Nikola Krestić – prvi Srbin predsjednik Hrvatskog sabora

Piše: Petar Rudić

Krestić je imao mandat od 1873. do 1884. i tokom tog razdoblja nalazio se na čelu nekoliko komisija. Njegovo političko djelovanje uvelike je utjecalo na Srbe u Hrvatskoj i ohrabrilo ih na borbu za veća prava i zaštitu jezika i pisma
Nikola Krestić

U vrijeme razvijanja nacionalnih pokreta stvorena je atmosfera u kojoj su svi Slaveni, prepoznavši važnost sličnosti jezika i kulture, međusobno surađivali i započeli stvaranje zajedničkih nacionalnih ideja. U Hrvatskoj se tokom Ilirskog pokreta iskazala potreba suradnje Srba i Hrvata, što će dovesti do povećanja povjerenja i dogovora oko raznih pitanja koja su se ticala svakodnevnog života, politike i kulture. Dobri odnosi i suradnja doveli su do toga da su Srbi više bili uključeni u politički život Banske Hrvatske, ali i Dalmacije i Vojne Krajine. Nakon revolucije 1848./1849. primjetan je ulazak velikog broja Srba u politiku kroz različite stranke zagovarajući različite političke ideje. To kasnije dovodi do velikog broja srpskih zastupnika koji će ili biti uz vlast (nazivali su ih „Khuenovim Srbima“) ili će ostati u opoziciji. Obje su strane pokušale osigurati Srbima što veća prava i obraniti ih od bilo kakvih napada. Kako su imali političku moć, Srbi dolaze i do visokih političkih funkcija. U vrijeme bana Ivana Mažuranića (ban od 1873. do 1880.) tri najviše funkcije zauzimaju Srbi: Jovan Živković, podban i predstojnik Odjela za unutrašnje poslove, Livije Radivojević, predsjednik Vrhovnog suda (Stola sedmorice) i Nikola Krestić, predsjednik Hrvatskog sabora. Zadatak Sabora je tad, a i danas da donosi zakone i kontrolira rad vlade. Zbog toga je bilo važno imati sposobnog političara koji će rukovoditi radom zastupnika i voditi sjednice.

Nikola Krestić (rođen 22. decembra 1824. godine u Zagrebu) bio je odvjetnik i političar koji je završio studij filozofije u Pešti i zatim studij prava u Zagrebu. Po završetku studija 1847. godine otvara odvjetnički ured u Zagrebu. Osim odvjetničkog posla, pokrenuo je Saborske novine s Eduardom Vrbančićem, te je uređivao i Slavenski jug zajedno s Dragutinom Kušlanom. U svojim člancima problematizirao je tadašnje prilike i politiku u Habsburškoj Monarhiji, isticao važnost nacionalne jednakosti i suradnje među južnim Slavenima, zagovarao temeljna ljudska prava, propagirao ideje Hrvatskog narodnog pokreta i zalagao se za austroslavizam (slavenski narodi žele opstanak Habsburške Monarhije, ali žele i njezin preustroj na narodnim osnovama).

Tokom 1848. i 1849. bio je tajnik bana Josipa Jelačića, a kada je započela revolucija u Habsburškoj Monarhiji, izvještavao je iz Zemuna i Pešte o sukobima, političkom i društvenom stanju, te se protivio državnoj politici. U razdoblju do 1859., koje je poznato i kao razdoblje Bachovog apsolutizma, djelovao je najpoznatiji i najugledniji odvjetnički ured kojeg su vodili Krestić i Maksimilijan Prica (srpski pravnik i političar). Koliko je Krestić tada bio dobar i poštovan odvjetnik, govori podatak da je 1854. godine postao predsjednik Odvjetničkog odbora.

Nakon donošenja novog ustava 1861. i povratka političkog života u Bansku Hrvatsku, Krestić se ponovno politički aktivira i kao član Narodne stranke ulazi u Hrvatski sabor. Narodna stranka se zalagala za teritorijalno jedinstvo i samostalnost Hrvatske, te uniju s Ugarskom. Ubrzo zatim se dio članstva odvojio i 1863. osnovao Samostalnu narodnu stranku (na čelu su joj bili Ivan Mažuranić, Ivan Kukuljević, Maksimilijan Prica i dr.), te se njoj priklanja i Krestić koji se zauzima za suradnju s Bečom, a protiv mađarske hegemonije.

No, već 1871. ponovno se vraća u Narodnu stranku i ulazi u Sabor. Tada se u političkom životu Hrvatske najviše raspravljalo o Hrvatsko-ugarskoj nagodbi (1868.) koja nije bila dobra po hrvatske interese jer sve više dolazi do mađarizacija hrvatskih krajeva. Krestić se zajedno s narodnjacima protivio Nagodbi, da bi je ipak kasnije prihvatio, ali uz obećanje predsjednika ugarske vlade o mogućnosti njene reviziji. Krestić je pripadao onoj struji koja je bila popustljivija u pregovorima, što mu se kasnije uzimalo za loše u njegovoj političkoj karijeri. Nakon toga, postao je sve aktivniji u političkom životu, postaje zastupnik grada Zagreba u Hrvatskom saboru 1872. i saborski potpredsjednik. Sudjelovao je u pregovorima Unionističke stranke (mađarona) i Narodne stranke, koje su se na kraju dogovorile o koaliciji, pa je tim dogovorom za predsjednika Sabora izabran Nikola Krestić.

Ova odluka je prvi put dovela Srbina iz Hrvatske na funkciju predsjednika Hrvatskog sabora. Krestić je imao mandat od 1873. do 1884. i tokom tog razdoblja nalazio se na čelu nekoliko komisija koje su se bavile: revizijom Hrvatsko-ugarske nagodbe, ujedinjenjem Vojne Krajine s Banskom Hrvatskom i ustavnom krizom 1883. (kriza izazvana zbog uvođenja mađarskog jezika kao službenog u Hrvatskoj). Kada se Srpska samostalna stranka približila stavovima Narodne stranke, Krestić je postao član Srpskog samostalnog kluba. Po izbijanju „arhivske krize“, Krestić se odlučio povući sa svih političkih funkcija, no i dalje ostaje član Narodne stranke. Kasnije se pokušao ponovno kandidirati na izborima, ali se zbog bolesti morao povući. Umire 1. decembra 1887. godine u Zagrebu.

Njegova se kuća nalazila u Opatičkoj ulici u Zagrebu. U njegovom salonu okupljali su se intelektualci i političari, a posjedovao je i knjižnicu s oko 4.620 naslova. Bio je i predsjednik Prve hrvatske štedionice i kasina, suutemeljitelj i član Društva za povjestnicu jugoslavensku, te član mnogih drugih društveno-kulturnih udruženja. Njegovo političko djelovanje uvelike je utjecalo na Srbe u Hrvatskoj i ohrabrilo ih na borbu za veća prava i zaštitu jezika i pisma. Postavši prvi Srbin izabran na mjesto predsjednika Hrvatskog sabora ostvario je najviše priznanje koje je mogao dobiti jedan srpski političar u Hrvatskoj.

 

Ministarstvo kulture


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: