Ratna generacija mladih Lapčana između ljubavi prema zavičaju i potrebe da se životno ostvare

 – Na fotografijama starog Lapca vide se ljudi, sada kada izađeš u lapačku zbilju vidi se samo suho zimsko lišće, po koji pas kako luta i možda neka stara baka koja je krenula kupiti kruh ako ga ima do  podne. Danas je Lapac odsječena sredina: kada padne snijeg ne može se nikamo poći. Teško je gledati Lapac danas, ali još je teže našim roditeljima; mi mladi gledamo propadanje već propalog Lapca, a oni znaju kakav je Lapac bio nekada. Donji Lapac se danas pretvara u grad duhova gdje su najveća događanja sahrane, sa sjetom priča Jovana Rašeta o svom mjestu iz kojega je otišla prije gotovo četiri godine na školovanje u Zagreb. Jovana je učenice četvrtog razreda Srpske pravoslavne opće gimnazije u Zagrebu. Ona često dolazi u svoj Donji Lapac podno planine Plješivice u istočnoj Lici, ali svi njeni odlasci su teški i tužni. Jovana je prošla i izbjegličku tragediju. – U izbjeglištvu mi je bilo fascinantno imati nešto svoje. Uvijek su mi govorili nemoj šarati zidove, pazi gdje ćeš stati, nemoj slomiti ovo, nemoj slomiti ono, nije ovo naša kuća. Onda mi je baka pričala kako ima nešto svoje, gdje bih mogla raditi što god poželim, a to je san svakog djeteta, pa i mene. Bila sam presretna kada smo se vratili u Donji Lapac. Međutim, to je mjesto gdje se može provesti djetinjstvo i duboka starost, ali ne i život u kome se čovjek treba ostvariti, u kome treba nešto postići, priča Jovana koja je ove godine postala punoljetna i dalje školovanje planira nastaviti u Beogradu. – Nas Krajišnike ne drži mjesto. Ništa nas ne vezuje. Ako čovjeku kuća nije tamo gdje stanuje, on je nomad. Moj nomadski život počeo je kada sam 2009. došla u Zagreb i mislim da takav život nikada neće završiti. S takvim načinom života već sam se pomirila, ali kud god krenula, samo će mi u Donjem Lapcu biti dom, rezignirano priča Jovana o povezanosti sa svojim rodnim mjestom o čijem nekadašnjem  životu je slušala samo iz priča.

– Lapac nekada i sada ne mogu se usporediti. Bio je to mali gradić pun života. Baka uvijek priča o tvornici konfekcije gdje su radile žene. U Lapcu je bila srednja škola i dva hotela. Priča o folkloru, zabavnim i plesnim večerima o kojima mi sada možemo samo sanjati. Danas mi je nezamislivo da su u Lapcu nekada postojale tri autobusne linije na dan koje su ga povezivale s Bihaćem i svaka tri-četiri sata autobus koji je saobraćao s Gospićem. Danas za  Gospić autobus vozi samo u pet ujutro i vraća se u pet popodne, govori Jovana s nostalgijom za vremenom kada još nije bila ni rođena.

– Sjećam se noći pred izbjeglištvo. Mama me pokupila s kreveta i odnijela u naš stari «jugo». Jurila je po kući, i pakirala stvari. Osjećao se strašan nemir, kao nemir koji izazivaju zrikavci noću na moru. Došla su neka dva vojnika, jedan je telefonirao, a drugi je pomagao mami da zakači prikolicu. Onda sam zaspao, slike petoaugustovske noći 1995. zauvijek će ostati u sjećanju tada trogodišnjeg Miloša Vlaisavljevića. Ovako su započeli mnogi životi krajiških generacija ratnih devedesetih. Djece koja su preko noći sazrela i odrasla u izbjegličkoj koloni, na traktorskim prikolicama na putu od Krajine do Srbije i Kosova, svojih konačnih izbjegličkih utočišta. Miloš koji je «jugom» krenuo u nepoznato, danas je uspješan student sociologije i antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Život ga je tokom njegovih dvadeset i jednu godinu bacao iz rodne Udbine, preko Zaječara, Svilajnca, do Donjeg Lapca i Zagreba. Za Miloša duboko proživljeno izbjeglištvo, pa povratništvo, cijeli život u oskudici, u borbi, u vječnim razlikama naspram drugima, i po stotinu puta preslušane priče starijih o proživljenim ratovima, čine bit njegovog postojanja i identiteta. ….. – Cijeli sam život drugačiji od drugih. Gdje god dođem, svima sam čudan. Još u Srbiji, kao dijete u prvom razredu, osjećao sam teret svog imena i porijekla. Percipirali su me više kao Hrvata, nego kao Srbina. Govorili su mi «ti si izbjeglica», nekada čak i «ti si Hrvat, ti si ustaša», prisjeća se izbjegličkih dana Miloš koji se s deset godina vratio u Liku, u Donji Lapac. – Nekako mi je bilo teško kada su mi rekli da se moramo vratiti. Bojao sam se novih situacija. Prvi dan u školi pitali su me za koga navijam. Iako sam navijao za Zvezdu, rekoh da navijam za Hajduk. Samo je jedan učenika to s oduševljenjem prihvatio. On je bio Hrvat, ostali su bili Srbi, priča Miloš.  – Nije bilo govora da ostanem u Lapcu. Neovisno o tome koliko je pojedinac sposoban, ako ostane u jednoj sredini koja ograničava, ne razvija se dalje, a ja sam stvarno htio nešto napraviti od sebe. Donji Lapac je totalno besperspektivna sredina. Svud okolo planine, a on pust i zatvoren čami u kotlini, govori Miloš o Donjem Lapcu gdje je jedino mjesto društvenog okupljanja kafana koja funkcionira i kao svratište. U Donjem Lapcu, iako većinsko živi srpsko stanovništvo, nema niti pododbora «Prosvjete» koji u drugim sličnim mjestima organizira kakav takav društveni i kulturni život srpskih povratničkih krajeva. Četiri lokalne kafane, bez organiziranih sportskih i kulturnih aktivnosti, Donji Lapac osim čiste i netaknute prirode nema ništa drugo ponuditi mladima. Jedina masovnija društvena okupljanja svode se na nekoliko dana u godini, oko Božića i ljeti oko Sv. Ilije. Jedini putevi koji vode iz ove ličke općine, putevi su odlaska i nestajanja. Ono malo djeca iz Donjeg Lapca, već sa 14 godina napušta roditeljski dom i odlaze u nepoznato i nesigurno, pa kako se tko snađe. Korenica, Zadar, Rijeka, Zagreb najčešće su destinacije gdje mladi Lapčani u potrazi za poslom i školovanjem odlaze. Dolazak u Zagreb za Miloša je bio veliki iskorak, izlazak u jedan novi i nepoznati svijet. Iako je sa 14 godina s koferima stigao u veliki grad i tu je poslije srednje škole ostao na fakultetu, Miloš ističe da je u mnogočemu bio uskraćen i sputan, i taj osjećaj vjerojatno će ga pratiti cijeli život, koliko god se on protiv toga borio.

– Nekada mi zasmeta što moji vršnjaci imaju puno bolje obrazovanje nego što sam ga ja dobio kroz svoje dosadašnje školovanje, a samim time imaju i puno veće šanse u životu. Žao mi je što nikada nisam imao priliku trenirati košarku. Uvijek mi je bila zanimljiva i čini mi se da bi bio dobar u tome. U Zagrebu sam se počeo baviti glumom. Nastojao sam nadoknaditi izgubljeno, ali došle su nove obaveze koje sam morao ispunjavati. Životni kotač je tjerao  dalje i nisam uspio ispuniti neke svoje snove iz djetinjstva, kaže Miloš. – Ne, ne mogu reći da žalim što sam odrastao u Donjem Lapcu, takve su bile prilike. Mislim da sam to djetinjstvo proživio na najbolji mogući način. Iz manjih sredina gdje su ljudi osuđeni jedni na druge, čovjek ponese povezanost, otvorenost među ljudima, ali i moć trpljenja onih koji ti se ne sviđaju, što kasnije olakšava život, tvrdi ovaj zagrebački student kome se upisom na fakultet otvorio jedan drugačiji svijet i nove prilike. I kako je u početku s nesigurnošću i strahom prilazio ljudima druge nacionalnosti, na fakultetu je pronašao prvi put prijatelje koji nisu Srbi i s kojima se konstantno i prijateljski druži. Ipak, Miloš i danas smetaju stereotipi o Srbima koji su stvoreni još u ratu.  – Po čemu se ja to u suštini razlikujem od Hrvata, govorim istim jezikom kao i Hrvat iz Slunja, isto generacijski razmišljamo, planiramo… kaže Miloš koji u današnjem sistemu vrijednosti više ne navija ni za koga. – To sam već davno ostavio iza sebe. Navijače i klubove povezujem s ekstremnim nacionalizmom, govori Miloš koji planira studije nastaviti van Hrvatske da kako kaže pusti svoj nacionalni aspekt identiteta da malo miruje i da se odmori od vječitih dilema i nikad riješenih ratova. Miloš ispred sebe vidi novu životnu cestu, sasvim novu i nepoznatu, na kojoj će se vjeruje dobro snaći jer život ga dosada nije mazio. – Sve poteškoće su nas ojačale i mislim da ćemo svi naći neko svoje mjesto pod suncem. Mnogo puta do sada morao sam se mijenjati i prilagođavati, zaključuje Miloš.

I dok on planira dalje putevima bijelog svijeta, pusti i depopulizirani Donji Lapac vapi za mladošću i životom. Ali zov zavičaja bez materijalne sigurnosti nije dovoljan za povratak jer čak i oni malobrojni koji su se poslije završene srednje škole vratili u zavičaj teško žive i na odlasku su.  U Lapac se iz karlovačke srednje šumarske škole vratio Milorad Repac. Očekivao je da će u svojoj, maloj sredini okruženoj bujnim šumama lakše doći do posla, ali prevario se. Njegov posao dobio je netko drugi, dok Milorad svake godine tek sezonski uspijeva nakupiti po šest mjeseci radnog staža. – U većim sredinama nema šanse da dobijem posao u struci. Vjerojatno sam pogriješio što sam se vratio,  ali ja sam ovdje samo privremeno, ne mislim ostati, tvrdi Milorad. – Cilj mi je još malo ući u rutinu šumarskog posla, i onda otići negdje s punim znanjem i iskustvom, nada se Milorad, a gdje, za njega potpuno nebitno.

Njegovi vršnjaci koji su krenuli u potragu za poslom i novim životom, uglavnom se sele sezonski na Jadransku obalu. Rovinj, Rijeka, Novalja, Pag mjesta su gdje uglavnom rade fizičke, sezonske poslove. – Bauštela, konobarija, poslovi su koji naši mladi bez fakulteta rade. To je ono da si negdje, a da nisi kod kuće. Svi su podstanari, moraju se starati sami za sebe, plaćati hranu, stan, financijski se to slabo isplati. Težak je to kruh. Ljudi se sele, ljeti odlaze, zimi se vraćaju u sumorni i odsječeni Lapac u kojem je najteže kada padne snijeg. Po nekoliko dana ljudi su osuđeni da budu zatvoreni u svojim kućama, a tada već padaju u depresiju. Jedini izlaz tada su virtualne, društvene mreže, ali i tu često internet veze ne funkcioniraju i pucaju, opisuje bezizlaznu lapačku stvarnost Milorad. – U vremenu kada je za sve potrebna veza, mladim krajišnicima potrebno je puno snage, truda, snalažljivosti i znanja jezika da krenu u nepoznato, u nešto što je sasvim drugo od sredine u kojoj smo odrasli. Teško je onima koji idu grlom u jagode. Lakše se snađu i adaptiraju oni koji imaju pomoć prijatelja ili rodbine na novoj adresi. Jedan dio mladih se pomirio s ostankom i životom u Lapcu, ali tko je god perspektivniji razmišlja kud dalje, priča Milorad.

Kud dalje razmišlja i Aleksandar Vojvodić koji se iz izbjeglištva vratio 2005., u godini poleta obnove koja je nagovještavala privredni razvitak krajiških područja. – Radio sam u pilani oko devet mjeseci. Nisam redovno dobivao plaću, pilane su se lagano gasile, počeo sam se baviti poljoprivredom s roditeljima. Umjesto da je bolje, vremenom je sve lošije. Lapac nudi neku sigurnost, ali ovdje ne vidim perspektivu i budućnost. Sve je daleko, i posao, i bolnice, i škole za djecu. Zbog posla i egzistencije išao bih bilo gdje, ali nadi u Lapcu dajem još malo vremena, pa onda ako ne bude bolje kofer i put pod noge, zaključuje dvadesetosmogodišnji Aleksandar.

Ne prođe ni dan a da ne pomisli na Donji Lapac priznaje Zorana Damjanović studentica Učiteljskog fakulteta u Zadru.- Svako jutro u Zadru ustajem s istom slikom: brežuljak ispred moje kuće, zelena trava, iza kuće planina koja mi daje snagu za novi radni dan. Obožavam prirodu, ličke šume, odlazak u Donji Lapac predstavlja mi bijeg od stvarnosti i svakodnevnih obaveza. Stalno vučem kofere sa sobom. Već sam naučila na brzinu se spakirati, za 10 minuta. Čini mi se da stalno vučem sve stvari za sobom, priča o svom načinu života Zorana.

 – Zanima me taj prijašnji život. Mislim da bi se u tom vremenu bolja pronašla, život je bio jednostavniji, ljudi su radili, živjeli su, bili su sretniji i zadovoljeniji svojim životom. Prije par dana mama mi je nabrojala da je prije Oluje od Srba do Donjeg Lapca ukupno radilo 43 kafića. Smijala sam se njihovim imenima, bila su mnogo domišljatija i autentičnija od sadašnjih, priča Zorana o prošlom vremenu u kojem nije živjela i koje se sasvim sigurno neće vratiti, ali gdje god ih životni putevi odveli, mladi Ličani priznaju jedno, da će Donji Lapac uvijek imati počasno mjesto u njihovim srcu i biti bitna odrednica njihovog života.

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email