Poslije zadnjeg rata slavonska sela pod Papukom izgledala su gotovo apokaliptično. Situacija ni danas nije puno bolja. Nekadašnje dvospratnice, lijepo uređena gospodarstva, zelene i plodne zemljišne površine mogu se vidjeti samo na rijetkim sačuvanim fotografijama ili se čuvaju u emotivnim pričama onih koji su tu živjeli i u predratno vrijeme.

Pokušali smo pronaći ljude koji se svojim upornim radom, odlučnošću i vjerom odupiru nebrizi i beznađu, a svojim obnovljenim i uređenim gospodarstvima stvaraju pozitivne primjere i male oaze rada, možda klice nekog budućeg razvoja.

Jedan od pionira povratka u devastirana sela pod Papukom je Rajko Zubić, koji sa svojom velikom porodicom, njih ukupno sedmero, živi u Kometniku kraj Voćina. Iz izbjeglištva se vratio, zajedno s porodicom, davne 1998. godine. Iz ničega, uspjeli su zasnovati novi dom na starom ognjištu. Razvili su vlastito obiteljsko gospodarstvo koje ima budućnosti jer su jedna od rijetkih srpskih porodica s djecom. A sve je krenulo s tri koze.

– Uspjeli smo doći do ukupno sto koza koje smo prodali i preorijentirali se na ovčarstvo – priča Rajko, koji se za plasman svojih proizvoda ne boji jer kvalitetan proizvod uvijek nađe put do kupca. Dok su se bavili kozarstvom, njihov se kozji sir prodavao i na jadranskoj obali.

– Svoje sam proizvode dao u oglas. Dolazili su ljudi iz Zadra i Splita, a danas iz našeg dvorišta janjce isporučujemo u osječke klaonice. Seljak mora sam naći kupca. Kako ga nađe, tako i proda. Imamo svog kupca koji nam svake godine dođe na kućni prag – zadovoljno priča Zubić.

– Sve smo svojim rukama obnovili i podigli. Sin mi pomaže. Mnogi mladi bježe sa sela, ali moji su odlučili ostati na poljoprivredi. Velika smo i prava porodica. Sagradili smo velike štale, imamo veliko stado ovaca. Svi radimo od jutra do noći. Sami smo snosili sve troškove, stezali svoj kaiš, štedjeli i, evo, preživjeli i opstali. Nisam dizao kredit i nisam u blokadi. Jedino me godine sputavaju. Imam 65 godina, ali s voljom radim i obnavljam svoje ognjište. Pljunem u šake i radim. Tjeram dva traktora, sijem, orem, ne dam se… Znate, naši ljudi rade do duboke starosti. Raditi se naprosto mora, ako ne radiš, nemaš ništa. Na kraju godine je važno da nismo nikome dužni. Neka smo svi zdravi i da možemo raditi, to je najbitnije – objašnjava Rajko svoju životnu i radnu filozofiju.

Jedini problem im predstavlja manjak poljoprivrednog zemljišta za obradu i ispašu.
– Obrađujemo 30 hektara zemlje, nešto svoje i dosta privatne u zakupu, od naših ljudi koji su u Srbiji i Kanadi. Država mi nije dala niti jedan hektar. Povratnik sam i do sada sam, dok je o tome odlučivala općina, bio zadnji na redu za dodjelu zemljišta. Općina je zemlju davala drugima, nas i ne gledaju. Jednostavno, za dva dana podijele zemlju i nikome ne jave. Situacija je sada još bešćutnija jer se o raspolaganju zemljom u Voćinu odlučuje u Zagrebu. I kome da se onda žalim? – govori Rajko.

Sreća je što selo ima svoj vodovod i struju, ali sve je to izgrađeno u neka sretnija, prijeratna vremena, kada se život prelijevao iz 75 kuća. U Kometniku je danas živo u samo 15 kuća, dok su ostale zaključane i prazne.

– Da nije bilo rata, naše selo ne bi doživjelo ovakvu sudbinu. Prije rata živjelo se na zemlji i radilo u okolnim firmama. I onda je došao rat. Morali smo otići, selo je popaljeno i uništeno. Bez obzira na pustoš i besperspektivnost, vratio sam se na svoj grunt. Vratila me potreba za ognjištem: ljubavi ima svuda, kao zraka i vode, ali ognjište je samo jedno. Danas imamo svoj OPG i živimo skromno. Ne mogu sebi neke stvari priuštiti, na primjer odmor na moru, ali i to je u redu. Važno je platiti redovne obaveze. Za sebe mogu reći da sam uspješan i sretan čovjek – skroman je ovaj stočar.

Sreće i optimizma u voćinskom kraju ima samo u rijetkim pričama. Ekonomska situacija u Voćinu i Slatini, gradu kome ova općina gravitira, izrazito je teška. Nekada je Voćin hranio Slatinu. Petkom se održavala velika pijaca u Slatini koja je bila čuvena u cijeloj Slavoniji, pa i šire. Danas te pijace skoro da i nema. Petkom se okupi svega tridesetak proizvođača koji smiju prodavati na slatinskoj tržnici, a nekada je iz svakog sela dolazilo po 30 proizvođača. Slatina nije više Slatina. Od nekadašnjeg industrijskog grada nije ostalo ni traga. U Slatini je nekada radilo 12.000 ljudi, danas ih radi tek 664, uglavnom u javnoj upravi. Govedarstvo i voćarstvo tradicionalne su grane kojima su se ljudi ovoga kraja bavili i od toga ostvarivali prihode. Oko 80 posto poljoprivredne proizvodnje baziralo se na uzgoju goveda. Prije rata na području općine Voćin živjelo je 4.000 stanovnika s oko 5.000 muznih krava. Danas ovdje živi oko 2.000 stanovnika koji imaju oko 50 muznih krava.

– Sramota je za selo da je bez krave, ali to je naša surova realnost. Zamrlo je i voćarstvo, za koje je potrebna radna snaga, što i nije čudno s obzirom na to da ovdje živi samo sedam stanovnika po četvornom kilometru. Nekada su se po voćinskom kraju prostirale plantaže ribiza, malina, kupina, lješnjaka… Danas je na tim plantažama niknulo veliko akumulacijsko jezero. Nekadašnje nasade uništene su u ratnom i poslijeratnom periodu, a obnova proizvodnje, po računici pitomih Slavonaca, više nije isplativa – priča Igor Pavković, zamjenik župana Virovitičko-podravske županije iz srpskih redova, i dodaje da se unatoč svim prirodnim pretpostavkama poljoprivreda i selo u ovim krajevima gase i nestaju.

– Povratak nije privukao mlađe ljude. Vraćali su se ljudi od 50 godina i više koji su sada u sedmoj životnoj deceniji i koji teško mogu raditi u staji, na zemlji – opisuje Pavković.
Trendu propadanja prije skoro dvije decenije suprotstavio se i Dragić Smoljanić iz Gornjih Meljana, selu pri samom vrhu Papuka. Svojim povratkom iz Pule vratio je duh optimizma uništenom zavičaju, odakle je zbog životnih izazova otišao kao mlad čovjek, željan znanja i boljeg života. Kada je završio svoj radni vijek, odlučio se vratiti u zavičaj, ali ne da bi mirovao – zasukao je rukave i započeo uzgajati svinje.

– Kako je žena ostala bez posla, a majka mi je bila bolesna na selu, odlučio sam se za povratak na svoje ognjište. Kćeri sam ostavio stan u Puli. Nisam imao pravo na obnovu. Zidao sam i obnavljao svojim trudom i svojim sredstvima. Nekako mi je bilo najlakše početi sa svinjama. Znao sam imati oko deset prasilica, sto komada prasaca. Prodao bih po 50 prasaca samo za Božić. Ali ne mogu više, ostario sam. Značajno sam smanjio taj broj. Da sam mlađi i da je zdravlja, napravio bih ovdje čuda – priča Dragić, koji je pokazao da se iz opustošenog ognjišta može podići zavidno gospodarstvo.

– Naša netaknuta priroda i stoljetna tradicija proizvodnje pretpostavke su za uspješno bavljenje stočarskom djelatnošću. Zato mlad čovjek ima velike šanse da uspije, samo ako čvrsto odluči da se prihvati rada na zemlji. Isto tako mora biti svjestan da do prvih rezultata mora mnogo toga uložiti i pretrpjeti – prenosi svoja iskustva Dragić.

– Svoje svinje nismo smjeli držati na svojoj zemlji jer nas je lovačko društvo tužilo veterinarskoj inspekciji. Nismo imali dovoljno žita jer ga je redovno uništavala divljač. Ako ne ogradiš kukuruz, nemaš što obrati. Ujutro i navečer ne možemo hodati po svom vrtu i šljiviku jer lovci love. Lovna područja su proširili izvan šume, na privatne posjede. Selo su pretvorili u lovačko područje po kome lovci slobodno paradiraju s puškama i psima. Toliko je problema, a nemaš se kome žaliti. Ako svoje probleme kome i prijaviš, kao da si dirnuo u osinjak. Nitko neće stati iza nas, ni policija, ni vlast, sve je protiv običnog seljaka – opisuje Dragić.

– S druge strane, postoje ograničenja kod prodaje, kod prijevoza, moraš imati ovu dozvolu, moraš imati onu dozvolu… U moru raznih poreza i nameta, u tom državnom žrvnju melju se prava i perspektive seljaka. Sve moraš platiti. Na kraju, meni ne ostane ništa – dodaje.

U takvim okolnostima uspijevaju samo hrabri. Ostali najčešće postaju socijalni slučajevi, kojih je iz dana u dan sve više. Nekada je u Dragićevom selu živjelo 130 domaćinstava, sada ih je samo 12, i to staračkih.

– Selo bez djece nema perspektivu. Selo bez seljaka postaje pustinja i prašuma. Ali isto tako, svi volimo prirodu i čist zrak, volimo biti daleko od gradske gužve i smoga. Mi smo ovdje rođeni, volimo tu biti i s uživanjem smo ovdje živjeli jedan lijep život. Možda će ovo postati vikend-naselje – predviđa Dragić.

Novi život na opustošenom ognjištu započeo je i Milenko Obradović iz Rijenaca. Opredijelio se za svinjogojstvo i krenuo s dvije prasilice. Danas ima deset prasilica, dva nerasta i 30 praščića.

– Još sam početnik. Prije nekoliko godina otvorio sam obrt putem Zavoda za zapošljavanje i sada imam registriran OPG. Uzgoj svinja bio mi je najjednostavniji izbor. Želio sam iskoristiti svoju djedovinu, da radim i budem svoj na svome – priča Milenko koji živi na relaciji Slatina – Rijenac.

– Sebi sam postavio u zadatak da održim svoje. Nastojim tako usmjeriti i svoga sina. Osjećam da je ta gruda zemlje moja veza s precima. Naši djedovi su se borili za tu zemlju i čuvali je kao zjenicu oka svoga. Obrađivali je i održavali, živjeli od nje. Ne mogu tu zemlju, tu njihovu muku i nadu, nekome prodati za nekoliko stotina eura. Nastavit ću da čuvam svoju djedovinu. Koliko mogu, toliko radim. Nekada se od zemlje živjelo, bila je osnovni izvor prihoda, danas je, nažalost, zarasla i zapuštena, što je sramota za sve nas, jer je čitavom nizu prijeratnih generacija bila zdjela iz koje su se hranili i odškolovali – ističe Milenko.

Obnovljene kuće su prazne, bez života, pa su meta pljački. Namjerno ili nenamjerno, slično se dogodilo i s komunalnom infrastrukturom.

– Prilikom obnove elektromreže uništena je ona vodovodna jer su bandere išle baš po vodovodnim cijevima. Dok smo po selima rješavali vodovode, ostali smo bez stanovništva – govori zamjenik župana Igor Pavković. Većina naselja ovog kraja nema fiksni telefon.

– Niti jedan operater nije zainteresiran da vuče fiksnu mrežu 20 kilometara kako bi se priključilo pet domaćinstava. Zato se ne postavljaju ni odašiljači za mobilne priključke. Telefonske mreže nema i nikada je neće biti, s time se moramo pomiriti. Kriteriji tržišta i komercijalna pravila sasvim su jasni, naše je da naučimo živjeti s time – kaže Pavković.

– Nekada smo samodoprinosom i vlastitim snagama izgradili društveni dom, most na Voćnici, selo je imalo vlastitu šumu. Danas se u naše selo dolazi makadamom, nemamo telefonsku ni mobilnu komunikaciju sa svijetom, nemamo vodovod. Neravnomjerno se ulaže u sela s povratničkim srpskim i sela s doseljenim hrvatskim stanovništvom, gdje se grade pješačke staze, presvlači asfalt… I danas bi mi, baš kao nekada, svojim snagama riješili sve te probleme, napravili cestu, platili za mobilnu mrežu, ali nema ljudi. Dvoje ljudi u selu ne može asfaltirati ni deset metara, a nekadašnja seoska imovina dobila je novog vlasnika – hrvatsku državu koja za nas obične smrtnike ne mari. Naši krajevi pretvorili su se u zonu pljačke i lova – zaključuje Milenko.