Neki sasvim drugi Kordun

Piše: Marin Bakić

Vrginmost posjećuje tisuće mladih volontera, a u obližnjoj Blatuši živi se u zajedništvu
Blatuša
Gradi se od onoga što se pronađe u krugu od 50 metara – kuća u Blatuši, foto: Leonard Lesić

Evo nas pred Vrginmostom – poručili smo Predragu Mraoviću iz volonterskog centra “Suncokret”. “U redu, za pet minuta se nađemo u centru”, odgovorio je. Na naše veliko iznenađenje, ubrzo nakon tog razgovora tabla na cesti nas je obavijestila da smo ušli u – Glinu. Zgrabili smo mobitele, upalili navigaciju i stali se ogledavati, što je samo potvrda da smo do tada napola drijemali. Je li tome doprinio sivi dan, grub kordunski pejzaž, osjećaj apsurda postojanja ili kombinacija svega toga, ne možemo kazati pouzdano. Posramljeni, nismo htjeli priznati Predragu da smo nehotice prošli pokraj Vrginmosta kao pokraj turskog groblja, pa smo kratko javili da ćemo mu poslati poruku kad se parkiramo u centru. “U redu, doći ću onda biciklom kod starog kina”, kazao je. “Samo što nismo”, dodali smo, okrenuli automobili i izoštrili koncentraciju. Brže od dozvoljenog nismo vozili jer je policijskih kontrola bilo prilično.

U Vrginmostu, najvećem mjestu općine Gvozd – tako je, naime, riješen spor s imenom, da se mjesto i općina drugačije zovu – imamo podvojene dojmove. S jedne strane, vidimo igru vrtićke djece i novu višestambenu zgradu za koju kasnije saznajemo da je izgrađena za nekadašnje nositelje stanarskog prava, a s druge konzervirano mjesto u kojemu kao da je vrijeme stalo, kojim dominira ogromna telekomunikacijska reklama otprije umalo četvrt stoljeća i koje djeluje kao da se u komunalnu infrastrukturu nije pretjerano ulagalo. Kazali smo Mraoviću gdje smo se parkirali. “Odlično, krenite naprijed 300 metara i vidjet ćete me na biciklu”, poručio nam je. No što je naprijed? Očigledno smo krenuli natrag jer nakon 300 metara nismo sreli nikoga, a i počeli smo izlaziti iz središta mjesta. Ovaj dan kao da je stvoren za lutanje više no što je potrebno. Naime, svratili smo samo nakratko do Vrginmosta na putu u Blatušu, jer smo u tom nedalekom selu imali dogovoren sastanak s Robertom Šenkom, začetnikom Blatuše kao eksperimenta alternativnog načina života. Međutim, sugerirano nam je da se u svakom slučaju javimo i Mraoviću u Vrginmostu. Nismo znali kako izgleda, ali uočivši čovjeka s dužom kosom, bradom, na retro-biciklu i s tankericom, lako smo zaključili da se radi baš o njemu. Iz nekog razloga i on je nas lako prepoznao, možda po notesu, odnosno fotoaparatu – u isto vrijeme smo si mahnuli u znak raspoznavanja. “Pa dok se mi nađemo u Vrginmostu… Kao da smo u velegradu”, našalio se.

Pitamo ga je li u rodu s književnikom Simom Mraovićem, koji je iz tog kraja.

– Ne. Poznavali smo se, bili par puta na piću. Dobar čovjek je bio. Sahranjen je u Kozarcu, otkud mu je stari Jovo. Tako ću reći i kad me budu pitali za Marina Bakića – šali se.

Predrag Mraović, foto: Leonard Lesić

“Suncokret” je smješten u jednoj kući. U njoj zatičemo – Irca. Martin Mekguren, po struci medicinski tehničar, sjedi za računalom, a Predrag nas upoznaje s njim. Odakle Irac u Vrginmostu? “On je tu svake godine na par dana”, objašnjava Predrag, a mi smo, eto, prevrćući džepove Gvozda, baš potrefili njegov kratkotrajni boravak.

Irac, koji je nastanjen u Londonu, pomaže svojim prijateljima iz Gvozda – trči maratone i pritom, zahvaljujući vidljivosti na društvenim mrežama, prikuplja donacije za “Suncokret”. Priča sada postaje dodatno zanimljiva jer nije samo pitanje što netko iz Irske radi u Vrginmostu za radnog dana krajem marta, nego zašto on uopće na takav način pomaže jednoj maloj nevladinoj organizaciji na Kordunu. Čak je to činio vozeći bicikl od Londona do Turske i nazad, prešavši deset tisuća kilometara.

– Došao sam prvi put prije osam godina posredstvom Europskog volonterskog servisa – objašnjava Martin.

Martin Mekguren, foto: Leonard Lesić

Vratio se kući na studije, a onda je počeo skupljati novac za prijatelje iz Vrginmosta. Njegova motivacija je jasnija, ako znamo da je Martin u biti iz Sjeverne Irske, iz Belfasta, grada podijeljenoga između katolika i protestanata.

– Zato se poistovjećujem. Ovdje nastoje spojiti nekad sukobljene zajednice i na tome rade predano. Uistinu se trude. Njihova osobnost i trud me privlače. Imaju dobru vibru i zato im pomažem, posebno kad su u razdobljima između projekata i projektnog financiranja – veli.

– Navikao sam se na Vrginmost i zavolio to mjesto. Stalno mu se vraćam – dodaje.

U Vrginmostu je po posljednjem popisu stanovništva živjelo 883 ljudi. Trideset godina ranije bilo ih je 1570, a 2011. godine 1095.

– “Suncokretu” je naročit problem iseljavanje, posebno mladih. Ovo je borba za preživljavanje, pogotovo s obzirom na koronakrizu i zemljotres – ističe Martin.

Odnedavno se ipak, silom ratnih neprilika, u volonterski centar doselila ukrajinska obitelj, kojoj je namijenjen novac koji je Martin zadnje prikupljao.

Robert Šenk: Tek sada živim u obilju, foto: Leonard Lesić

Predrag je strojar koji se vratio nakon pet godina izbjeglištva u zavičaj. U međuvremenu je u Srbiji počeo voditi centar za mlade. Slično je pokrenuo i u Vrginmostu po povratku, zajedno s psihologinjom Majom Turniški, doktoricom znanosti školovanoj u SAD-u, koja je sada ponajprije angažirana na pružanju psihosocijalne podrške stradalima od potresa. Za našeg boravka u Vrginmostu boravila je u Glini, gdje je angažirana u Crvenom križu. Udruga “Suncokret” je osnovana 2004. godine s namjerom da se bavi prije svega mladima i razvojem lokalne zajednice, a od tada je u to mjesto dovela dvije tisuće volontera sa svih kontinenata. Upravo su oni izgradili zavidnu infrastrukturu volonterskog centra.

– Volonteri rade u voćnjaku, pomažu starijim mještanima, rade s lokalnom djecom i mladima, obnovili su staru kuću, umjetnički uređuju prostor… – objašnjava Predrag dok nam pokazuje imanje.

Dodaje da će u toj obnovljenoj staroj kući otvoriti eko-dućan u kojemu bi se prodavali sokovi i džemovi proizvedeni upravo na tom imanju, a za koje smo se uvjerili da su kvalitetni. U većoj i modernoj kući nalaze se ležajevi na kojima volonteri spavaju. Ovog i sljedećeg mjeseca ovdje boravi nova skupina mladih, i to iz Poljske, Francuske i Turske. Mada trenutačno bez projekata sa značajnim financiranjem, “Suncokret” uspijeva preko Erazmus plus programa dovoditi mlade, poglavito iz Europe, na rad i zabavu.

– Naši školarci odu na maturalno putovanje u Prag ili Barcelonu, pa se uglavnom opijaju, čega kod nas nema jer su droga i alkohol zabranjeni. Đaci iz zapadne Europe idu na ekskurziju na način da borave u kampu kao što je naš, rade nešto korisno, a stignu posjetiti i jadransku obalu – dodaje Predrag.

Na raspolaganju su im i glazbeni instrumenti, pa se i tako mogu izraziti.

– Uglavnom ostaju po dva mjeseca – kaže naš domaćin.

Na imanju ima objekata koje su volonteri izgradili od blata, slame i drva.

– Čitao sam priču o tri praseta, ali vas uvjeravam da ove zgrade nitko ne može otpuhati – kaže Mraović.

Gradi se od onoga što se pronađe u krugu od 50 metara – kuća u Blatuši, foto: Leonard Lesić

Uto u šetnji zatičemo majku s djetetom. Riječ je o izbjegloj Ukrajinki smještenoj u volonterskom centru. Nažalost, kako ne znamo ukrajinski ili ruski, a ona hrvatski ili engleski, ne možemo se sporazumjeti. Za komunikaciju te obitelji s domaćinima ključna je druga kći koja je za našeg boravka bila u školi. Otac je ostao u Ukrajini.

S Predragom se vraćamo u sjedište udruge, pijemo kavu i raspravljamo o njegovoj zavidnoj kolekciji kantri albuma koju drži u volonterskom centru, da bismo se najzad uputili u par kilometara udaljenu Blatušu, koja je u ciničnom dijelu javnosti na glasu kao kolonija hipika, odnosno ezoterika, međutim u taj džep Gvozda uputili smo se bez predrasuda. Možda drugi novinari nisu, pa su zato mještani nepovjerljivi prema predstavnicima javnosti i ne vole javno istupati. Oni s kojima smo kontaktirali, a zamolili su za anonimnost spominju da novinari u pravilu izvrću njihove iskaze, ali i da su od njih uradili atrakciju koju su počeli obilaziti mnogi i tako im remetiti mir. U to mjesto, koje po prošlogodišnjem popisu ima 130 stanovnika, vodi putokaz “Eko-selo”. Šenk će kazati da to nije naziv koji su sami odabrali. U samoj Blatuši zatičemo putokaze za “gore”, “natrag”, “krivi put”, “tamo”, “nikamo”.

– To je da se posjetitelji ne izgube – govori Šenk smijući se.

Akademski je glazbenik, Karlovčanin koji je živio u Istri, sin balerine Slavice Šenk i čuvenog košarkaša karlovačkog Željezničara Tomislava Pavletića Člibija. Dva puta je diplomirao violončelo – u Sarajevu pred samo izbijanje rata u Sloveniji i potom u Roterdamu, a proslavio se kao izumitelj prvog sanduka za instrumente koji je lakši od samog instrumenta. Njegove kofere kupovale su sve face popularne glazbe. Nakon što je zaradio neki novac, kupio je zemlju u Blatuši i podigao kuću koja je u biti – staklenik. Onamo se doselila i njegova majka, a ubrzo su stigli i drugi doseljenici. Njegova kuća je kupola, i to nije jedina kupola u mjestu.

– Izmišljene su po uzoru na molekulu ugljika. Takva gradnja je otporna na vjetrove, potrese i državu – možeš graditi gdje hoćeš i koliko hoćeš – ističe Šenk dok nam pokazuje svoju radionicu, najbolji amaterski teleskop, a sve pod prismotrom starog psa Hektora.

– Došao sam ovdje da se maknem od biznisa zbog kojeg sam se vrtio ukrug – svake godine sam imao više novca nego prethodne, ali život je bio sve gori. Tu sam uložio u kvalitetu života. Ovdje možeš kupiti samo zemlju, za drugo je novac nepotreban – objašnjava.

Unutrašnjost volonterskog centra “Suncokret”, foto: Leonard Lesić

Dok nam pokazuje selo, dodaje da je htio živjeti u skladu s prirodom.

– Gradimo od onoga što se može pronaći u krugu 50 metara – zemlja, drvo, slama, stare cigle, stari crijepovi… – objašnjava.

Od takvih su materijala on i drugi stanovnici počeli graditi kuće i druge objekte, isto kao u volonterskom centru. Inače, ideja je udruživanje svih mještana u jednu zajednicu, “okupljanje plemena”, kako kaže, u kojemu “nema autoriteta, a posebno nema političkih stranaka”. Sada su svi na razini dobrih susjeda i baš su zajedničkim snagama ugasili požar koji je izbio nekoliko dana prije našeg dolaska.

– Tu se ljudi jako malo boje jedni drugih i u tuđu kuću se ulazi kao u vlastitu. To je prije bilo normalno na selu – dodaje.

Kaže da su troškovi života minimalni – pojedincu treba dvije tisuće kuna mjesečno, a pet stotina kuna ako se udruži s nekim.

– Umjesto da pet obitelji ide u pet nabavki, loži pet peći ili koristi pet kuhinja, koriste jednu. Za potpunu samodostatnost nam treba klik u glavi. Nitko od nas nije siromašan. Tek sada živim u obilju, a to znači da imam što mi treba, kad mi treba. Obilje je stanje u glavi – veli dok bere i jede maslačak.

Djevojku koju susrećemo u šetnji selom prekidamo u poslu koji obavlja preko interneta. Preselila se u Blatušu prije mjesec dana, a inače je iz Srbije. Mještani, dakle, normalno obavljaju poslove posredstvom mreže, a imaju i drugu infrastrukturu. Šenk prepričava da se jednom u Blatuši, na makadamu, mimoišao s automobilom njujorških registracijskih oznaka. Bizarnost je bila tim veća što je tada i on bio u automobilu njujorških registracija – dva njujorška automobila mimoilaze se usred Blatuše.

Dovoljno smo čuli. Vraćamo se u Karlovac, ako se ne zamislimo pa završimo u Sloveniji.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: