Na peronu

Piše: P-portal.net

„Prisustvovao sam do sada svakakvim mukama… I na Fakultetu, i na Klinici, i u Savetovalištu… i ovako privatno… Ali ne znam da li sam ikada video nešto toliko tužno kao što su njih dvoje u tom trenutku… Sami…“

11.05.2016., Slavonski Brod - S prvog perona autobusnog kolodvora svakoga dana u 13 sati odlaze autobusi puni ocajnih Slavonaca, Brodjana, koji u svom rodnom gradu i vlastitoj domovini nemaju buducnost jer ne mogu pronaci zaposlenje. Ostvarenje snova, srecu i nadu u bolje sutra potrazit ce u Njemackoj ili dalje. Tuzna je to, ali nazalost, istinita slika rastanaka od najblizih koji ostaju, ali i domovine koja godinama tone i srlja u sve dublju propast. Vise ne vjeruju obecanjima, oni naprosto odlaze.

Fejsbuk statusi beogradskog psihoterapeuta i specijalizanta psihijatrije dr Vladimira Đurića uvek nailaze na veliku pažnju javnosti. On u njima spaja psihološke lekcije i realne životne situacije kroz duhovite, pitke i jednostavno napisane smernice o međuljudskim odnosima, emocijama, svakodnevnim problemima, životu…

U nastavku prenosimo jednu od takvih njegovih objava, gde slikovito i dirljivo opisuje jednu od sve češćih životnih situacija na ovim prostorima.

Osam perona autobuske stanice u Požarevcu su večeras pusti…prljavi…i po ovoj ledenoj novembarskoj noći…nekako sablasni…uz onaj posebno britak…zimski…miris naftnih isparenja…
Na peronu broj jedan…u potpunoj diskrepanci sa okolinom iz 80 tih…stoji maltene potpuno nov autobus…ponos lokalnog prevoznika…i onakav kakav bi po pravilima Evropske Unije i morao biti…ukoliko želi da se šepuri po njenim autoputevima…
Na šoferci…velikim boldiranim slovima piše Beč…
Srce aristokratske Evrope…i treći najveći srpski grad na svetu…posle Beograda i Čikaga…
Ispred autobusa uobičajna galerija likova…nacionalne manjine…sitni šverceri… kandidat za Zvezdu Granda od pre tri godine…ocvali gasterbajteri…momak sa ogromnom kutijom, pretpostavljam kontrabasom…i Oni…
Nekako nesnađeni…i očigledno Debitanti na ovoj liniji…
Otac i majka koji prate…i ćerka…koja odlazi…
Ćerka je u kaputu…kakav se kupuje kada odlazite u grad u kome ne poznajete zimu…i gde nemate tetke i prijateljice…i čizmama…više toplim no lepim…lepa…i mlada…sa osmehom…koji prikriva sva ostala osećanja…i nesigurnost u odluku da ode…i strah od nepoznatog…i tugu…što odlazi…na dugo…
On je…u svom odelu i mantilu…za svadbe i sahrane…sa brkovima… podšišanom sedom kosom…Intelektualac…i Gospodin…bliži penziji…no nekoj radosti…
Ona je nemarno obučena…u elegantnoj jakni i cipelama…i kućnoj garederobi ispod…u potpunom rastrojstvu…sa hiljadu i jednim pitanjem u glavi…da li se svega setila…da li je sve spakovala…svom detetu…jedinici…i ponosu…kombinacija nespavanja i BromazepaNa na kome je od devedesetih uzimaju danak…nervozna je…čas se smeje…i glumi oslonac…čas izgleda kao da će svakog trenutka briznuti u plač…
Autobus odlazi…
Njih dvoje ostaju sami na stanici…
Prisustvovao sam do sada svakakvim mukama…
I na Fakultetu…i na Klinici…i u Savetovalištu…i ovako privatno…
Ali ne znam da li sam ikada video nešto toliko tužno…kao što su njih dvoje u tom trenutku…
Sami…
Ćutke odlaze sa stanice…
Majka u potpunom ludilu odlazi u pravcu stana…i BromazepaNa…ne pozdravivši se sa ocem…
On zastaje…pali cigaretu…kao i uvek…kada oseća taj nadolazeći neizdrž…suza..pri dnu očnih jabučica…jer Bože moj…muškarci nikada ne plaču…
Odlučuje da prošeta do grada…da razbistri misli…da pokuša da se smiri…da objasni sebi…da će sve biti u redu…da poslaže sigurnost, perspektivnost i otvorenost Austrije za mlade intelektualce iz Srbije…sa tugom što je baš Ona morala da ode….
Misao da će njoj tamo biti bolje…sa pomisli…kako će biti njima…i njemu lično…
Jedinica…
Njegov Ponos…i Dika…najveća Radost…neko za koga je živeo…i sve…
Približava se centru…
Na semaforu zastaje na crvenom i pali još jednu cigaru…iz istog razloga kao i malopre…a u ostalom…pa gde to on žuri sad?
Kako to život obično uredi…dok se menjaju svetla na semaforu ispred njega zastaje najnoviji Audi sa zatamnjenim staklima…
Požarevac je mali grad…svako svakoga poznaje…tako su i njemu poznate te tablice…bahatost u vožnji… i potmula grmljavina basova u pozadini…
Dok se pali žuto…. pesma se završava…i čuje poznati smeh…sina njegovog nekada najboljeg prijatelja…egzaltiran…i pun radosti…
Kao da uživo prisustvuje snimanju reklame za „život je lep!“…
Seća se pijanke kada se on rodio…smotanosti tog malog dok je učio da hoda po njegovoj dnevnoj sobi…koliko je voleo njegovu gibanicu…seća se prvog dana škole…dok su ih zajedno čekali…seća se kada mu je njegova ćerka pomagala da popravi jedinice u srednoj…i kad su se njih dvoje smrtno posvađali nakon što je ona otišla na studije…a on ne…
Posle ga se baš nešto i ne seća…jer se postpeno i razdvojio od njegovog oca…posle onih izbora…i nakon rečenice „daj da mi obezbedimo našu decu, pusti ti to šta će ljudi pričati…“
Skoro je čuo da je visoko u podmlatku stranke…da ima lepo nameštenje u opštini…i privatan biznis…kažu da će biti ozbiljan kandidat za gradonačenika na sledećim izborima…
Sa njegovim ocem odavno i ne govori…ne zna o čemu bi…a uostalom i ne pričaju više istim jezikom…
Zeleno za pešake se pali…ali on ne može dalje…noge ne slušaju…
Da li je čitav život proveo u zabludi?
Da li je sve ono na šta se celi život oslanjao i po čemu se ravnao….sav taj ponos…čast…vaspitanje…moral…poštenje…sto puta ponovljene reči njegovog oca… u stvari jedno obično Sranje…i potpuna Glupost…
Da li mu sada vredi Obraz…kada Nje nema…i kada na Njemu neće biti Tog poljupca…uz Taj zagrljaj…koji je rastao od 50…do 170 cm…do sledeće slave…ili sledeće jeseni…naravno ukoliko dobije slobodno…i ako papiri dozvole…da izađe…iz njene nove domovine…
Da li je čitav život proćerdan uludo?
Da bi nepoznati i nebitni ljudi rekli da je on pošten i dobar?
Da su ***–ići poštena porodica?
Da li je ispao glup?
I naivan?
Vrištao bi sada tu…na sred ulice…psovao i vlast…i opoziciju…i prethodnu…i sadašnju…i buduću…
I ideale…i planove…
I ono da se dobro dobrim vraća…
Ne zna gde bi sada mogao da ode…
Kući je već uveliko tišina…dupla doza šljaka perfektno…
Prijatelji su ili na groblju…ili kod nekih srećnijih i optimističnijih prijatelja…
Za Alkohol se zarekao…još u Vukovaru…
Da li je kasno da ode do Crkve?
Da li Bog radi još uvek?
Da li Sveci pokrivaju teritoriju Evrope?
Ma samo neka ona bude srećna…
Sve će biti u redu…


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: