Tko su bili ti ljudi? Jesu li to bili zreli muškarci i žene, djevojčice ili dječaci, starice ili starci? Jesu li imali plave, zelene, smeđe ili crne oči, jesu li i u što vjerovali? Što su sve do tog trenutka vidjeli, kamo su putovali, što su do tada pročitali, koja su umjetnička djela voljeli, koje su umjetničko razdoblje preferirali – antiku, renesansu, barok? Jesu li više voljeli romantizam od realizma i moderne? O čemu su razmišljali dok su promatrali nebo ili vodu? Što su osjećali gledajući svoju djecu, žene, muževe, majke i očeve… dok su ih prisilno, tobože privremeno, razdvajali neki uniformirani, glasni i grubi ljudi? Koja im je bila najdraža boja, s kim su i jesu li nekad ljubovali šećući tko zna kojom ulicom, tko zna kojeg grada u tko zna kojoj zemlji tadašnje, od nacističke Njemačke porobljene Evrope? Jesu li po izlasku iz prenatrpanih vagona i danonoćnog iscrpljujućeg putovanja bez hrane i vode konačno osjetili nadu? Je li ih preplavio val olakšanja kad su ih po dolasku na odredište dočekali umilni zvuci Mozarta, Straussa, Wagnera ili Brahmsa u izvedbi savršeno uštimanog orkestra?

Sva ta i hiljade drugih pitanja postavit će si svatko tko posjeti najveći nacistički koncentracijski logor Auschwitz-Birkenau na prostoru današnje Poljske, samo pedesetak kilometara zapadno od prelijepog kraljevskog grada Krakova. To je najveće stratište u historiji čovječanstva, na kojem su njemački nacisti i njihovi pomagači u periodu od 1940. do 1945. eksterminirali i kirurški precizno s lica zemlje odstranili više od milion ljudi. Kao da su stvari, kao da nisu ljudska bića. A ubili su ih zbog njihove rasne pripadnosti, zbog drugačije vjere, drugačijeg svjetonazora, zbog tjelesnih ili mentalnih poteškoća, zato što su na njima vršili medicinske eksperimente – ubili su ih potpuno nedužne. Zato što su bili Židovi ili Romi, komunisti, neprijatelji režima, zato što su bili homoseksualci ili sovjetski ratni zarobljenici, zato što njihovi životi, prema odvratnim rasnim zakonima, nisu vrijedili ništa.

Kakva je ono gomila odsječene, klonule ljudske kose, čije su one hiljade starih uparenih i rasparenih cipela, kome su pripadali svi ovi koferi, kako su se zvali ljudi koji su nosili ove silne odbačene i polomljene naočale, tko je pio iz svih onih limenih lončića? A ovo je peć u kojoj su danonoćno spaljivani ljudi…

Sve je funkcioniralo kao savršena mašina, od skupljanja nepodobnih sa svih strana Evrope, preko transporta i selekcije na ulaznim vratima, koja i danas nose krajnje ciničan natpis “Arbeit macht frei” (Rad oslobađa), do manipulacije prestrašenim ljudima, pričama o sretnom završetku putovanja i konačnog bezumnog odvođenja u smrt.

Da, zaista je strašno i emocijama nabijeno to putovanje istim mjestima kojima su tada prolazili ti nesretni ljudi. Normalnom je čovjeku nezamislivo teško stajati na tim mjestima, koračati njihovim koracima. Po dolasku u Auschwitz, pripadnici SS jedinica (Schutzstaffel) razdvajali su porodice lažnim obećanjima o skorašnjem susretu. Oni najjači i najsposobniji (najzdraviji) odvođeni su u obližnje tvornice, oni najslabiji direktno u smrt: stotine ljudi bilo bi nagurano u prostoriju pod izlikom da idu na tuširanje, a zatim bi pripadnici SS-a pustili otrovni plin ciklon B. Drugi zatvorenici, radnici u takozvanom odjelu Sonderkommando, kremirali bi ih kao na tekućoj traci, a njihov pepeo bacali u umjetna jezerca neposredno pored krematorija. Život u Auschwitzu, obavijen žicom i hladnim zidovima baraka, bio je slučajnost i privilegija. Znak “Halt”, postavljen nadomak objekta u kojem je sa svojom porodicom i u blagostanju živio dugogodišnji zapovjednik logora Rudolf Höss, bio je upozorenje logorašima. Svaki pokušaj bijega završavao je oduzimanjem života na zidu smrti.

Logoraši su ostajali bez kompletne imovine. Odjeća i vrijednosti sortirani su i odvoženi u Njemačku. Čak i prisilno rezana kosa služila je kao sirovina, kao resurs za razvoj njemačke ratne industrije. O svemu što se događalo u toj tvornici smrti najbolje svjedoče brojni lični predmeti u gomilama koje su danas muzejski eksponati (odjeća, koferi, naočale, posude, ortopedska pomagala…), a zatečeni su u logoru u januaru 1945., kad su ga pripadnici Crvene armije oslobodili, vidjevši ono što su mnogi od njih nazvali “paklom na Zemlji”. Posebno je mučan pogled na stotine kilograma ljudske kose…

Da, prošao je popriličan broj godišnjih doba u konclogoru Auschwitz tokom kojih su zatvorenici kroz prozore baraka, kroz otvore bodljikave žice, gledali dan i noć, zelenilo i nebo. Gledali su snijeg i kišu, slušali pjev ptica i perpetuirali sjećanja iz života prije logora… Koliko im je to pomagalo, a koliko odmagalo dok su radili do iznemoglosti i trpjeli glad, bol, hladnoću? O čemu su razmišljali dok su slušali viku i naredbe vojnika koji su im svakoga dana oduzimali dostojanstvo i koji su njihovim sudrugovima oduzimali život? Otkud im snaga da sve to otrpe? Da, tko su bili ti mršavi i ispijeni ljudi u prljavim prugastim “pidžamama” s tetovažama na podlakticama s ovih crno-bijelih fotografija, koji su mirno, bez riječi i otpora, odlazili u smrt? Mogu li se ljudima zvati i oni koji su im tako nešto učinili?

Istina je, Auschwitz-Birkenau je mjesto najvećeg pijeteta i sjećanja na najcrnje dane ljudske povijesti – posjeta ovom kao i drugim logorima, poput Jasenovca u Hrvatskoj, najbolji je način da se nikad ne zaboravi što je sve čovjek u ime neke nakaradne ideje sposoban učiniti. Žene iz “Barake 25” nisu bile samo Židovke, bile su čitav jedan svijet, svijet koji nadilazi pripadnost. Zato Auschwitz mora biti dio školskog obrazovanja jer je neznanje opasnije od oružja. Neznanje je razlog zašto je danas diljem Evrope opet razapeta bodljikava žica. Tko su ti ljudi koji su – i zašto danas, baš kao nekad – opasani i zatvoreni bodljikavom žicom? Kad će čovjek konačno naučiti? Koliko pitanja bez odgovora…