Novak Simić – veliki pisac i istinski boem

Piše: Slobodan Uzelac

Početkom osamdesetih banjalučki autor Mirko Skakić objavio je doktorsku disertaciju o Novaku Simiću. Otada pa do danas ovog hrvatskog, srpskog i bosanskohercegovačkog pisca zaboravili su i Hrvati i Srbi i Bosanci i Hercegovci
Foto: proleksis.lzmk.hr

Negdje u proljeće 1969. godine, jednoga dana pred suton, hitro sam pješačio uzbrdo lijevom stranom Mesničke, u kojoj sam netom po dolasku na studij u Zagreb podstanarčio. Odjednom, ispred ulaznih vrata, tada poznatog podrumskog boemskog lokala TINGL TANGL, preda mnom se iz te rupe u kojoj je lokal, jedva se držeći na nogama, ukaza postariji muškarac. Ošišan na nulu ili možda sasvim ćelav, sa crnim šeširom i raskopčanom košuljom i nakrivljenom leptir mašnom, teturajući, vidno pripit. Govorio je nešto poprilično nerazgovijetno, i kao da se oprašta od sugovornika kojega je ostavio u tome podrumu. A onda, sasvim razgovijetno, okrenuo se prema već zatvorenim vratima lokala i povišenim glasom, gotovo recitirajući, upitao nekoga ili neke s kojima se, očito u svađi, netom rastao: „Ali, hoće li sloboda umeti da peva, kao što su sužnji pevali o njoj“. Naravno, prepoznao sam već tada čuvene stihove nekoliko godina ranije u Tuškancu obješenog 27-godišnjeg genijalnog pjesnika Branka Miljkovića, idola mladih iz mojih zadarskih gimnazijskih dana. Zastao sam, okrenuo se i vidio kako se čovjek zateturao i pao na pločnik. Prišao sam mu, podigao ga i praktično odnio do dna Mesničke, tačnije do sredine ulice, gdje smo sjeli na ledeno postolje ispod kipa Andrije Kačića Miošića.

Ostavio bih ja njega da se tu malo pribere i nastavi dalje, ali me je čovjek odmah pitao tko sam, odakle sam, što radim i sve tako. I dok smo tako razgovarali, zamolio me da malo ostanem s njime dok se ne smiri jer ga je neki, kako je rekao, „bedak“ unutra strašno naljutio jer izigrava pjesnika, a ništa ne zna o Brankovoj poeziji. A prije nego smo se rastali, rekao je da je njegovo ime Novak, molio me da ga zovem čika Novak, da radi u „Zori“, u izdavaštvu. I da i sam piše. Da mu se sviđa to što sam odabrao humani studij defektologije, da mu pozdravim dekanicu Angelinu Borić, da je prijateljevao s njenim očuhom, velikim zagrebačkim slikarom Stanojem Jovanovićem, rođenim Banijcem, i sve tako.

A kako sam kao iznimno uspješan student, aktivista, muškarac na tom pretežno ženskom studiju, imao priliku kontaktirati s dekanicom Borić, prenio sam joj pozdrave čika Novaka, da bi mi ona poprilično žalosna što sam ga susreo pijanoga, kazala koga sam ja to zapravo susreo i upoznao. A susreo sam velikog Novaka Simića, poznatog književnika, u to vrijeme već i dopisnog člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.

Dekanica je ubrzo u svome stanu u Degenovoj br 7, prepunom Jovanovićevih slika, organizirala moj susret sa Simićem. Razgovor utroje, uz popodnevni čaj protegao se do kasno uveče. Sada sasvim uglađen, s leptir mašnom i crnim šeširom, pričao je očaravajuće, o svome djetinjstvu u Varešu, u Bosni, gdje je rođen 1906. godine, o trgovačkoj akademiji u Sarajevu, u studiju kemije u Austriji, a najviše o svome poslijeratnom dolasku u Zagreb i radu u izdavačkom poduzeću „Zora“. Riječ je o poslijeratnih godina poznatom zagrebačkom izdavačkom poduzeću kojega odavno više nema.

Svoj je književni život Simić započeo pjesmama u časopisu Vijenac, te suradnjom u lirskom almanahu Knjiga drugova (1929.). Iako je započeo kao pjesnik, najznačajnija je njegova pripovjedačka djelatnost. Zbirke „Nepoznata Bosna“ (1937.) i „Suton Tašlihana“ (1937.) iskazuju njegove glavne tematske i stilske preokupacije – likovi seljaka i intelektualaca senzibilni su individualci u sukobu s okolinom u kojoj žive. Kod njih ne prevladava aktivistička, nego pasivno pobunjenička crta, što je u skladu s poetskom refleksivnošću i lirskim izrazom kojemu je Simić sklon u prozi.

Psihoportret njegovih likova individualaca smješten je u kontekst realističkog okvira u kojem ocrtava socijalne procese u bosanskom selu i urbanim sredinama prošlosti i svojega doba. Prvi roman „Voćnjak“ bio je objavljen 1938. godine, ali je poslije bio cenzuriran zbog socijalne kritičnosti i ponovno objavljen pod naslovom „Brkići iz Bara“. Zbirka „Iza zavjese“ također ima polazište u realističkom oslikavanju bosanske suvremene gradske svakodnevice, što ponovno čini preko tipskih junaka.

Dijelom svoje pripovjedne proze nastale nakon rata, „Miškovići“ i „Druga obala“, Simić se uklopio u socrealističku matricu, bez veće umjetničke vrijednosti. Najkompleksniji mu je roman „Braća i kumiri“, u kojem prati sudbinu braće Tomašević. U tradicionalnu realističku prozu uvodi i modernističke postupke (unutrašnji monolozi) po uzoru na tadašnju angloameričku prozu. Kroz sudbinu braće Tomašević nastojao je prikazati dehumanizaciju kapitalizma i jagmu za uspjehom i novcem. Temom grada i urbanim stilom utro je put kasnijoj urbanoj prozi hrvatske književnosti druge polovice XX. stoljeća. A kako je većina njegovih radova vezana za rodnu mu Bosnu, u tome susretu u stanu dekanice Borić nije propustio izreći stih kojega je volio istaći: „I kad se raduje i kad tuguje, Novak Simić sa Bosnom druguje“.

Dobitnik je Nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo 1973. godine. A od 1956. dopisni je član JAZU. Živio je kao istinski boem kojega su dobro poznavali svi poznati zagrebački književni, kulturni i naročito kavanski krugovi. Rođen je 14. januara 1906. u Varešu, a umro u Zagrebu 19. novembra 1981. godine.

Početkom osamdesetih banjalučki autor Mirko Skakić objavio je doktorsku disertaciju o Novaku Simiću. Otada pa do danas ovog hrvatskog, srpskog i bosanskohercegovačkog pisca zaboravili su i Hrvati i Srbi i Bosanci i Hercegovci.

 

 

Ministarstvo kulture


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: