Nacionalistička čistka

Piše: Dušan Cvetanović

Mnogi su nas u ljeto 2013. godine uvjeravali da ulazak u Europsku uniju znači konačan udarac radikalnom nacionalizmu u Hrvatskoj. Trebao je to biti kraj ne onog deklarativnog nacionalizma s …

Mnogi su nas u ljeto 2013. godine uvjeravali da ulazak u Europsku uniju znači konačan udarac radikalnom nacionalizmu u Hrvatskoj. Trebao je to biti kraj ne onog deklarativnog nacionalizma s ruba društva kojeg će uvijek biti, nego onog opasnog, institucionalnog i dobro organiziranog, s podrškom u samim vrhovima vlasti. Kao što to obično biva, takva uvjeravanja pokazala su se netočnima, a nacionalizam koji zauzima i ulazi u sve institucije posljednjih mjeseci uzima sve više maha i stvara zabrinjavajuću atmosferu u kojoj se mnogi ne osjećaju lagodno. Pokazalo se da su predpristupni pregovori bili svojevrsna dresura konzervativnog i rigidnog dijela hrvatske političke elite, koja je zarad ulaska u EU uspješno zatomila svoje porive i neutralizirala radikalne elemente. No s ulaskom u EU brana u vidu mogućih blokada pregovora je nestala – Hrvatska je postala punopravna članica, sasvim slobodna činiti što ju je volja. Nacionalistima i onima koji nacionalizam koriste kao sredstvo ostvarivanja političkih ciljeva na ruku je išla i globalna financijska kriza, pa već nekoliko godina pratimo kako mnogi neshvatljivi potezi tog dijela političkog spektra prolaze potpuno neopaženo u europskim okvirima jer se nitko u krizom izmučenoj Europi nema pretjeranu želju baviti hrvatskim nacionalizmom.

No ono čemu svjedočimo od parlamentarnih izbora u Hrvatskoj u studenome 2015. godine poprima sve ozbiljnije razmjere, a granica dopustivog svakodnevno se pomiče u smjeru sve većeg gušenja građanskih sloboda. Pritom trenutna vlast koristi izrazito perfidne metode obračuna s neistomišljenicima i, naravno, državne institucije kako bi iz javnog prostora počistila što je moguće veći broj kritičara. Počelo je sa svojevrsnim financijskim udarom na neprofitne medije koji su financiranje iz budžeta Ministarstva kulture vrlo dobro koristili za istraživanje mnogobrojnih političkih afera koje su prije toga, s obzirom na sva ograničenja komercijalnih medija, ostajale izvan sfere novinarskog interesa. Ukidanjem financiranja nezavisnih medija, što su neuvjerljivo pokušali zakamuflirati izgovorima o štednji proračunskih sredstava, vladajući su otvorili sezonu lova na neistomišljenike, a ona se odmah potom preselila na javnu televiziju, na kojoj je u svega mjesec dana smijenjeno više od 80 urednika. Nekolicina ideološki najnepodobnijih dobila je otkaze, a ostalima je u blickrigu dano do znanja da ne talasaju previše kako novi posao ne bi morali potražiti na surovom tržištu tj. na burzi.

Kad smo već kod javne televizije, posebno je indikativna suradnja s turskom javnom televizijom potpisana na Pantovčaku u prisutnosti turskog predsjednika Erdogana, koji u svojoj zemlji provodi neviđenu represiju upravo nad novinarima, ali i akademicima, oporbom i inteligencijom, dakle svima koji pružaju otpor islamizaciji Turske. S tom i takvom državnom televizijom, koja je pod potpunim utjecajem vladajuće stranke, ravnatelj HRT-a je sa smiješkom potpisao ugovor o suradnji.

Još gori primjer potpune talibanizacije koja je uslijedila nakon ustoličenja HDZ-a u Banskim dvorima je suradnja hrvatskog pravosuđa s turskim, također poznatim kao jednim od najrepresivnijih u Europi, ali i šire. Šokantan je podatak da tursko pravosuđe procesuira više od 2000 osoba zbog uvrede časti predsjednika Erdogana. Upravo takvo pravosuđe trebalo bi valjda Hrvatskoj biti uzor i svjetlo na kraju tunela.

Takvi postupci vladajućih, kao i ulazak nekad marginalnih desnih strančica u Sabor, dodatno su ohrabrili uspavane radikalne slojeve društva – to je bio signal da se bez opasnosti za vlastiti integritet može krenuti u novu rundu relativizacije i prekrajanja prošlosti, a na površinu su izbile sve frustracije koje su zadojeni uzgajali godinama. Tako je danas posve normalno da se u javnom diskursu s crkvenih oltara oštro proziva predsjednicu države zbog njene osude nacističkog i kvislinškog ustaškog režima i da se na takve napade odgovara paušalnim i mlakim pozivima na okretanje budućnosti. Kao da ti i takvi koji danas, u 2016. godini, dižu NDH na pijedestal hrvatske državnosti razmišljaju o ikakvoj konstruktivnoj i naprednoj budućnosti. Takvima je danas, i uvijek će biti, u glavama isključivo ideja o mobilizaciji strahom i najnižim nacionalističkim porivima, jer je to jedini način da ostanu u središtu zbivanja.

I dok Vlada na gospodarskom planu ne bilježi nikakve rezultate jer ništa i ne radi, ideološko krilo vrši temeljitu operaciju čišćenja svega što bi dugoročno moglo predstavljati problem za nacionalistički i primitivni diskurs, koji može opstati samo i isključivo ako se iz javnog prostora uklone argumenti i činjenice, a zadrže mitovi i manipulacije kao sredstva političke mobilizacije. Zato je danas bitnije više nego ikad u posljednjih deset godina javno govoriti o namjerama i metodama rada ovakve Vlade i posljedicama takve politike, jer socijalne prilike i neimaština u kombinaciji s populističkim i nacionalističkim tendencijama ne jamče ništa dobro za ljudska i građanska prava stanovnika Hrvatske.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: