Iz kontejnera na – groblje

Piše: Marin Bakić

Za boravka na Baniji nismo pronašli nikoga tko je zadovoljan brzinom obnove nakon potresa. “Kako biti?! Štetu smo prijavili i na tome je ostalo”, kaže Đorđe Veljača. “Odavde idem na groblje”, pesimistična je i Đurđa Mrazovac iz petrinjskog kontejnerskog naselja

Naslovna fotografija: Leonard Lesić

Pogledajte ruševine po Glini. Ne znam ni gdje je autobusna stanica – žali se Nada Gašljević iz Gornjeg Viduševca kraj Gline zaustavljajući traktor s vrećama spakiranog zelja za zimnicu.

– Srušili su autobusni kolodvor bespotrebno – kaže Dragan Petrović kojeg zatičemo kako prati uklanjanje ruševina.

Taksist Petar Mrđenović pak veli da su stupovi na peronu bili slabi pa su zbog potresa popucali jer je na njima bio velik teret.

Glina nema ni željeznički ni autobusni kolodvor, a zatvorena nam je i zadnja trgovina obuće – veli dogradonačelnica Branka Bakšić Mitić.

– Autobusni kolodvor je imao crvenu i žutu naljepnicu. Opasno se bilo njime kretati, ali se kretalo, bez obzira na ogradu. Autobusi i dalje prometuju. Da je komadić zgrade pao na nečije dijete, svi bi mi bili za vratom. Treba vidjet hoće li na tom mjestu opet biti kolodvor, s obzirom na to da 20 godina nije bio u funkciji. Razmišlja se da ondje bude poduzetnički inkubator s društvenim sadržajima – otkriva gradonačelnik Gline Ivan Janković.

– Traktor vozim već 35 godina. Mučim se. Mirovina je 1.600 kuna, a mog supruga Mate oko dvije tisuće – kaže baka Nada Gašljević.

Njezin suprug, koji je taman stigao do traktora, veli da im je u potresu nastradao dimnjak, koji su sami obnovili i za to od Grada Gline dobili 500 kuna.

Kako je zgrada gradske uprave također devastirana, uprava je preseljena u niz kontejnera, kod kojih zatičemo Nikolu Janusa, potpredsjednika Gradskog vijeća i tamošnjeg Vijeća srpske nacionalne manjine.

Nikola Janus, foto: Leonard Lesić

– U Glini se samo nižu problemi. Devet mjeseci vodimo borbe. Ovih dana imamo problem s ukidanjem toplih obroka. Zahtjeve za rušenje kuća odavno smo podnijeli. Oštećene kuće se ne ruše. Ne znam zašto se radi presporo – dolazi zima, a problemi se ne rješavaju. Nedostaje nam i kontejnera – nabraja Janus.

– Treba nam šest milijuna kuna za popravak cijele zgrade gradske uprave – otkriva dogradonačelnica Bakšić Mitić.

– Dosta ih je dobilo uredske kontejnere, neprikladne jer nemaju sanitarni čvor. Uopće, nedostaje kontejnera. Najčešći su prigovori da prokišnjavaju – dodaje.

Foto: Leonard Lesić

Na području tri potresom pogođene županije do sada je zaprimljeno ukupno 41.625 prijava štete, a pregledan je 39.631 objekt. Od ukupnog broja pregledanih, u kategoriji objekata s crvenom naljepnicom njih je 4.828, žutu naljepnicu dobila su 8.603 objekta, a zelenu 26.200 objekata.

– Elaborat za obnovu jednog dimnjaka iznosi 25.000 kuna, a dimnjak od inoksa stoji do četiri tisuće. Da je država kupila takve, svi bi ih imali. Imamo 90 posto nelegalnih objekata. Neka se u Zakon o obnovi uvrsti odredba po kojoj će država financirati legalizaciju objekata – nastavlja dogradonačelnica.

– Država nije ni započela obnovu. Obnova dimnjaka ne može se računati. Jedna Marlesova kuća stoji 75.000 eura. Na to se plaća porez na dodanu vrijednost. Nismo dakle oslobođeni toga – iznosi Bakšić Mitić.

– Građanima smo davali tri i pol tisuće kuna za sanaciju hitne štete. Kada smo počeli graditi drvene kuće od po 35 četvornih metara površine, to je stajalo 85.000 kuna, sada stoji 155.000. Nisam za trajnu gradnju. Valja zaustaviti odlazak stanovništva – upozorava.

Branka Bakšić Mitić, foto: Leonard Lesić

– Unuk me obiđe, ali i on ima četvero djece i ženu, nema zaposlenje ni dječji doplatak. Doselio se u kuću koju sam izgradio radeći u Njemačkoj. Nastoji popraviti krovište – kaže 78-godišnji Dušan Ćupović iz Brnjeuške kojeg zatičemo u glinskom kontejnerskom naselju.

– Neću se nikada vratiti. Tu ću ostati zauvijek, a volio bih umrijeti doma – kaže ovaj umirovljenik.

Dušan Ćupović, foto: Leonard Lesić

U tom je naselju i Zdenka Padjan, koja je do potresa živjela u stanu.

– Slijepac vidi da je naša zgrada za rušenje, a nema informacija da se na tome radi. Apsurd bi bio vratiti nas u onakvo zdanje i ugroziti nam živote – veli.

– Ne mogu ni zamisliti koliko ću dugo ovdje ostati. Ništa se nije pomaknulo. Ljeti bismo navečer izašli da vidimo tko je preživio: radili smo prozivke i to nam je bilo druženje – kaže.

Stana Grubić, foto: Leonard Lesić

U Majskim Poljanama goste nas supružnici Milorad i Stana Grubić. Privremeno žive u doniranoj drvenoj kući od 35 četvornih metara. Prije toga su bili u kamp-kućici i u kontejneru.

– Kuću u kojoj sam se rodio srušio je potres. Moji roditelji su odmah do moje rodne kuće izgradili novu i baš u toj kući je moju suprugu i mene zadesio zemljotres – kaže Milorad, kojemu je i nedaleka kuća koju je izgradio sa suprugom Stanom također uništena.

– To jutro smo čistili, kuhinju sam sredila, raširila rublje i ručala, pa krenula da pogledam vijesti u podne. Zatim se sve počelo tresti i drmalo je 12 sekundi. Komad zida pao mi je na glavu. Ništa nisam vidjela i vrištala sam. Suprug me izveo nasred avlije. Vidjela sam da nema štale – svjedoči Stana.

– Ostali smo bez igdje ičega – tri stolca sam iznio – dodaje Milorad.

Milorad i Stana Grubić, foto: Leonard Lesić

– Igrao sam 20 godina nogomet. Supruga i ja smo 22 godine radili u Pamučnoj predionici Glina, sve do 1995., kada smo otišli u izbjeglištvo. U Srbiji je naše dvoje djece završilo školu. Moja majka, supruga i ja vratili smo se 2000. godine u rodni kraj. Majka je potom kazala da je samo mrtvu mogu odvesti odavde. Djeca su se također vratila, ali su ipak otišla nazad za Srbiju, gdje su ih čekali poslovi. Po povratku smo radili kao kooperanti: imali smo dvije krave i prodavali mlijeko. Majka je imala 700 kuna mirovine. Bilo je teško po povratku, ali bili smo zadovoljni. Stana je dobila 1.200, a ja 1.300 kuna mirovine – govori Milorad.

– Lijepo smo živjeli 2019. godine, te jedne, a onda – potres – kaže Stana.

Pitku vodu dobivaju iz bunara s potapajućom pumpom. Drvenu kuću u kojoj sada borave donirali su motoristi.

– Izradio ju je stolar Željko Mandić. Dodali smo i nadstrešnicu. Kuća je prva liga i u njoj je toplo. Svaka čast Mandiću! Donirao nam je namještaj, a peć je stigla iz Rijeke. Zaklada Zamah donirala nam je cigle za svinjac i kokošinjac. Prijavili smo odmah poslije potresa štetu, a od tada se nije dogodilo ništa – kaže Stana.

– Neće se ništa ni dogoditi – to neću doživjeti – pesimističan je Milorad.

Foto: Leonard Lesić

– U čitavom selu država je očistila tri kuće i uglavnom se čistilo privatno – rad bagera stoji 250 kuna na sat, i to bez odvoza. Sliježemo ramenima. Nema nam druge. Daj, Bože, zdravlja – dodaje Stana.

– Odavde idem na groblje – kaže umirovljenica Đurđa Mrazovac koju zatičemo u petrinjskom kontejnerskom naselju koje, kako tvrdi, broji 182 onih čije su kuće nastradale u potresu. Ističe da joj kontejner prokišnjava baš na krevet.

Za boravka na Baniji nismo pronašli nikoga tko je zadovoljan brzinom poslijepotresne obnove.

– Kako biti?! Štetu smo prijavili i na tome je ostalo. Vikendica ima crvenu naljepnicu. Sretan sam ipak što spavam u svom krevetu – kaže Đorđe Veljača, Petrinjac kojeg zatičemo ispred devastiranih zgrada Prve osnovne škole i Srednje škole Petrinja.

Opći je dojam da se obnavlja samo privatnim sredstvima. Petrinjka Ankica Vadlja podsjeća da je proljetos najavljena obnova osnovne škole.

– Rečeno je da će to učiniti Mađari. Od toga ništa – komentira.

– Nailazili smo na brojne prepreke, poput nesređenog vlasništva, stanja u zemljišnim knjigama i zakonitosti samih objekata koje je trebalo obnoviti. Ipak, i u tim uvjetima obnovljeno je 617 kuća – ističe potpredsjednik Vlade Boris Milošević.

– Razumijem da se često govori da je riječ o kućama koje su bile s manjim oštećenjima, ali to su ujedno kuće koje su obnovom osposobljene da njihovi vlasnici provedu zimu u toplom domu. Još 160 kuća je u obnovi, a uspješno smo dovršili i tisuću elaborata. Možda se može kritizirati da je riječ o papirnatim aspektima koji malo znače građanima, ali na proljeće smo imali puno bojazni oko toga tko će i kako snositi troškove, pa je ovaj izazov riješen. Uklonjeno je i više od 380 objekata, što je bila pretpostavka za obnovu i uklanjanje sigurnosnih rizika. Kako bismo obnovu ubrzali, mijenja se zakon – veli Milošević.

obnova nakon potresa
Petrinja, foto: Leonard Lesić

– Početkom listopada smo završili proces javne nabave za izgradnju zamjenskih kuća. Četrdesetak prijavitelja se javilo na poziv sa svojim uslugama te će se pristupiti izgradnji različitih tipova kuća, od montažnih do klasičnih. Riječ je o objektima koji mogu biti veličine 55, 65 i 75 metara kvadratnih. Sam proces izgradnje trebao bi početi početkom studenoga. Važno je napomenuti da će sami građani imati priliku birati koji model kuće žele pa će, ovisno o brzini izvođenja radova, ali i tipu kuće koja se obnavlja, prije ili kasnije dobiti obnovljeni objekt. Obnova kuća neće stići za sve dovoljno brzo, ali nitko neće dočekati zimu bez krova nad glavom i grijanja – ističe Milošević i dodaje da građani koji su u kontejnerima, a nisu zadovoljni svojim smještajnim rješenjem, mogu dobiti na korištenje državni stan.

obnova nakon potresa
Petrinja, foto: Leonard Lesić

Ukupne štete na Baniji procijenjene su na oko pet i pol milijardi eura.

– Nastalo je više od stotinu vrtača, aktivirano je više od 60 klizišta i sve to otežava normalizaciju života – napominje Milošević.

– Da bi lokalna samouprava mogla funkcionirati uz svu dosadašnju pomoć, država je odobrila 180 milijuna kuna beskamatne pozajmice za Sisačko-moslavačku županiju i sve općine i gradove na području županije. Upravo lokalna samouprava određuje količine toplih obroka za svoje građane od samog početka organizirane prehrane na Baniji – ističe Milošević.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: