek višestruko sam iskoristio. Sačuvao sam mentalno zdravlje i ostvario davnašnje maštarije. Odjednom sam promijenio svoj život, nekada sam od mladih momaka izgrađivao čvrste dobre ljude, a sada od odbačenog materijala nešto oku veoma prihvatljivo“, objašnjava Borković.

Umjetnički pravac – jugonostalgija

Po umjetničkom konceptu reklo bi se da je Borković jugonostalgičar. Na vidljvo mjesto postavio je prepoznatljive oblike u drvetu slične granicama od Vardara do Triglava, a plavi Jadran obilježio je mnoštvom sitnih kamenčića.

„Među otpacima topole jagnjide na pilani, ukazala mi se Jugoslavija. Ona mi je na centralnom mestu, pored porodičnog grba Borkovića kojeg sam davno osmislio. Od crijepa i kamenčića izradio sam kartu svijeta i časovnik koji pokazuje pet do dvanaest. To je vrijeme koje šalje jasnu poruku svima i svugdje“, pojašnjava Borković.

Nikola Borković
Nikola Borković

U mnoštvu rukotvorina je i veoma funkcionalni lonac za pripremu zimnice. Načinio ga je od odbačene ulične rasvjete. Od starih kaplaja ili oluka je napravio zidne, a od panjeva lustere na plafonu svoje jugonostalgične sobe. Oštećene glinene saksije, crijepove i cigle, glinu i druge materijale iskoristio je za mozaike, a starim kućanskim aparatima obogatio je konobu u kojoj priprema ribu i druge đakonije.

Na pitanje zašto je najponosniji na drvenu Jugoslaviju na zidu, Nikola Borković kao da raportira u stavu mirno.
„Jugoslavija je bila dosta uređena, ali mogla se još unaprijediti, prvenstveno u privatnom kapitalu, koji bi išao lagano kao dopuna i osvježenje u velikim kombinatima. Ovo što nam se desilo poslije rata, kada je rasturena privreda, veliko je zlo, ubijeđen sam da je u tom pogledu podbacila i policija”.

Nikola Borković

Nikola Borković kaže da rijetko ode u Zagreb, ali da ide uzdignute glave. Susretne se sa svim ljudima sa kojima je bio dobar i prije rata. Kaže da će ga do kraja života pratiti deviza da prema čovjeku treba ostati čovjek.

I tako, nekadašnji policajac i profesor i danas radi sa mladim ljudima. Prenosi na njih dobre savjete, iskustva i ljubav prema umjetnosti. Veoma je aktivan i na sinovom imanju u Banjoj Luci, pomaže i kćerci i zetu. Obradovan je, kako tvrdi, svaki put kad uoči da ga mladi ljudi poslušaju i iskažu poštovanje prema drugima, porodici, prirodi, poslu i svemu što ih okružuje.

 

*Ovaj tekst je nastao u sklopu projekta „Živjeti jedni s drugima, a ne jedni pored drugih“ koji je podržao Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: