Neizvjesni Šengen

Piše: Dušan Cvetanović

Od devedesetih godina prošlog stoljeća do danas domaća politička elita definirala je i ostvarila gotovo sve tzv. strateške državne političke ciljeve. Otvaranjem pretpristupnih pregovora s Europskom unijom, ulaskom u NATO …

Od devedesetih godina prošlog stoljeća do danas domaća politička elita definirala je i ostvarila gotovo sve tzv. strateške državne političke ciljeve. Otvaranjem pretpristupnih pregovora s Europskom unijom, ulaskom u NATO savez i konačno pristupanjem Europskoj uniji u ljeto 2013. godine, Hrvatska je zatvorila većinu svojih međunarodnih integracijskih ciljeva. Jedina dva cilja koja su ostala otvorena i čijim bi ostvarenjem hrvatska politička elita završila potpunu integraciju Hrvatske u sustav Europske unije je uvođenje zajedničke europske valute i pristupanje tzv. šengenskom prostoru (prostoru 26 zemalja Europe bez unutarnjih kontrola granice).

I dok se na polju uvođenja eura pomaci događaju uglavnom iza zatvorenih vrata, predanim radom guvernera Hrvatske narodne banke i Vlade, koji ne mogu dočekati da nacionalnu valutu pošalju u ropotarnicu povijesti, pristupanje šengenskom sustavu naizgled je sve bliže. Nedavno zeleno svjetlo Junkerove Europske komisije Hrvatskoj pretposljednji je korak na tom dugačkom putu. Naime, Europska komisija nedavno je dovršila višegodišnji monitoring, a iz kratkog obrazloženja koje je objavila proizlazi da ta europska institucija “smatra, na temelju rezultata šengenskog evaluacijskog procesa, započetog 2016. godine, da je Hrvatska poduzela mjere koje su potrebne da bi se osigurali potrebni uvjeti za punu primjenu šengenskih pravila te da su standardi ispunjeni”.

Unatoč ispunjenju svih postavljenih uvjeta, pristupanje tom ekskluzivnom klubu i dalje je neizvjesno, prije svega zbog činjenice da svaka zemlja članica ima pravo veta, tj. samo jednoglasna odluka svih zemalja članica omogućuje proširenje šengenskog prostora na novu državu članicu. Upravo zato pozitivna ocjena Europske komisije ni izbliza ne znači da će Hrvatska u kratkom, srednjem ili dugom roku ući u taj prestižni europski klub u kojem se danas nalazi 26 europskih zemalja. Najbolje to znaju Bugarska i Rumunjska koje su kriterije ispunile još 2011. godine, ali su se tada suočile s nepremostivom preprekom u obliku političke volje pojedinih država članica, koje na temelju vlastitog dojma o državama kandidatima bez prevelikog ustručavanja odbijaju mogućnost proširenja. Nizozemska, ali i Njemačka i Francuska, zaziru od ulaska Rumunjske i Bugarske u Šengen.

Što se tiče Hrvatske, Slovenija je brže-bolje najavila blokadu hrvatskog ulaska u Šengen uz argumente da se Hrvatskoj ne može vjerovati s obzirom na to da odbija ispuniti pravorijek arbitraže u slučaju graničnog spora u Savudrijskoj vali, a koji Hrvatska ne priznaje zbog slovenskog nezakonitog utjecaja na suce arbitražnog postupka. Osim Slovenije, prema dostupnim informacijama, ulasku Hrvatske se zbog raširene korupcije protive i ključne članice Europske unije Francuska i Njemačka te Nizozemska.

Još jedan problem koji bi Hrvatskoj mogao usput iskrsnuti, a koji danas nitko ne spominje, najavljena je gradnja odlagališta radioaktivnog otpada na samoj granici Europske unije i potencijalno šengenskog prostora. Iako je šengenski sustav usmjeren na kontrolu vanjskih granica u smislu protoka ljudi i migracija, nemoguće je ignorirati činjenicu da Hrvatska namjerava smjestiti nekoliko tisuća tona radioaktivnog otpada na samu vanjsku granicu EU-a, u središte jedne od najvećih migrantskih ruta. Ta činjenica mogla bi nekim državama koje se tradicionalno protive proširenju poslužiti kao politički argument u onemogućavanju ulaska Hrvatske u šengenski sustav.

Republika Hrvatska je do 2025. godine dužna osigurati skladištenje ili sama preuzeti i skladištiti preko 5.000 tona radioaktivnog otpada iz elektrane Krško, a kao jedinu lokaciju za izgradnju odlagališta nuklearnog otpada predvidjela je prostor bivše vojarne Čerkezovac na području općine Dvor, koja je samo nekoliko stotina metara udaljena od hrvatske, ali i od granice Europske unije s Bosnom i Hercegovinom. Hrvatska zasad odbija rješenje zajedničke gradnje odlagališta sa Slovenijom na već postojećoj lokaciji i inzistira na izgradnji vlastitog odlagališta na lokaciji kojoj se svi protive, a nalazi se, suprotno svakoj sigurnosnoj logici, na samoj granici EU-a i Bosne i Hercegovine. Prosvjede lokalne zajednice koja se velikom većinom protivi bilo kakvom skladištenju opasnog otpada središnja vlast ne doživljava, a nešto veću snagu u postupku konačnog odabira imaju argumenti službenih tijela Bosne i Hercegovine, ali se i njihovo negodovanje u Zagrebu poprilično ignorira.

Inzistiranje na skladištenju potencijalno opasnog radioaktivnog otpada na samoj granici Europske unije, kada se na tom području odvijaju masovne migracije, moglo bi se u određenom trenutku pokazati kao ozbiljna prepreka, jer se zeleno svjetlo Europske komisije o ispunjavanju kriterija za ulazak u Šengen prije svega odnosi na opremljenost hrvatskih službenih tijela, njihovu sposobnost nadzora granice i relativno uspješno suzbijanje migracija duž granice s BiH. Međutim, nitko nikada i nigdje nije spomenuo da bi za samo nekoliko godina kraj te iste granice trebalo biti sagrađeno golemo odlagalište nuklearnog otpada. Hoće li takva činjenica imati ozbiljnu ulogu u dugoročnim izgledima Hrvatske da uđe u šengenski prostor, ostaje za vidjeti, ali to će pitanje zasigurno prije ili kasnije doći na dnevni red.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: