Nada žutih cvjetova

Piše: Paulina Arbutina

Žuto cvijeće, reklo bi se, od pamtivijeka raste po dalmatinskom kršu. Gazili su ga čobani i ovce. Tretiralo ga se kao običnu travu, korov koji je, eto, dobar samo za …

Žuto cvijeće, reklo bi se, od pamtivijeka raste po dalmatinskom kršu. Gazili su ga čobani i ovce. Tretiralo ga se kao običnu travu, korov koji je, eto, dobar samo za ispašu stoke i potpaljivanje vatre.

To iz kamena samoniklo miomirisno žuto cvijeće od svog djetinjstva gledao je i Nedjeljko Đilas iz Kistanja. Znao je da se zove smilje. Nije znao čemu još može služiti i nije znao da će jednog dana gledati u te žute cvjetove kao u sunce, kao u jedini izlaz iz teškog životnog crnila.

Onda su došla nova vremena i žuto cvijeće postalo je iznimno tražena sirovina u farmaceutskoj industriji, a kozmetička industrija je počela biljku s dalmatinskog krša cijeniti kao onu koja na kožu djeluje regenerativno, koja ima antiejdž svojstva, i smilje se od korova pretvorilo u zlato. Stručnjaci ističu da eterično ulje od žutih cvjetova smilja, koje na inozemnom tržištu postiže vrtoglave iznose do 1.300 eura i više po litri, djeluje protiv bora, ima protuupalno djelovanje, pomaže kod nadutosti, bolesti jetra i žučnog mjehura, a korisno je i za inhaliranje kod tegoba dišnih puteva. Da bi se dobila samo jedna litra vrlo vrijednog eteričnog ulja potrebno je ubrati oko 700 kilograma smilja, čiji se kilogram cijeni i do 15 kuna. Priča o smilju tako je prerasla u priču o velikoj zaradi.

Upućeni računaju kako prosječni berač smilja može dnevno zaraditi oko 300 kuna, a mjesečno čak 9.000 kuna. Za nekih 50 kilograma potrebno je četiri sata branja, ako je berač na lokacijama gdje je koncentracija žutih cvjetova veća. Posao nije lak, ali zagarantiran otkup, odlična cijena i isplata na licu mjesta najbolji su mamac za berače koji su pojurili u Dalmaciju iz svih krajeva Hrvatske. Procjenjuje se da u berbi smilja sudjeluje najmanje 4.000 berača, pod čijom navalom stradava inače izdržljivo smilje. U utrci za brzom i dobrom zaradom, brojni nesavjesni berači trgaju i čupaju smilje koje s korijenom dobiva još veću težinu, a samim time i cijenu. Poslije takvih berača smilje se na mnogim područjima iskorjenjuje, što je pokrenulo lavinu nezadovoljstva i protesta širom Dalmacije.

U međuvremenu su mještani povratničke općine Kistanje počeli podizati vlastite plantaže smilja kako ne bi trpjeli zbog mogućih državnih zabrana branja, jer mnogima je smilje izvor egzistencije. Isto tako, prema odluci Ministarstva zaštite okoliša i prirode, berba smilja u dalmatinskom zaleđu, na “ničijoj zemlji”, dozvoljena je samo od 15. juna do 15. augusta. Svoju plantažu smilja podigao je i Nedjeljko Đilas, koji je lanjskog maja zajedno s bratom male grančice smilja iz prirode presadio na svoju djedovinu i one su pustile žile.

– U početku su me ljudi gledali s nevjericom, kao i uvijek kada je u pitanju nešto novo i nepoznato te, naravno, zbijali šale govoreći da kada Kinezi od smilja nisu mogli napraviti biznis, gdje ćemo mi. Dok nismo imali svoje nasade, znali smo i šest sati hodati po kršu da bismo nabrali 27 kilograma smilja. Rekao sam da više neću tako. Tražio sam po internetu podatke o toj biljci s kojom smo odrasli, ali koju smo, nažalost, slabo poznavali. Danas u smilju vidim nadu i jedini put iz svoje nemoći i beznađa – kaže Nedjeljko, koji je nakon povratka iz Srbije 1999. godine sve do ulaska u posao branja smilja nastojao samo preživjeti.

– Bavio sam se svim i svačim. Radio sam u vinogradima, leži mi elektronika, pa sam postavljao satelitske antene. Prođe i to vrijeme s antenama. Život teče dalje, a novca nema. Bila me je sramota primati socijalnu pomoć. Na kraju sam je morao uzeti zbog zdravstvenog osiguranja. Došla su vremena da skupljam sitniš kako bih kupio koricu kruha – iskreno o svojoj teškoj svakodnevici na bukovačkom kršu govori Nedjeljko. Onda se odjednom pojavila priča o smilju i Nedjeljko je prošle godine posadio 3.800 grančica te biljke.

– Bez većih priprema, bez većih ulaganja, praktički ni iz čega posadili smo naše smilje. Nisam imao novca, a kažu da jedan gram sjemena košta 200 kuna. Riješio sam da nasadimo grančice iz prirode koje obrađujemo bez kemikalija, baš kao što rastu u divljoj, slobodnoj prirodi. Ozbiljan sam i pošten. Ne želim i nemam potrebu da silujem berbu – priča Nedjeljko, koji je do sada zajedno s bratom posadio 25.000 grančica smilja.

– Kada treba krenuti u neki nepoznat posao, naši ljudi odmah kažu ne mogu ja to sam. Ali može čovjek i sasvim sam. Oko mene ljudi ulažu novac, sade hektare, kupuju sadnice, a ja nisam mogao ni traktor da platim za oranje, nego sam frezao zemlju poslije kiše. Što je jeftinije, jeftinije je. Ja sam mali proizvođač smilja. Teško je to, mi smo tri puta frezali, pa okopavali, prije toga smo obrađivali i izvozili kamen s njive i pripremali teren za sadnju. I sam se sada čudim kako su to plodne površine, a prije je sve bio samo goli kamen. Ali ustajemo u četiri ujutro, a liježemo u dva ujutro. Unatoč svemu, dobro je: kada prošećem kroz moje smilje, puno mi je srce, osjećam zadovoljstvo i ispunjenost. Iščupam poneku travu i kao da sve brige prođu – govori Nedjeljko o svom novom životnom početku.

Vidjevši prošlih godina kako su se kretale otkupne cijene smilja, u uzgoj tog ljekovitog bilja krenuo je i Dalibor Nikolić, koji je Smilje_Nikolicposlije “Oluje” svoje utočište našao u Italiji gdje, kako kaže, dobro živi, ali su ga ljubav prema zavičaju i posao oko uzgoja smilja ipak vratili u rodnu Bukovicu. Dalibor je zajedno s prijateljem zasadio stotinjak hiljada nasada smilja, a planiraju ih zasaditi još.

– Dolazio sam u Kistanje i kada se nisam bavio smiljem, ali rekao sam hajde ako već dolazim da napravimo nešto korisno, ne samo za sebe nego za sve. Jer poslove oko sađenja, uređivanja i berbe smilja ne može obavljati samo jedan čovjek. Tu mora biti uključeno desetak ljudi i svatko tko radi ponešto će zaraditi. Najveći je problem kada se ljudi boje rada. Kada smo počinjali, stalno su kružila pitanja što ako nešto pođe po zlu, ali ako se ne proba, ništa se ne može postići – ističe Dalibor i dodaje da planiraju posaditi 100.000 novih sadnica.

– Po nekim studijama, prve godine očekuje se 30 posto berbe, druge već oko 70 posto i tek nakon treće godine dostiže se stopostotni prinos. Mi smo u prvoj godini. Smilje smo sadili u novembru i tek u septembru očekujemo berbu. Ako ostvarimo tih 30 posto, zadovoljno ćemo trljati ruke – iskreno će Dalibor.

– Ako se treće godine od stotinjak hiljada sadnica ubere minimalno 250 grama po jednoj biljci, to je 25 tona, po minimalnoj cijeni od jednog eura po kilogramu to je 25.000 eura, što je jedna plaća od 2.000 eura mjesečno. Sada napravite računicu da li se ta kultura isplati ili ne – govori Dalibor, koji nije jedini kojeg smilje sve više veže uz Bukovicu.

Mnogi Bukovčani dođu iz izbjeglištva na dva-tri tjedna kako bi pripremili zemlju za sadnju smilja ili urade berbu i onda se vraćaju svojim porodicama. Za sada se oko dvadesetak ljudi u Kistanjama bavi uzgojem smilja na vlastitim parcelama. Interes bi bio i veći da nisu potrebna značajna sredstva za ulaganja, kojih izbjeglice, nažalost, nemaju.

– Velik broj ljudi jednostavno nema sredstava da kupe ni osnovne stvari, a kamoli sadnice smilja. Od nadležnih imamo samo moralnu podršku, a u životu smo ostavljeni sami sebi, svojim mogućnostima i sposobnostima: ako uspijete, super, i mi ćemo se proslaviti na vašem uspjehu, ali ako potonete, tko vam je kriv. Mnogo je zemlje napušteno po Bukovici, čak i državne. Očekivali smo da će se pokrenuti procedura da se ta zemlja da smiljarima, ali to se ne isplati čekati. Ne možemo sami pokrenuti opći razvoj ovog kraja, za to bi se trebale pobrinuti i općina i država – ističe Dalibor.

Dodaje da je najveći krivac za to što su se Bukovčani upustili u posao sa smiljem prvi bukovački smiljar Milivoj Macura, koji se

smiljem počeo baviti još prije deset godina, daleko prije najezde berača na ovu ljekovitu travu, kada je cijena kilograma iznosila jedva dvije kune. Prije mjesec dana, Macura je u svom selu Macurama kraj Kistanja otvorio pogon za preradu smilja, prvu bukovačku destileriju, investiciju vrijednu dva milijuna kuna. Pogon koji radi u dvije smjene dnevnog je kapaciteta 25 tona i zapošljava 30 radnika. Za stanovnike Kistanja i okolice, koji žive od mizernih penzija i socijalne pomoći, destilerija predstavlja pozitivni iskorak iz pustog kamenjara ka svjetskim tržišnim destinacijama.

– Imamo odličnu suradnju s njemačkom tvrtko Ireks aromom sa sjedištem u Jastrebarskom i s jednom belgijskom tvrtkom. To su naši glavni kupci. Mnogo sam vremena, živaca i snage potrošio svih ovih godina u poslu sa smiljem, ali zadovoljan sam, imamo oko 600.000 sadnica zrelog smilja i 200.000 u kooperativi. Ne bojimo se tržišta ni konkurencije koja je sve jača, o čemu govori podatak da je ove godine od Ministarstva zaštite okoliša i prirode 30 firmi u Hrvatskoj dobilo dopuštenje otkupa smilja. Nije bilo lako dobiti ni koncesiju od Hrvatskih šuma koje gospodare velikim staništima smilja. Velike su pare bile u igri. Prošle godine smo Hrvatskim šumama plaćali pola kune do kunu po kilogramu ubranog smilja, plus beračima, a ove godine Hrvatskim šumama plaćamo po devet kuna plus beračima, tako da je to velik udar za nas proizvođače i otkupljivače – napominje Macura i savjetuje da se sa smiljem ne počinje baviti onaj tko ne misli raditi jer ono zahtijeva puno vremena i fizičkog rada.

– Korov u smilju i oko smilja se mora pobijediti, posebno u proljeće, kada je biljki potrebna samoća. Smilje pripada biljkama koje zahtijevaju samoću, koje ne žele do sebe susjeda bilo koje vrste. Ono hoće samo da dominira i raste na našem krševitom terenu – govori Macura.

Pred onima koji se ozbiljno žele baviti uzgojem smilja na svojoj djedovini stoje i nesređeni zemljišno-vlasnički odnosi. Bez toga teško mogu registrirati obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo i organizirati proizvodnju.

– Najradije bih bio svoj gazda. Ali često nemam ni za kruh, a kamoli da platim sređivanje zemljišnih knjiga i raznorazne legalizacije. Ne znam što se danas-sutra može desiti. Kažem, samo se bojim političara. Obično nastrada mali čovjek. Ovi jači skrojili su zakone po svojoj mjeri. Ali ja i dalje nastojim između zmija, trnja, drače, kopriva, osa, guštera, ljudi dobrih i loših, ići svojim putem i da ni za koga ne zapinjem. Želim samo pošteno raditi i zaraditi – kaže Nedjeljko Đilas.

– Trudim se da imam ekstra-ulje i ekstra-smilje. Posao sa smiljem je dobra stvar. Samo da je sreće i pameti kod nekih ljudi, da se ne rade prekršaji – dodaje Nedjeljko, koji je prinuđen svoje smilje noću čuvati zbog straha da u pomami za novcem ne bi bilo pobrano i pokradeno.

– Stavio sam reflektore, razmišljam o kamerama i čudima. Doživio bih pravu katastrofu kada bi netko pobrao sav moj trud i nadu. Ako sa svojih 25.000 komada sadnica uberem dvije tone, a cijena je deset kuna, vidi se nekakva korist. Ne treba da budem gospodin, nego samo da živim, da mogu svom djetetu kupiti sandale i što nam treba za domaćinstvo – skromno će Nedjeljko.

Kaže još da je Bog Bukovici dao smilje koje je za ovaj pasivni kraj više od ljekovitog bilja, iznimno traženog i dragocjenog svjetskim kozmetičkim i farmaceutskim industrijama.

– Smilje je za Bukovčane postalo nada za neki novi, bolji i uspješniji početak na ovom krševitom tlu – zaključuje Nedjeljko.

Paulina Arbutina, Privrednik.net


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: