U eri današnjih digitalnih multiplex kina, bez strasti i šarma svuda po svijetu pa i kod nas, pokojni zagrebački filmski redatelj Zoran Tadić jednom je zapisao: „Nakon projekcija u našem zagrebačkom multiplexu, u ‘Cinestaru’, bježim glavom bez obzira van, na zrak, što dalje od te kasarne za film. Ne svraćam ni u jedan od lokala na svakom od katova, jer ne smijete uvrijediti uspomenu na junake poput Doka Holideja, na pijanog doktora iz Poštanske kočije ili na Čovjeka koji je ubio Liberti Valansa, pijući u tim konfekcijskim prostorima, gdje ne samo da ne znate kino u kojem ste bili, nego ni grad ni zemlju gdje se nalazite i gdje bi trebalo biti to vaše kino.“ Današnji mladi ljudi uglavnom su masovno opijeni robusnim i tehnički savršenim blokbasterima; nekakvom Marvelovom ‘dvojkom’ ili ‘trojkom’ ili kakvim HBO serijalom uvijek istih naslova, s bjesomučnom jurnjavom, pištoljima i nasiljem, uz teror reklama, čipsa i koka-kole. Velike redatelje poput Kloda Šabrola, Džona Hjustona ili Federika Felinija, kao i njihove slavne filmove, odavno su prekrili prašina i zaborav.

A kako je bilo onda, od recimo šezdesetih do kraja 20. vijeka, kada su u Zagrebu postojale stare dobre kino dvorane? Tada je solidno poznavanje filmova predstavljalo obrazac kulturne pismenosti i poželjne društvenosti, ali najviše od svega – film je bio tako zapaljiva strast čitavih generacija. Kako bi rekao zagrebački književnik Goran Tribuson, „u našem životu kino je imalo jednaku važnost kao i pisac Luis Borhes, stripovi Alana Forda ili muzika Rolingstonsa.“ Filmski doživljaji tih generacija vezivali su se za filmove koje ćemo pamtiti cijeli život, za glumce koje bi najradije odveli kući ili bi s njima odjahali u vječnost, te za mala gradska kina – ona u kvartu. U ta prošla vremena postojala su naša kina, ona kultna i ona u koja nikada nismo zalazili. U tim kinima miješali su se često studenti, kućne pomoćnice, tinejdžeri, teoretičari filma, vojnici na odsluženju vojnog roka, radničke porodice i usamljenici svih vrsta. Zagrebačke kino dvorane tzv. prve lige bili su Balkan, Zagreb, Jadran i Studio, ali obično je bilo tako da kada bi na primjer Jagode i krv, Kum ili M.A.S.H prestali igrati u centru Zagreba, gledali bismo ih na periferiji. Tako Kinoteku, na primjer, pamtimo po gustoj koncentraciji razbarušenih filmofila ispijena lica, po serijalima filmskih velikana, po starim i oštećenim kopijama i po povremenoj navici kino operatera da pobrka rolne pa prvo pusti kraj filma, a u drugom dijelu njegov početak.

Jedna od crnohumornih anegdota iz Kinoteke, samo u doba 90-ih, bila je ona kada se željelo definitivno raskrstiti sa sličnostima hrvatskog i srpskog jezika. Bilo je to gostovanja srpskog filma Rane Srđana Dragojevića, koji je u Kinoteci prikazan – s titlovima. Tako već u prvoj minuti junak na platnu kaže „Vežite se, polećemo“, a ispod piše: „Vežite se, polijećemo“. Onda se na platnu pojavi latinični natpis: „Beograd, jesen 1991“. A ispod latinični titl: „Beograd, jesen, 1991“. Kako je preveden beogradski sleng i sočne psovke tipa „Ko vam jebe kevu“ i slično, to možete samo zamisliti. Ali ono što možete biti sigurni, jest da je u kinu vladao potpuni lom, smijeh i ludilo.

Kino Sloboda, pak, u kojem su se jedan za drugim vrtili i Doktor Živago i Brus Li, bio je okupan šumom s Tuškanca i njegovim mladalačkim melodramama i predstavljao je simbol vječnih kestenjara na ulazu i zagrebačke melankolične jeseni. Pred kinom Romanija na sirotinjskom Trnju, uglavnom su operirali opasni momci sa socijalnog dna, a u kinu August Cesarec na drugom kraju grada, uz kartu se dobivalo i par cigareta jer se u kinu moglo pušiti i piti pivo. Kino Triglav bio je okupljalište djece proletera sa crvene Trešnjevke, a kino Central u mračnom dvorištu Petrinjske ulice, pored kojeg je bio slavni Ric-bar sa svojim prijateljicama noći i upisanim purgerskim šlagerom „Samo jednom se ljubi“, vječno je odisao vlagom velegradskog podzemlja. Kino Lika u Ilici bilo je tradicionalno mjesto za meke porniće, tipa Strasti ili Hopa-cupa u krevetu, s nepremašenih više od sto hiljada gledalaca. Bilo je i tragičnih nesporazuma. Kada je, naime, u tom kinu bio prikazan film Laura Davida Hamiltona, pola sata nakon početka projekcije, kaže legenda, iz sale su izašla tri bijesna posjetitelja i otišla na blagajnu da traže da im se vrati novac. Kažu da film nije ono što su oni očekivali: „Glumci filozofiraju umjesto da se jebu…“ Usput, u vrijeme ranog socijalizma zagrebačka radnička klasa s Poljana, tik uz Savsku ulicu, gledala je filmove na improviziranim projekcijama, na zidovima svojih novoizgrađenih zgrada socijalističkog optimizma, noseći sa sobom stolice iz stanova i držeći u naručju zaspalu djecu, dok je omražena viša klasa odlazila u predratna kina Luksor ili Apolo. Mjesto za ideološku provjeru filmova bilo je tada u Zagrebu u podzemnoj dvorani Filmoteke 16 u Savskoj. O tome tada nismo znali ništa, no tek kasnije smo saznali da smo, na primjer, filmove Easy Rider i Lovac na jelene gledali teško cenzurirane. Prvi zato što je u njemu bilo previše droge, a drugi zato što je u njemu bilo premalo vjere u vijetnamski socijalizam. I tadašnja milicija u svojoj centrali, također u Savskoj, imala je svoje zatvorene projekcije, na koje bi pripuštali i obične smrtnike uz plaćenu ulaznicu, pa se tada prostodušno govorilo „idemo u Udbu u kino“. Bilo je to vrijeme plebejske skromnosti, ideološke strogosti i voluntarizma, ali i neke neobavezne razdraganosti. „Nismo nikad sjeli na mjesto koje bi bilo označeno na kartama. Svatko se smjestio kamo je htio. Prijevod često uopće nije imao veze s onime što glumci zaista govore, a čovjek zadužen za puštanje filmova nerijetko bi s filmske vrpce sam izrezao scene koje bi mu se činile nepriličnima ili dosadnima“ prisjeća se jedna današnja umirovljenica, nekadašnjeg kina Mosor.

Šta god bilo, mi smo imali svoje junake i filmove koje smo gledali po nekoliko puta, dok su žešći filmofili pamtili dan, sat i mjesto gdje su gledali Bergmanov Sedmi pečat ili Viskontijevu Smrt u Veneciji. Kina su imala svoju čuvenu satnicu prikazivanja filma, od četiri, šest i osam, neka od tri, pet, sedam i devet, kao i specifičan miris dvorane, različit prema vrsti osvježavajućih sprejeva, pa smo prema tome mirisu raspoznavali to ‘naše’ kino od onog iz drugog kvarta. Pamtili smo fizionomije ljudi koji su pregledavali karte, unezvijerene žicare na ulazu, vremešne blagajnice, ‘tapkaroše’, odnosno preprodavače karata bez milosti i one, obično suhonjave i promrzle sirotane, koji su pred vratima kina nudili ‘zanimacije’, što su u prijevodu bile kokice, kikiriki i sjemenke. Može li danas itko zamisliti tu strašnu gužvu i razbijena stakla na blagajni tadašnjeg zagrebačkog kina Balkan pred premijeru filma Boni i Klajd ili dvojicu kauboja, kao s Divljeg zapada, koji su na konjima projahali tadašnjim Trgom Republike, što je bila najava filma Bač Kesidi i Kid? Stari aforizam kako ‘nema kina bez mraka’ sadrži mnoge tajne naše mladosti, ali i uzbuđenje čitave historije filma. Postojale su i anegdote vezane uz kino dvorane koje smo prepričavali godinama. Tako su u kinu Studentski centar u Zagrebu, kasnih šezdesetih i sedamdesetih bile popularne matineje i takve projekcije bile su mali festivali studentskih dosjetki: kada bi se približavala kakva ljubavna scena, publika bi u glas navijala: ‘hoće-neće, hoće-neće’, dok u kaubojskim filmovima, u trenutku galopa konjice, obavezno je u drugome redu ustajao mladić s trubom koji bi odsvirao vojnički juriš. Gotovo na svakoj projekciji korišten je iz publike zvuk budilice, bilo je i onih koji su naglas drugima čitali titlove ili onih koji su, poput kakvih ludih naratora, glasno publici prepričavali radnju filma. U to vrijeme ulaznica za film, u zagrebačkom slengu duga, bila je jeftina, mi smo gledali sve što se na kugli zemaljskoj od filma u zemlji socijalizma moglo vidjeti i bilo smo sretni, čak i kada film nije valjao.

O onome što se događalo nakon filma, spomenuti Zoran Tadić je također zapisao: „Dio rituala bilo je otići nakon filma na piće, da se otrijeznite od filmskog svijeta u kojem ste intenzivno živjeli sve do maloprije. Pa šutite malo s prijateljima… Pa se onda netko sjeti neke fantastične scene iz filma i kaže tek: А ono? Svi se pohvataju za glave i možda se tek začuje neki prigušeni glas: Тo je genijalno…“

Prvi znaci pada popularnosti zagrebačkih kina uočeni su već u 80-ima s pojavom prvih videoteka, a počela su propadati i gasiti se u 90-ima, jedan za drugim, tiho ali neumitno. Do danas su u Zagrebu zatvorena praktički sva kina koja su bila dio naše mladosti, a bilo ih je u to doba oko trideset. Posljednje projekcije, kao definitivni znak propasti najveće većine zagrebačkih kina dogodile su se u Kinoteci (Slomljeno cvijeće) u novembru 2005. i u kinu Zagreb (Sirove strasti II) u junu 2006. godine. Kinoteka, kao specifično filmsko art mjesto, srećom je obnovljena 2017. godine, ali je krajem maja 2019. posljednje gradsko i vrlo popularno kino Europa zatvoreno filmom simboličkog naslova, Posljednja kino predstava Pitera Bogdanoviča.

Ako bi se propast zagrebačkih kina mogla sažeti u jednoj rečenici, onda bi to bila rečenica Bože Cerina, koji je radio u gotovo svim zagrebačkim kinima pregledavajući karte na ulazu, i ta rečenica je kratka i karakteristično zagrebačka: „Od kad je Tito umrl i kina su se polako zgasila.“

Tekst je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba