Razgovor s Louisom Vinton, koordinatoricom Ujedinjenih naroda i stalnom predstavnicom Programa Ujedninjenih naroda za razvoj (UNDP) u Republici Hrvatskoj
Program Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) u Hrvatskoj djeluje od 1996. godine. UNDP u našoj zemlji obuhvaća projekte i programe koji se tiču lokalnog razvoja i izgradnje institucija, zaštite okoliša i racionalnog korištenja energije, razvijanja i provedbe programa usmjerenih prema najranjivijim skupinama u društvu te uključivanje privatnog sektora u razvoj. O aktivnostima i programima UNDP-a u Hrvatskoj razgovarali smo s Louisom Vinton, koordinatoricom Ujedinjenih naroda i stalnom predstavnicom UNDP-a u Republici Hrvatskoj, koja je na tu dužnost stupila sredinom 2010. godine. Prethodno je bila voditeljica projekata UNDP-a za Europu i Zajednicu nezavisnih država.
U Hrvatsku ste stigli 2010. godine. Kakav je na Vas utisak ostavila zatečena situacija s obzirom da je tada od rata u Hrvatskoj prošlo 15 godina?
Po dolasku u Hrvatsku najviše me je iznenadilo u kojoj mjeri područja u kojima se odvijao rat i dalje nose toliko vidljivih ožiljaka sukoba. U nizu mjesta u kojima UN djeluje lakše je povjerovati da je rat završio jučer, a ne prije petnaest godina. Ta je stvarnost nevidljiva tisućama turista koji svake godine dolaze u Hrvatsku i jure autocestom A1 na odmor na obali, a ujedno je i nešto što ne biste primijetili ukoliko čitavo vrijeme provodite u Zagrebu. Imam dojam da i neki hrvatski građani nisu toga svjesni. No, sjećam se koliko sam prvi put bila šokirana kad sam vlastitim očima vidjela područja na samo sat vremena od Zagreba u kojima još uvijek ima mina, a onda i duge nizove praznih, uništenih kuća duž cesta koje prolaze kroz ruralna područja u kojima UN provodi projekte. I tamo gdje su ruševine popravljene, a rupe od metaka ispunjene gipsom, postoji široko rasprostranjen osjećaj praznine i nesigurnosti u budućnost.
Nedostaju radna mjesta
Jesu li Vam bile evidentne razlike između područja od posebne državne skrbi i područja van ratnog djelovanja? Kako i kada ćemo premostiti taj jaz?
Oštar kontrast između područja pogođenih ratom s jedne strane i prosperitetnog glavnog grada i obalnih hotelskih kompleksa s druge nije nešto što bi bilo ograničeno samo na vizualni dojam. To se odražava i u izraženim regionalnim razlikama u dohotku. Prosječni dohodak u najbogatijim županijama triput je veći od dohotka u najsiromašnijima, a taj jaz nije se smanjio u proteklih pet godina. Upravo stoga smo proslavu Dana Ujedinjenih naroda 2010. godine i organizirali u Petrinji, kako bismo s ostatkom međunarodne zajednice potaknuli svijest o problemima s kojima se suočavaju ratom pogođena područja. Moje je mišljenje da su izazovi s kojima se suočavaju ratom pogođena sela gotovo identični posvuda, neovisno o etničkom sastavu tih sela. Tamo gdje se stanovništvo vratilo, bilo da je riječ o Hrvatima ili Srbima, kuće su obnovljene a infrastruktura funkcionira, pa makar i na rudimentarnoj razini. No, ono što posvuda nedostaje radna su mjesta. Radi se o radnim mjestima koja bi bila u stanju obiteljima pružiti dovoljan dohodak, a možda još i važnije od toga – osjećaj smisla i vlastite vrijednosti.
Ima li rješenja?
Za tu situaciju nema jednostavnog lijeka. Ponekad stanovnici gradića koji su prije rata ovisili o jednoj jedinoj lokalnoj industriji smatraju kako bi država trebala osigurati radna mjesta za njih tako da ponovo otvori tvornicu koja je prestala proizvoditi tijekom rata. No, pritom je problem u tome što bi većina tih industrija nestala čak i da do rata nije došlo. Pomak s planske na tržišnu ekonomiju posvuda je imao iste posljedice. Istočna Europa prepuna je praznih, zahrđalih tvornica koje su propale u tržišnim uvjetima. Povratak u prošlost nije rješenje. No, neki gradovi pogođeni ratom značajno su poboljšali svoju situaciju privlačeći ulaganja privatnih kompanija, kako domaćih, tako i stranih. Zajednička nit koja se provlači kroz sve te priče o uspjehu jest pristup lokalnih nadležnih tijela koji je otvoren za suradnju i prijateljski nastrojen prema ulaganjima. Dobar primjer je Glina, u kojoj HiPP, njemačka kompanija koja proizvodi organsku hranu za bebe, zapošljava gotovo 200 ljudi kroz svoju lokalnu podružnicu Viveru. Tamo je i Drvni centar «Glina», vrlo uspješno poduzeće za obradu drveta i izvoz, u kojem je trenutno izravno zaposleno 150 ljudi, i koje pruža posao za nekoliko stotina podugovornih poduzeća.
UNDP je svih ovih godina značajno pomagao područja od posebne državne skrbi. Koliko ste zadovoljni postignutim rezultatima?
Velik dio UNDP-ovih resursa oduvijek je bio namijenjen područjima posebne državne skrbi. U proteklih šest godina uložili smo 14 milijuna dolara u napore u sferi lokalnog razvoja u Hrvatskoj. To je veliki iznos za UNDP, no čini se minornim u usporedbi s onim što je uložila država kako bi oživjela područja posebne državne skrbi. Doista, Hrvatska se ističe među zemljama koje su izašle iz sukoba, u smislu da je država preuzela obvezu da iz vlastitih resursa financira praktički čitav trošak obnove nakon rata. Nebrojene milijarde potrošene su na obnovu stambenog fonda i osnovne infrastrukture. Naša uloga bila je drukčija. Mi smo se usredotočili na onu stranu obnove koja je u pozadini «cigli i žbuke», i pokušali smo se pozabaviti društvenim i ekonomskim izazovima, kako u smislu obnove duha zajednice, tako i u smislu stvaranja novih radnih mjesta i investicijskih mogućnosti. Ujedno smo nastojali ispuniti razne niše koje se možda ponekad previde u velikim vladinim programima.
Ujedno je naše prisustvo na terenu, kroz timove sa sjedištem u Petrinji i Zadru, osiguralo da naša pomoć bude prilagođena lokalnim potrebama. Kad je riječ o rezultatima koje smo postigli, ponosimo se time što smo na niz načina poboljšali živote ljudi. U Gračacu smo obnovili gimnaziju, kao i gradski vrtić, a surađivali smo i s policijom kako bismo djecu naučili sigurnosti u prometu kad se voze biciklom. U Otočcu smo poboljšali biciklističke staze i instalirali rekreacijsku opremu na otvorenom duž rijeke Gacke, a ujedno smo pomogli u poribljavanju rijeke domaćom gackom pastrvom. U partnerstvu sa Zadarskom županijom organizirali smo certificiranu izobrazbu za sirare, ovčare, povrtlare i druga zvanja, kako bismo pomogli poljoprivrednicima da se pripreme za tržište Europske unije.
Kuća ne čini dom
Kako biste ocijenili međunacionalne i socijalne odnose na tim područjima?
Premda je doba otvorenog neprijateljstva prošlo, u nekim ratom pogođenim područjima i dalje se osjećaju napetosti među raznim etničkim skupinama. Ideja multietničke zajednice često je više težnja nego stvarnost, a razne skupine sklone su živjeti odvojenim životima, čak i onda kad se nalaze jedna tik uz drugu. Primjer takvog stanja koji najviše uznemiruje jest činjenica da se u Vukovaru i dalje odvija odvojeno obrazovanje, s različitim turnusima za etnički srpsku i etnički hrvatsku djecu.
Za UNDP je stvar načela da čitava zajednica bude uključena u svaki projekt koji provodimo, u nadi da zajednički rad na zajedničkim problemima može pripomoći u nadvladavanju etničkih podjela. Jedan od najvećih projekata na kojima trenutno radimo obnova je hotela Grand – zgrade Radničkog doma u središtu Vukovara. Ova znamenita zgrada, uništena u ratu, stoji prazna od 1991. godine. Sada, uz pomoć Europskog parlamenta i Fonda za obnovu i razvoj grada Vukovara, UNDP obnavlja fasadu i pomaže u konzultacijama s javnošću o mogućim načinima korištenja same unutrašnjosti zgrade.
Kako biste iz svog ugla razvojne agencije ocijenili povratak izbjeglica u svoje domove?
Naše kolege iz UNHCR-a objavili su sjajno izvješće na tu temu: Manjinski povratak u Hrvatsku – studija otvorenog procesa. U ožujku 2012. godine približno 133.000 etničkih Srba – odnosno više od polovice onih koji su izbjegli tijekom rata – bilo je službeno registrirano kao povratnici u Hrvatsku. No, samo 38 posto registriranih povratnika doista živi u Hrvatskoj. A gdje je ostatak? Blizu 17 posto ljudi je umrlo, u čemu se odražava visoka dob povratničkog stanovništva, a 45 posto ponovo je napustilo zemlju. Održivost povratka izgleda malo bolje ako uključite čitave obitelji, no i tu je udio povratničkih kućanstava s barem jednim članom obitelji koji trajno živi u Hrvatskoj tek 45 posto.
Odražava li se u tom broju uspjeh ili neuspjeh?
Kao i u bilo kojem drugom procesu, to ovisi o ciljevima koje si postavite. No, statistika podcrtava realnost da «kuća ne čini dom», kako je rekao predsjednik Ivo Josipović tijekom prezentacije UNHCR-ova istraživanja. Mnogi etnički Srbi koji su se vratili «kući» nisu se doista na kraju osjećali «kao kod kuće», i onda kada bi im kuća i imovina bile vraćene, obnovljene ili iznova izgrađene. A mnogi od onih koji posjeduju vještine da negdje drugdje pronađu posao, naročito oni mlađi i bolje obrazovani, odlučili su se ili integrirati u zemlji u kojoj su izvorno pronašli utočište, ili su se preselili u treće zemlje. Stoga mnoge povratničke kuće ostaju prazne.
Ova spoznaja navodi na zaključak da povrat imovine sam po sebi nije dovoljan uvjet za održiv povratak. Također se treba pozabaviti složenim izazovima ekonomskog razvoja i društvene integracije. Naše je gledište kako je najvažnija potreba, a to vrijedi za sve etničke skupine na ratom pogođenim područjima, osigurati mogućnost kvalitetnog zapošljavanja.
No, jedan zanimljiv zaključak u UNHCR-ovu istraživanju tiče se naglaska na elastičnoj naravi procesa povratka. Mnoge prognaničke obitelji održavaju višestruka kućanstva, pri čemu je najčešći slučaj da djed brine za imanje obitelji u Hrvatskoj dok ostatak obitelji pronalazi posao negdje drugdje. Tako da mogućnost trajnijeg povratka ostaje otvorena, ukoliko se ekonomski ili socijalni uvjeti poboljšaju u budućnosti.
EU fondovi kao prilika
Najavljeno je skoro i zatvaranje izbjegličke krize. Kakva su Vaša očekivanja od Donatorske konferencije za Hrvatsku?
Cilj donatorske konferencije u travnju 2012. godine bio je osigurati financijska sredstva kako bi se ispunile potrebe za stambenim zbrinjavanjem oko 74.000 ranjivih izbjeglica iz rata od 1991. do 1995. godine, koji i dalje žive u privremenom smještaju. Većina ih je u Srbiji, no u Hrvatskoj je smješteno oko 8.500 osoba. Značajna je već sama činjenica da su četiri uključene zemlje – Hrvatska, Srbija, Bosna i Hercegovina te Crna Gora – uspjele postići sporazum o tom programu, posebno s obzirom na činjenicu da se njime izbjeglicama pruža izbor između trajnog stambenog zbrinjavanja u mjestu sadašnjeg boravka i povratka u mjesto porijekla. Međunarodna odlučnost da se riješi ta «dugotrajna raseljenost» jasno se odrazila u tome što su akteri na konferenciji preuzeli obveze od 300 milijuna eura. To je izvanredno velik iznos, naročito u današnjim kriznim uvjetima.
U ovom trenutku praktički svaki euro financijskih sredstava koristi se za projekt namijenjen izgradnji stambenog smještaja. No, istraživanje koje sam upravo spomenula pokazuje kako je samo stambeno zbrinjavanje u najboljem slučaju tek djelomično rješenje za izbjeglice, a da su još važnije prilike za plaćeno zapošljavanje i pristup društvenim mrežama koje su u stanju pružiti podršku. S razvojnog gledišta postoji rizik da se financijska sredstva bace u vodu ukoliko budu utrošena na zgrade, a da se pritom ne kultiviraju mogućnosti za stjecanje sredstava za život, kao i veze u zajednici. Prema tome, potičemo vlade da nađu bolju ravnotežu.
Govori se da su upravo područja od posebne državne skrbi idealna za realizaciju financijskih sredstava iz evropskih fondova. Međutim, dosadašnja praksa nikako nije ohrabrujuća. Zašto?
Doista, slažemo se da fondovi Europske unije predstavljaju golemu priliku za Hrvatsku, kako bi se pozabavila potrebama ruralnih i ratom pogođenih područja, i kako bi se siromašnijim regijama pomoglo da uhvate korak s bogatijima. No, problem je u tome što u tom procesu ne postoji ništa automatsko. Kao da u nekim krugovima u Hrvatskoj postoji percepcija da će se jedna golema kanta puna novca jednostavno izliti u nacionalne bankovne račune kad na satu otkuca ponoć 1. srpnja 2013. godine.
Ta kanta novca postoji, to svakako. S članstvom u Europskoj uniji Hrvatska će dobiti mogućnost pristupa 350 milijuna eura godišnje samo za aktivnosti ruralnog razvoja. No, kako bi se dublje zagrabilo u tu kantu, potrebno je da zajednice, poslovni akteri i organizacije budu u mogućnosti razraditi i provoditi projekte koji će proći kontrolu Europske komisije. Kako je pokazalo iskustvo Hrvatske u sferi pretpristupnih fondova, to nije lagan zadatak. Pristupanje fondovima Unije zahtijeva informacije, tehničku stručnost i početno financiranje – a upravo su to resursi kojih nedostaje u područjima posebne državne skrbi.
Bavljenje tim nedostacima prioritet je UNDP-a već niz godina, budući da vidimo realnu opasnost da Hrvatska, poput drugih novih država članica EU u prijašnjim valovima proširenja, ne prođe test «apsorpcijskog kapaciteta».
Naša strategija uključuje rad s lokalnim partnerima kako bismo stvorili nacionalnu mrežu lokalnih akcijskih grupa. Ti LAG-ovi zapravo su mehanizam Europske unije za planiranje ruralnog razvoja, a okupljaju lokalne dužnosnike, privatni sektor i civilno društvo kako bi se za neko konkretno ruralno područje identificirale razvojne mogućnosti. S odgovarajućom podrškom i dobrim strategijama, LAG-ovi bi mogli postati idealno sredstvo razvoja zalihe projekata koje bi financirala Europska unija.
Poticanje «zelenih poslova»
Opća skupština UN-a proglasila je 2012. godinu međunarodnom godinom održive energije za sve. Naši najsiromašniji krajevi izuzetan su izvor neiskorištene energije. Kako ih staviti u funkciju? I koje to sve energije bespovratno gubimo a da toga nismo svjesni?
Ovdje u Hrvatskoj vidimo ogromne mogućnosti, kako za štednju energije i ostalih resursa koji se trentuno rasipaju, tako i za razvoj novih izvora energije koji mogu potaknuti «zelene poslove» u ruralnim krajevima. UNDP provodi programe energetske učinkovitosti u zgradama javnog sektora već niz godina i oni ukazuju da su potencijalne uštede ogromne. Slične se koristi mogu postići unaprijeđenjem energetske učinkovitosti u kućama i stanovima u Hrvatskoj, od čega 80 posto spada u najnižu energetsku kategoriju tj. energija se rasipa i troši vrlo neučinkovito. Ovo se dvostruko odnosi na područja koja su bila zahvaćena ratom, gdje je toliko domova obnovljeno standardnim (bazičnim «cigla-cement») paketom obnove. Investicijski program koji bi se usmjerio na obnovu kuća s poboljšanjem izolacije drastično bi srezao troškove koje kućanstva plaćaju za grijanje dok bi istovremeno potakao tisuće poslova na radovima energetske obnove. U isto vrijeme, Hrvatska također ima izvrsne izglede da prijeđe sa skupih, uvezenih fosilnih goriva na obnovljive resurse. Solarna energija često se vidi kao skupa opcija izvora energije, ali ako pogledamo trenutne cijene grijanja, jednostavan solarni sustav za toplu vodu može se isplatiti već za samo četiri do pet godina. Potencijal je jasan iz iskustva susjedne Slovenije, koja ima četiri puta više instaliranih solarnih panela od Hrvatske. Austrija, koja dobiva samo dio sunca kojeg ima Hrvatska, ima 20 puta više instaliranih solarnih sustava.
Obnovljivi izvori energije mogu također biti rješenje za 500 kućanstava u Hrvatskoj koja još uvijek žive bez struje. Ta kućanstva uglavnom se nalaze na udaljenim lokacijama, gdje vrlo često, kao posljedica rata, nema dovoljno ljudi, tako da je vrlo teško opravdati ekonomski trošak ponovnog postavljanja stupova i strujne mreže prema kriterijima isplativosti za elektroenergetske tvrtke. Stanovnici se obično snalaze korištenjem generatora, ali diesel gorivo je skupo a nedostatak pristupa struji ozbiljno ograničava njihovu mogućnost stjecanja prihoda, da ne spominjemo samu kvalitetu života. Kako bi se pokazao potencijal za alternativna rješenja, UNDP je nedavno stupio u partnerstvo s tvrtkom EnergyPLUS kako bi postavili demonstracijski solarni sustav za proizvodnju električne energije na krovu staje u Ajderovcu, blizu Donjeg Srba, gdje jedna povratnička obitelj uzgaja ovce i goveda bez struje. Ovaj pilot projekt pokazuje kako je solarna energija jednostavna i jeftina opcija za kućanstva koja su odsječena od mreže.
