Svaki veliki, burni i traumatični društveni ili politički događaj ima svoje pokretače i organizatore, dobre ili loše, kao što ima i svoje tragične junake, bezimene heroje, svjedoke i potomke. Jedan od takvih događaja, o kojem smo već pisali na ovim stranicama, bilo je to ogromno plansko preseljenje stanovništva u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata — kolonizacija Vojvodine, odnosno, Bačke, Banata, Srema i Baranje. Ta velika migracija stanovništva provođena je na temelju tadašnjeg saveznog zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji pa je dobila i naziv – savezna kolonizacija. Jugoslavija je tada bila zemlja radikalnih društvenih promjena, kao i velike političke i radne mobilizacije cjelokupnog stanovništva pod vodstvom Komunističke partije, u trenucima dok je praktički rat još trajao i kada su se vodile posljednje borbe s raznim vrstama okupatora i domaćih kvislinga.

Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji odredio je da se „izdvoji od zemlje konfiscirane od osoba njemačke narodnosti do 500.000 kvadratnih jutara zemlje u Bačkoj, Banatu, Srijemu i Baranji za naseljavanje boraca Jugoslavenske armije“ te da svaka kolonistička obitelj dobije 8 do 12 jutara obradive zemlje, a veću su količinu zemlje izuzetno mogli dobiti narodni heroji ili njihove porodice

O kolonizaciji se počelo pričati još 1944. godine u organima AVNOJ-a, a početkom 1945. već je u vladi Demokratske Federativne Jugoslavije postojalo Ministarstvo kolonizacije. U razradi načela o toj velikoj seobi posebno mjesto pripadalo je Moši Pijadi, a njegovo izlaganje na beogradskom radiju na tu temu u martu 1945. imalo je velikog odjeka u javnosti. O agrarnoj reformi i kolonizaciji govorili su Edvard Kardelj, a i tadašnji predsjednik vlade Hrvatske Vladimir Bakarić, dok je Josip Broz Tito, tada predsjednik Privremene vlade DFJ, u govoru u Mladenovcu, u junu 1945. godine, između ostalog rekao da će „agrarna reforma i kolonizacija biti riješene radikalno i potpuno, kako se ta pitanja više ne bi postavljala.“  Član 18. Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji odredio je precizno da se „izdvoji od zemlje konfiscirane od osoba njemačke narodnosti do 500.000 kvadratnih jutara zemlje u Bačkoj, Banatu, Srijemu i Baranji za naseljavanje boraca Jugoslavenske armije“ te da svaka kolonistička obitelj dobije 8 do 12 jutara obradive zemlje, a veću su količinu zemlje izuzetno mogli dobiti narodni heroji ili njihove porodice.

Jedini spas za pustu zemlju i gladnu sirotinju

Provođenjem kolonizacije u djelo bavio se Agrarni savjet DFJ, a u njemu je jednu od ključnih uloga imao aktivni partizanski borac Bogdan Oreščanin, rodom iz Perne kod Vrginmosta, iz kojeg kraja je bilo na stotine porodica koje su upućivane prema Vojvodini. Ovaj kasniji general i diplomat, ambasador u Velikoj Britaniji i Kini, ostat će međutim zapamćen i po jednom nemilom događaju, po staljinistički insceniranom „kordunaškom procesu“ u ljeto 1944. godine, kada je strijeljano nekoliko vrlo poznatih ali „nepoćudnih“ partizanskih boraca i na kojem procesu je Oreščanin bio predsjednik toga suda. Postojala je i tzv. „Glavna komisija za naseljavanje boraca Jugoslavenske armije u Vojvodini“, a jedan od njenih članova bio je i Dušan Rkman, također iz Perne pored Vrginmosta, predratni pristalica Svetozara Pribićevića i političkih ideja Srba prečana i partizanski borac za vrijeme rata. U niže rangiranim komisijama, koje su se operativno starale o kretanju kolonista iz Hrvatske u Vojvodinu, bili su često prisutni predstavnici tih istih kolonista, koji su držali vezu sa svojim zemljacima u starom kraju, transportima na putu, vojvođanskom novom postojbinom i političkim kontrolorima na višem nivou. Kao što smo već pisali, to premještanje oko tristo hiljada ljudi neposredno nakon rata, nije moglo proći bez ogromnih napora, velikih očekivanja, strepnje i ideološke strogosti. Kako je mnogo kasnije rekao tadašnji ministar u vladi NR Hrvatske Simo Todorović, zadužen za kolonizaciju: „Što da vam kažem? To je bila jedina mogućnost, neka vrsta utopljeničke slamke, spas ne samo za pustu i napuštenu zemlju, već i za gladnu sirotinju!“

Jedini kapital – obrazovanje

Sjećanje prvoborca Ilije Smiljanića, na vrlo osebujan način govori o svom tom košmaru i nevoljama ljudi na odlasku: „Stoka i živinčad se otimaju i bježe prema starim ognjištima, a omladina i skojevci, gdje god zastanemo, kolo zaigraju i zapjevaju… Babe iz sveg glasa kukaju na grobovima i ognjištima, a organizatori obećavaju brda i doline u dalekoj ravnici…”

Kada su se kolonisti koliko toliko situirali uz muke, privikavanja, bolesti, nade i razočaranja, jedna činjenica je postala veoma očita: ti ljudi, došli iz krševitih krajeva koji su morali početi sve ispočetka, nekako su spontano spoznali da njihova sudbina i budućnost, naročito njihove djece, leži u jednom skrivenom kapitalu – u obrazovanju. Čitava sela tih desetina hiljada kolonista su se u desetak godina i opismenila i odškolovala i to je bila najbolja baza za sve buduće generacije kolonista. Jedan od takvih ljudi je i dr. Živorad Smiljanić, prvi liječnik među kolonistima iz Apatina i bivši gradonačelnik toga grada, čiji preci potječu iz ličkog Krbavskog Polja. O toj „obrazovnoj revoluciji“ kolonista Smiljanić kaže: „Kao i u drugim kolonističkim sredinama, i apatinsko poratno vreme se deli na period kad su opštinu i preduzeća vodili stari partijski kadrovi skromnog obrazovanja i nevelike preduzimljivosti i period u kome su prvi potomci kolonista završili fakultete i hrabro i ambiciozno, pokrenuli u intenzivan razvoj u svim sferama društvenog života.“ Ta generacija mladih i dobro obrazovanih potomaka kolonista, ponajviše iz Like, digla je doslovce Apatin na noge, kada je otvoreno više novih poduzeća i respektabilna banja „Junaković“, kada su sve gradske ulice asfaltirane i sva sela u općini dobila nove školske zgrade i sportske hale.

Ono što je najveći ponos Apatina i prava paradigma razvoja ovog grada jest „Apatinska pivara“, koja je s godišnjom proizvodnjom od 3,9 miliona hektolitara piva danas najveća pivara u jugoistočnoj Evropi. Iako prije dolaska u Apatin o pivu teško da su išta znali, takvom uspješnom pivarom učinili su je baš kolonisti. Dvojica kolonista iz Like vodili su Apatinsku pivaru i učinili je velikom: generalni direktor Dane Ćosić i komercijalni direktor Duško Narančić. „Kada sam sredinom pedesetih postao njen direktor, „Pivara“ je proizvodila 160 hiljada hektolitara, a kada sam 1979. otišao u penziju proizvodila je 1,9 miliona hektolitara piva“, govorio je pokojni Dane Ćosić, kažu, živa legenda poratnog Apatina. „Nismo mi delili trinaeste plate, sve smo ulagali u proširenje i modernizaciju proizvodnje, i što je još važnije, u obrazovanje mladih ljudi koji su kasnije preuzeli i unapredili Pivaru do današnjih visina.“

„Život menja govore i navike“

Među kolonistima je bilo ljudi i još ih ima, koji su na akademskom nivou vrijedni sakupljači običaja i raznih vrsta djelatnosti vojvođanskih kolonističkih zajednica. Proučavanju kolonističkog govora – osobito ličkog, kordunskog i banijskog – dobar dio svoga života posvetio je i profesor književnosti Savo Vladetić, čiji su roditelji među prvim kolonistima stigli s Banije u Vojvodinu. Njegove zabilješke o tome vremenu, nazvane „Seobama nikad kraja”, na svoj način govore o kolonistima–Banovcima, naseljenim u Somboru i okolici. Vladetić je sačinio i detaljan spisak banijskih obitelji koje su se kolonizirale u selu Prigrevici, a napisao je i vrlo zanimljiv lingvistički rad o govoru kolonista u novom zavičaju, dajući tako još jedan prilog izučavanju fenomena kolonizacije na ovim prostorima, posebno vezanih za Baniju i njezine ljude. Tako je u radu „Život menja govore i navike“, objavljenom 1983. godine, uz nešto tuge i sjete napisao: „Markantna ijekavica istočno-hercegovačke boje sa godinama se povukla u domove kolonista i njome još saobraćaju starije generacije u prisnom porodičnom krugu.“

Vrijedni doprinosi kulturi

Bilo je tu mnoštvo kulturnih radnika, kao što je recimo novinar Đuro Čanak ili kustos Momčilo Todorić, ili u ranijim napisima na ovim stranicama već spominjani dobrotvor općinske biblioteke, Rajko Čule, svi iz Prigrevice pored Sombora. Iz susjednog sela Čonoplje, poznata po marljivost, kolonistička je porodica Sekulić, odakle potječu, kažu mještani, doktori nauka iz oblasti poljoprivrede i elektrotehnike, a iz istog sela je i Rade Kosanović, bivši pomoćnik ministra za poljoprivredu Srbije. Rodom iz sela Čonoplje je Željka Zdjelar, od roditelja porijeklom s Banije, solistica beogradske Opere, koja je uz Muzičku akademiju završila i Medicinski fakultet.

Vjerovali ili ne, porijeklom iz Prigrevice je i filmski režiser Slobodan Šijan, autor valjda najznačajnijeg ex-yu filma „Ko to tamo peva“. Među kolonistima, u pravilu snažnim, kršnim i visokim ljudima, istaknuli su se i sportisti. Jedan od njih je i Ratko Svilar, rodom iz kolonističke porodice iz vojvođanskog sela Crvenke, golman novosadske Vojvodine, jugoslavenske reprezentacije i belgijskog Antwerpena, kojeg su zvali „leteći golman“ i zbog njegove duge crne kose i – „Vinetu među stativama“.

Rasadnik uspješnih sportaša

U Apatinu je rođen i košarkaš Željko Rebrača, čiji roditelji su u taj grad 1945. došli iz sela Majske Poljane na Baniji. Rebrača je igrao za beogradski Partizan, Beneton iz Trevisa, atenski Panathinaikos, za Detroit Pistonse, Atlanta Hawks, LA Kliperse i Pamesu iz Valencie. Bio je proglašen najboljim igračem Evrope 1998. godine. Košarkaš međunarodne reputacije bio je i Dragan Tarlać, čiji su roditelji iz sela Baljci kod Drniša, kolonizirani u selo Riđicu kraj Sombora. U vojvođanskom selu Kljajićevu se rodio i prvak svijeta u kuglanju 2002. godine, Jovan Ćalić, čiji su roditelji došli iz Vorkapić sela na Kordunu. Nogometaš međunarodne reputacije, Miloš Kosanović, rođen je 1990. u Čonoplji kod Sombora.

Iz sela Riđice je također i Ivan Gundić Ćiso – Dalmata, međunarodno poznati slikar i profesor. A u selu Stanišiću je rođen i Irinej Bulović – episkop Bački, poliglot i jedan od najobrazovanijih pravoslavnih episkopa, porijeklom iz sela Bitelića pokraj Sinja. U istom selu Stanišiću je 1953. godine rođena i Dragica Palaversa Mijač, bivša jugoslavenska rukometašica, članica splitske Dalme, koja je proglašena najboljom rukometašicom Splita u povijesti tog sporta u ovome gradu.

Da li je sve to vrijedilo

Generaciju prvih doseljenika, sve njihove nedaće i strahove, postignuća i uspjehe, prekrili su već davno, kao u onoj pjesmi Bijelog dugmeta, ružmarin, snjegovi i šaš. Djeca i unuci otišli su za svojom sudbinom i rasuli su se po Balkanu ili po bijelom svijetu; neki su danas menadžeri ili naučnici, neke su slomili posljednji ratovi ili tranzicija, mnogi vjerojatno žive život kao sav normalan svijet ali najmanje njih je ostalo u selima u koja su došli njihovi roditelji u vlakovima bez voznog reda te kišne jeseni 1945. godine. Danas je više mrtvih nego živih kolonista u tim selima, kako kažu njihovi žitelji. Da li je sve to vrijedilo? Više nego značajan je bez sumnje orijaški napor svih tih ljudi. Kolika cijena je plaćena i koliko je to vrijedilo u ukupnom zbroju između neba i zemlje, to nikada nećemo saznati. Jer, život se ne računa isključivo po uzlaznoj putanji uspjeha nego i po nekom drugom, nama često nepoznatom redu stvari, u kojem nije uvijek jasno kada ćemo biti sretni, kada bogataši a kada izbjeglice. Ili, kako je govorio starorimski državnik Ciceron, a potpisao bi i svaki južnoslavenski kolonista dvije hiljade godina kasnije: „Napuštam život kao iz prenoćišta, ne kao iz svoje kuće.”

 

Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Ministarstva spoljnih poslova Vlade Republike Srbije – Uprave za saradnju s dijasporom i Srbima u regionu