Između 19 dokumentarnih filmova koji će od 25. do 29. avgusta biti prikazani na 13. Liburnia film festivalu (LFF) u Opatiji je i film ‘Pravda’ Nebojše Slijepčevića. Film govori o Jovici Brkiću i istoimenoj udruzi koja okuplja građane Hrvatske kojima su kuće početkom 1990-ih uništene u terorističkim aktima, za što do danas nisu dobili obeštećenje.

– Iako će ‘Pravda’ biti prikazana na LFF-u kao samostalno filmsko djelo, ona je dio međunarodnog serijala ‘Glasovi straha’ nastalog pod pokroviteljstvom EBU-a, nekadašnje Eurovizije. Udružilo se sedam javnih TV kuća iz šest evropskih zemalja – Češke, Slovenije, Nizozemske, Španjolske, Hrvatske i Švedske – i svaka od njih proizvela je jedan film, a dobit će na prikazivanje sve ostale; serijal će biti prikazan vjerojatno najesen. Tema serijala, koji je potaknut 70-godišnjicom završetka Drugog svjetskog rata, jesu međunacionalni odnosi i odnos prema nacionalnim manjinama u Evropi danas, s naglaskom na primjere diskriminacije. Autori serijala su Daniela Draštata s HRT-a i Frans Jenekens, urednik na nizozemskoj televiziji, a Daniela je zajedno sa mnom i scenaristica. Kada smo osmišljavali najpogodniju temu za hrvatsku sadašnjost, nismo imali dilema da ćemo se baviti pozicijom srpske manjine, a dodatni razlog za izbor ‘Pravde’ Jovice Brkića je nagrada za promicanje ljudskih prava koju mu je početkom godine uručio SNV.

Izbor sugovornika bio je lakši nego što sam mislio. Vozili smo se Bjelovarom i okolnim selima i kada bismo vidjeli nekog pred kućom, razgovarali bismo s njim. Neki su nas odbili, neki nisu. S režijskog stanovišta, bio mi je bitan kontekst dvorišta i kuće, jer svi ljudi odgovaraju na pitanja u svom dvorištu, ispred svoje kuće, kao nekog simbola privatnog prostora i zaštite. Dobar dio njih pokazuje potpunu neosjetljivost za one kojima je taj privatni prostor narušen i uništen – arogantno govore da kuće njihovih susjeda nisu bitne.

Ljubav i granice

Iznenađuje li što se HRT pojavljuje kao producent filma na tu temu?
Daniela i redakcija koju vodi bave se takvim temama. Neki drugi urednici nisu ih spremni obrađivati, iako je zadatak javnog servisa da se bavi teškim temama. Ne vidim ništa sporno ni u toj temi ni u pristupu, a ako netko drugi vidi, na njemu je da to kaže. Stradanje Jovice Brkića i ostalih potvrdili su svi i nema dileme da je mnogim ljudima nanesena nepravda, koja do danas nije ispravljena. Ono što je još bitnije i na što sam stavio naglasak jeste odnos zajednice prema stradalnicima. Tijekom 1991. se desilo što se desilo, a 2015. ljudi žive zajedno, ali još uvijek postoji nepovjerenje, a nekada i puno gore stvari. To je, po meni, katastrofa i prava tema za film.

S obzirom na to da se neki od susjeda nisu pokazali u dobrom svjetlu, očekujete li tužbe?
Svi ljudi u filmu pristali su na snimanje. Nema skrivene kamere i svatko je pristao odgovoriti na pitanja. Kada su ih čuli, nisu odbili odgovoriti na njih niti su tražili da ih se izostavi. Dakle pristali su.

Vaš prvi dugometražni film bio je ‘Gangster te voli’ o imotskom bračnom posredniku Nediljku Babiću, koji je obišao mnoge festivale, dobio broje nagrade i imao veliku gledanost. Kakav je današnji život tog filma?
Film živi. Produkcijska kuća za koju sam ga radio izdala je DVD s brojnim dodacima i to je nakon festivala i kina treći život filma. Imao je dug život za jedan dokumentarac, bio je uspješan i u komercijalnom pogledu jer je bio četvrti najgledaniji hrvatski film 2014., znači bio je gledaniji i od igranih filmova, u koje je uloženo nekoliko miliona kuna, dok je u ‘Gangstera’ uloženo oko 100.000 kuna.

Može li se u nečemu povući paralela između Gangstera i Jovice i njihove okoline i bi li se i u priči o Jovici i njegovim supatnicima mogao nazrijeti neki manje mračan rasplet, kao kod nekih likova iz ‘Gangstera’?
Može. Nažalost, nacionalnost je bitna u oba filma. To je neizbježan lajtmotiv: i u benignom filmu o benignoj temi kao što je traženje ljubavnog partnera ispostavilo se da mnogi imaju jasan nacionalni kriterij po kojem biraju partnere. Gangster je svjetlo u mraku jer je otvoren za sve i njegova je glavna replika da ljubav ne zna za granice. U priči o Jovici teško je naći hepiend jer ga takve priče nemaju, mogu se samo ublažiti posljedice. Ovaj film će za neke imati i terapijsku vrijednost: bio bih sretan da se neki ljudi koji imaju slične traume nakon što ga pogledaju možda osjete malo bolje. ‘Gangster’ je bio namijenjen da obraduje publiku a ne da je samo zabavlja, dok je idući film na kojem radim, s radnim nazivom ‘Srbenka’, mnogo mračniji: bavit će se iskustvima djece koja danas žive u Hrvatskoj, a koja su druge nacionalnosti, pa se iz raznih razloga, a to nikada nije jednostavna priča, osjećaju loše zbog nje, skrivaju je i osjećaju krivicu.

Novac nije presudan

Koliko je publika dokumentarnih filmova senzibilizirana za priče o stradanjima u ratu 1990-ih i koliko filmovi kao ‘Pravda’ u tome mogu pomoći?
Festivalska publika dokumentaraca je jako senzibilizirana, ali to je manjina. Zato je bitno da je ‘Pravda’ rađena kao TV film koji treba približiti publici različitih svjetonazora i životnih iskustava, ne odbiti nikog i nekako pokušati senzibilizirati i one koji misle da misle potpuno drugačije. To je zadatak HRT-a i nas dokumentarista, izraženiji u ovakvim vremenima jer moramo raditi protutežu jastrebovima koji, dižući strasti, pokušavaju dobiti jeftine političke poene. To je zadatak svih koji imaju medijski utjecaj i prostor, kao i dobre namjere.

Bi li u tom kontekst stvaralaštvo Olivera Frljića i reakcije na njega bile dobra tema?
Apsolutno bi, dio ‘Srbenke’ koji je već snimljen nastao je na probama njegove predstave ‘Aleksandra Zec’ kojom ću se u ovom filmu baviti, a Frljić će biti jedan od likova.

Koliko mladi imaju interes za snimanje dokumentaraca i može li se danas dobar dokumentarac snimiti bez puno para?
U ‘Restartu’ vodimo školu dokumentarnog filma, program veći od radionice a manji od fakulteta, koji traje oko pet mjeseci i interes je četiri do pet puta veći nego što možemo primiti polaznika. Za razliku od ranije, kada su potrebnu tehniku imale samo rijetke institucije, a tko nije imao pristup nije mogao biti autor, danas svatko može snimiti film tehnikom koju posjeduje. Osnovna znanja je vrlo lako steći, a moć dokumentarnog filma je u tome da se bavimo svojom neposrednom okolinom i sadašnjošću i da snimamo filmove o temama koje direktno utječu na nas. Svatko može i treba snimiti film, novac nije presudan. On je presudan ako želite živjeti od toga, ali ako vam je to hobi, onda je snimanje filma praktički besplatno.

Izvor: Novosti, autor: Nenad Jovanović