Trend je već odavno na djelu. Da se zločin u ime hrvatstva proglašava mitskim djelom junačkog domoljublja. A da se palim junacima “skidaju glave” i u smrti i bacaju na smetlišta. Povijesna i doslovna. Poput Ribarove ( biste). Svjesno falsificiramo vlastitu povijest, čemu država ne samo da daje potporu, nego i puni legitimitet. I srljamo u bespuća primitivne nacionalističke mitomanije na kojoj ćemo po svoj prilici odgojiti nove generacije za prošla vremena…
Nekad se klicalo “svi smo mi Mirko Norac”, nekritički i posve iracionalno identificirajući se i s njegovim nedjelima. Njegovim ratnim zločinima. Likvidacijom više od 40 srpskih civila u Gospiću, zbog čega je 2004. osuđen na 12 godina zatvora. U istoj godini i Haaški sud će ga osuditi za zločine u Medačkom džepu. Ukupna dosuđena kazna za “junaka” radi kojega je 2001. “gorjela” splitska riva, 15 godina zatvora. U ime obrane njegova “časnog” imena tresla se država, a tadašnja Račanova vlada proglašena je izdajničkom i antihrvatskom. Norac je ipak otišao u zatvor i odslužio svoje, i danas živi kao sav običan svijet. Ali, Hrvatska na slučaju Norac nije ništa naučila.

Norac i Bušić, branitelji, Hrvati, domoljubi…

Norac je proizveo “pukovnika Mirka Ćondića” koji je prijetio osnivanjem stranke s vojnim krilom i “dirigiranim sudstvom”. “Šatoraši” su proizveli Đuru Glogoškog koji je na trenutak povjerovao da će biti pitan o svakoj državnoj stvari, jer, jel’te on se za tu državu borio. Da bi je, ako mu se prohtjedne, i razorio…

Danas slavimo Zvonka Bušića, hrvatskog emigranta i nacionalistu koji je u ime hrvatske priželjkivane neovisnosti počinio akt terorizma, oteo putnički avion i skrivio smrt američkog policajca radi čega je odležao 32 godine zatvorske kazne u Americi. I ušao u povijest. U kojoj ga dio Hrvatske vidi kao domoljubnu ikonu, heroja bez premca koji je život dao za Domovinu. O njemu se pišu knjige, izvode kazališne predstave, Bušić postaje nacionalna svetinja, metafora hrvatskog identiteta i žrtve. Čin terorizma pretvara se u prvorazredan domoljubni vapaj za slobodom. Čovjek koji je skrivio smrt nedužnog njujorškog policajca i ranjavanje trojice njegovih kolega, stradalih pri deaktiviranju eksplozivne naprave koju je Bušić ostavio u pretincu na njujorškom željezničkom kolodvoru, egzaltirano se javnosti predstavlja kao “esencija ljudske duše” (Robert Kurbaša, režiser i glavni glumac predstave “Tko je ubio Zvonka Bušića”), kao neprijeporni pravednik i nepatvoreni domoljub.

Poslije 32 godine provedene u zatvoru deportiran je 2008. u Hrvatsku bez prava na povratak u SAD. Kod kuće je dočekan kao heroj i domovinski mučenik. Tragično je skončao 2013., a sahranjen je na zagrebačkom groblju na Mirogoju, u Aleji hrvatskih branitelja…

Bušić je nova referentna vrijednost hrvatskog “pravedničkog” nacionalizma, koji stremi rehabilitaciji domovinskih junaka prema kojima Hrvatska osjeća dug. Vraća im veličanjem njihova lika i djela, nekritičkim posvećivanjem njihovih biografija. Ukoričenjem i uprizorenjem njihova “mučeništva”. I zamjenom teza.

Legitimiranje ZDS, Ustavu nasuprot

I ustaški pozdrav “Za dom spremni” kojeg je i Ustav proskribirao kao nedopušten u javnom prostoru, dobio je nakon godinu dana mukotrpnog akademskog “suočavanje s poršlošću”, pravo građanstva. Na čast i slavu Plenkovićeve vlade, koja je to ekskluzivno pravo rezervirala za pripadnike HOS-a, baš kako i treba, legitimirajući njihovo pravo na ustaševanje.

Hrvatski su političari bez kompleksa u zagrebačkoj zračnoj luci svojedobno dočekali i pravomoćno osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića, komemorirali spomen na Slobodana Praljka, nakon njegove “sokratovske smrti” kojoj je pribjegao u trenutku izricanja haaške presude za zločine u BiH. Jer “zločin za Domovinu ” nije zločin. Nego, valjda, čin odvažnosti i mentalne snage. Motivirane slobodom za Domovinu. Kao primjer drugima. Koje odgajamo u potpuno iskrivljenom sustavu vrijednosti pravdajući zločin domoljubljem, a kriminal i lopovluk državnim interesom.

Ta iskrivljena svijest lažnih junaka i domoljuba prati nas do danas. Ona je držala na ulici godinu i pol dana navodno nezadovoljne hrvatske branitelje koji su, instruirani i organizirani od najveće hrvatske tvornice “domoljublja”- HDZ-a, prijetili legalno izabranoj ( lijevoj) vlasti državnim udarom, ali i plinskim bocama u središtu Zagreba. Jer im nije bio po mjeri i po volji Zakon o pravima hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji. Jer ih je bilo još koji nisu stigli regulirati svoj status hrvatskih ratnih vojnih invalida. I uzeti državi što god mogu. Bez mjere i milosti. I evo, u samo dva mjeseca od novog Zakona koji je ponovo delimitirao sve rokove za podnošenje zahtjeva, jer braniteljske rane i zasluge nikad ne zacjeljuju i ne zastarjevaju, štoviše postaju nasljedno pravo, stiglo je još 4000 novih zahtjeva za vojnu invalidninu. Koja jamči braniteljsku mirovinu.

Falsifikatima u bespuća povijesti

Više nećemo moći vidjeti tko su, gdje su ratovali, koliko su Domovini služili i u kojim su se postrojbama borili. Registar je ukinut, sada je to tek evidencija u koju mogu samo službene osobe imati pravo uvida. A istodobno sa skidanjem registra s interneta, otvoreni su neograničeni rokovi za novo registriranje, pardon evidentiranje, branitelja. Neki vole reći – dragovoljaca. Koji su se svojom voljom prijavili u rat za obranu zemlje, a onda, poput legionara i plaćenika, svaki dan u vojnoj odori, ali i bez nje, naplatili od te Domovine. U novcu i privilegijama… A koliko je među njima lažnih a koliko pravih, istinskih boraca i stvarnih dragovoljaca, to nećemo više tako lako saznati.

Bit će zato spomenika u slavu naših novih junaka. Jer one što su završili na smetlištu povijesti i deponijima stvarnosti, treba supstituirati novim ikonama Domovine koji pišu njezinu “neovisnu” povijest ispočetka.

Hrvatska je doista izgubljena u bespućima povijesne zbiljnosti kako je svojedobno nehotice proročanski iskazivao u svojoj knjizi Franjo Tuđman. Jasno, Tuđman tada nije time anticipirao hrvatsku sadašnjost, bila je to šifra za razumijevanje njegovog shvaćanja “bolje hrvatske prošlosti”. Preoblikovane, redizajnirane, falsificirane, sasvim naglavce okrenute. Bi Tuđman i bi vrijeme za nove hrvatske povjesnice. Pobjednici su poraženi, poraženi su posvećeni i u heroje pretvoreni. U toponime nacionalnog identiteta.

Godine sustavne indoktrinacije i od nacionalne povijesti u Hrvata nije ostalo ništa do li laži u kojima će se jednog dana samo rijetki snalaziti, koristeći se raritetnom povijesnom građom negdje, nekim slučajem sačuvanom.

Izvor: Tris, autor: Davorka Blažević