U “Olujom” opustošenom i napuštenom selu Blatuša pokraj Vrginmosta Robert Schenik, violončelista iz Pule, podiže živopisno eko-selo i osmišljavaju eko-suživot

Prije tri godine u napušteno i «Olujom» devastirano selo Blatuša pet kilometara dalje od Vrginmosta na istočnim obroncima Petrove gore stigao je Robert Schenik s udrugom EkoSense i pretvorio dotadašnju žalosnu sliku ovog nekada većinskog srpskog sela u mjesto u kojem se pokušava ostvariti eko-suživot prirode, ljudi i životinja.

Robert Schenik, gradski dječak iz Pule, čovjek s diplomama muzičkih akademija u Sarajevu i Hagu, violončelista poslovnog duha, koji je u svojim tridesetim godinama stvorio globalno uspješnu firmu koja je Stingu i Santani prodavala kofere za instrumente, u četrdesetim godinama svog života sve je rasprodao i vratio se prirodi i kako kaže samom sebi, i to dobrovoljno.

Kordunaške piramide

U želji da obiđemo ovo neobično mjesto ugodnog življenja u toplini drvenih i zemljanih kuća gdje se diše punim plućima, zatekli smo idejnog tvorca Roberta kako sa komšijom čika Perom majstori, i to ne bilo što, nego na naše veliko iznenađenje grade piramidu, kordunašku.  – Kada Bosna ima piramide, zašto ne bi i mi, šalom započinje razgovor Robert na naše pitanje odakle piramida na Kordunu.

– Piramida je prastari simbol jedne kulture i ima izuzetno energetsko djelovanje na sve oko sebe i još veće djelovanje unutar sebe jer jako akumulira energiju i ljudi koji spavaju u piramidi imaju snažne snove. Tu je savršeno mjesto za meditacije, objašnjava Robert postojanje kordunaške piramide dok naše iznenađenje zatečenim prizorima ne jenjava. Nekoliko metara dalje od piramide vidimo i jednu neobičnu, hobbit kuću od slame, blata, drva i otpadne stolarije. Kroz glavu nam odmah prođu priče i likovi iz raznih šumskih mitologija.

– Ova hobbit kuća zove se «hibriduša» i ona je puno udobnija za život, malo troši energije, ima izuzetna izolacijska svojstva i nema potrebe za dodatnim hlađenjem ili redovitim zagrijavanjem, a uz to sasvim je ugodna, stabilna i sigurna za življenje, uvjerava nas Robert. -Ovdje se kao djeca igramo blatom. Dovoljna je samo kreativnost, znatiželja i volja da gradimo neke neobične oblike koje su na jedan način opet tradicionalne, dodaje Robert.

– I naši djedovi gradili su takve kuće, zvane blatare. Ovim načinom gradnje oživljavaju se neki zaboravljeni, tradicionalni zanati poput tesarskih vještina, kovanja željeza, grnčarije, tkanja i obrade kože, potvrđuje majstor Pero. I dodaje osvrćući se s nostalgijom na zemlju oko sebe: «Volim raditi, a volim i pomoći ovim dobrim ljudima koji su došli u naš kraj da ga ožive. Drago mi je da su tu. Volim da ovdje ima nekoga, da selo nije prazno. Pjevam i veselim se dok radim s našim novim komšijama.»

Nema suvišne biljke

– Ovdje je jako plodna zemlja, ovdje su ljudi vrijedni, nekada su se radila polja kukuruza, hranilo po pet-šest krava. Malobrojne povratničke familije već su pomrle. Mladi neće da se vraćaju jer nema posla, poljoprivrede neće da se hvataju, zato je sve zapušteno. Živim sa sinom koji ima 37 godina i nije oženjen, ističe Pero o životu starosjedilaca Srba u Blatuši.

– Preporučio bi mladima da dođu iz grada i da rade svoju zemlju, da proizvode zdravu hranu i da se zdravo hrane. Ovdje kukuruz okopavamo motikom, ručno ga beremo, nema balirki i raznih drugih čuda, poručuje majstor Pero dok se okreće za poslom kojem se najviše raduje.

Eko selo u Blatuši podiže udruga EkoSense, čiji članovi pokazuju, po uzoru na slične zajednice u svijetu, da je u 21. stoljeću skladan život s ljudima i prirodom ne samo poželjan, već i ostvariv. Robert Schenik putem svoje udruge za promicanje kulture življenja u skladu s prirodom ima novu životnu viziju – EcoeXtreme projekt u koji je dosad uloženo oko dva milijuna kuna, a posljednjih godina financijski ga u sklopu Phare programa podupire i Europska unija. Projekt «ajmo biti ekoekstremni» trebao bi djelovati na 500 hektara obližnje nezagađene zemlje. Svojim dolaskom u Blatušu Robert je odmah otkupio oko 50 hektara napuštene zemlje i počeo ostvarivati svoj san.

Udruzi EkoSense cilj je stvoriti ekološke i ekonomske održive sisteme bogate zdravom hranom i obnovljivim izvorima energije. Koristeći znanje i tehnike permanentne agrikulture sjedinjuju se mudrost i iskustvo tradicionalne poljoprivrede i najmodernijih znanstvenih spoznaja, a da se pri tome ne iscrpljuje i ne zagađuje okoliš.

– Permakultura je zapravo gomila trikova koji nam pomažu da lagano dođemo do rezultata, a da pri tome ne štetimo ničemu i nikomu u okolini. Tu mjesta ima i za korov jer permakultura ne poznaje neku biljku koja je suvišna. Baš svaka biljka ima svoju funkciju, one se međusobne štite i podržavaju. Prirodu ne eksploatiramo nego dizajniramo. Stare kuće se popravljaju i dodatno izoliraju piljevinom, slamom i drvom. Po prirodi takve gradnje, svaki će objekt biti jedinstven, a sve zajedno, bit će to izložba skoro zaboravljene, a ujedno vrlo napredne arhitekture, ističe Robert.

Eko-suživot

Osim što potiču eko-gradnju, u Blatuši pokušavaju ostvariti i ekološki osviještenu zajednicu  bez  agresije, netrpeljivosti i ružnih misli. Takav način života i razmišljanja nastoje prenijeti i na mnoge turiste koje dolaze u Blatušu upoznati ovaj nesvakidašnji izazov života, u kojem se krije tišina, meditacija i povratak čovjeka prirodi.

– U našoj komuni gradimo eko-suživot koji podrazumijeva odnos među ljudima u kojima nema zagađenja. Mi se ovdje učimo međusobnom slušanju, mirnom rješavanju konflikata, jednoj generacijskoj pristojnosti. Spavamo na sijenu, perju i listovima kukuruza. Slušamo prirodu i gledamo kako rastu biljke oko nas, kaže Robert i dodaje da u Blatušu nisu došli zarađivati, nego živjeti. Iako je cilj današnjih eko-sela ekološka proizvodnja, u Blatuši to nije slučaj.

– Netko bi rekao da sam luzer i budalast, ostaviti za mnoge idealan život i doći u ovu divljinu. Ali slika je sasvim drugačija jer izabrao sam život u prirodnom izobilju. Došli smo ovdje jer smo shvatili da život nije bildanje bankovnih računa. Život počinje kada se vratiš sam sebi i kad si dobro sa samim sobom, a onda i s prirodom i ljudima oko sebe. Kad sam postigao da drugi rade za mene, a da ja mogu do kraja života sjediti i ubirati plodove, shvatio sam da nisam postigao ništa. Sve sam mogao, a ni u čemu nisam vidio smisao, nisam imao kamo pobjeći od sebe. Shvatio sam da sam, dok sam išao za novcem, bio na krivom putu, priča Robert o svom stanju koje ga je dovelo u kordunaško selo.

– Blatušu sam izabrao jer su mi bili takvi životni putokazi. Proputovao sam cijeli svijet i skrasio se u ovoj šumi. Tražio sam mjesto gdje mogu nesmetano i maksimalno slobodno širiti svoju kreativnu energiju u ekološku gradnju i ekološki suživot i odatle je nastala ideja samoodržive zajednice, ljudi koji ovdje rade i harmoniziraju svoje snage s kojima žele napraviti nešto što je u ovom svijetu izbrisano, a to je udruživanje. Veliki je trend separacije i ljudi koji se boje jedan drugog, a mi ovdje pokušavamo stvoriti nešto sasvim drugačije. Iako smo u počecima i u porođajnim mukama i koliko god se spotičemo o svoje stare navike,  imamo jako dobar entuzijazam i osjećamo da će ovo biti dobra stvar, zaključuje Robert.

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email