Tribina u Privrednikovom domu o Branku Miljkoviću.

U Privrednikovom domu, 4. ožujka održana je prva ovogodišnja tribina pod nazivom Ubi me prejaka reč, posvjećena 80. godišnjici rođenja Branka Miljkovića.

Jedan od najznačajnijih srpskih i jugoslavenskih pjesnika druge polovine 20. stoljeća, Branko Miljković, rođen je u Nišu 1934. godine. Rano je počeo pisati i vrlo rano počinje čitati antičke filozofe i Hegelovu Dijalektiku. Studira čistu filozofiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Vrata srpske poezije otvara mu Oskar Davičo objavivši mu ciklus refleksivne poezije Uzalud je budim u časopisu Delo 1955. godine. Uslijedile su zbirke Uzalud je budim (1957), Smrću protiv smrti (1959), Vatra i ništa (1960), Poreklo nade (1960). U njegovim pjesmama osjeća se utjecaj francuskih simbolista Valerija i Malarmea, kao i Heraklitova filozofija. Pored poezije, pisao je i eseje, prikaze, razne bilješke po listovima i časopisima, prevodio je francuske i ruske pjesnike. Vrlo rano je zauzeo visoko mjesto u srpskoj književnosti. U Zagreb se preselio 1960. godine, gdje ga je čekalo mjesto urednika kulture na Radio Zagrebu. Iduće godine, kako zvanični nalazi govore, izvršio je samoubojstvo.

Govoreći o kontekstu u kojem Miljković ulazi na književnu scenu, pisac i sveučilišni profesor Predrag Matvejević, Miljkovićev suvremenik, istaknuo je erudiciju i dijalošku poziciju pjesnika – Branko Miljković je imao šta dati, on nije posuđivao, posuđivao je možda pogled na slobodu stvaranja, a to nam je svima zajedničko. Posebno je naglasio distinkciju između slobode izražavanja i izražavanja slobode kao važnog poetičkog obilježja poezije Branka Miljkovića. Kao još jedno važno mjesto u njegovom pjesništvu, Matvejević je, govoreći o utjecajima strane literature, naglasio da je Miljković pjesnik koji prihvaća samo esencijalnost poezije.

Miljkovićevu poetiku odlikuje svojevrstan spoj simbolističkih i nadrealističkih načela, a govoreći o njihovim ishodištima Dušan Marinković, sveučilišni profesor i predstojnik Katedre za srpsku i crnogorsku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, izdvojio je simbolističku strogost u Miljkovićevoj poeziji, važnost forme. O začetniku neosimbolizma i poetici praznine u njegovom pjesništvu ističe –  pjesma ne počinje riječima, kao ni misao, ona se završava riječima. Pjesma jeste jezik, ali tek pošto bude napisana. Riječ ne može ostvariti cjelinu svoga značenja. Marinković zaključuje da je Miljković u svom razumijevanju jezika vrlo aktualan – njegove pjesme vrlo često su autopoetički komentar, pri čemu se time u osnovi približava postmodernističkoj koncepciji razumjevanja jezične poruke.

Razgovor je sjajnom interpretacijom Miljkovićevih pjesama oplemenio Enes Kišević, pjesnik i glumac koji još od gimnazijskih dana u raznim prigodama recitira Miljkovića, a već više od 20 godina i na njegovom grobu, zajedno s ostalim glumačkim velikanima. Postoje pjesnici koje morate svako malo zalijevati sjećanjem da bi opstali. Miljkovića ne. Njega je rodila vatra, rodilo ga svjetlo, rodila ga voda. On je odmah ušao u sve. On je iskonski pjesnik – rekao je Kišević.

Na tribini je prikazan i kratki video snimak u kojem se nekadašnji Miljkovićev bliski prijatelj Milovan Danojlić prisjeća vremena provedenog s Brankom, ali i ukazuje na nedovoljno razjašnjene okolnosti njegove smrti.

U diskusiju su se iz brojne publike uključili i pjesnik Branko Pejnović (čiji video materijal je i prikazan), estetičar i filozof Đuka Opačić, pisac i prevoditelj Sinan Gudžević i drugi.