U dobrim, starim vremenima vrijedni i marljivi domaćini i radnici odvajali su novac iz svojih skromnih prihoda, stavljali ga na stranu i štedjeli za crne dane. Istina, bila su ta dobra vremena davno, za većinu srpskog stanovništva u Hrvatskoj još prije ratnih sukoba devedesetih prošlog vijeka.
Vjerovalo se tada bankama i državi, pa se većina štediša više odlučivala za štednju u bankama nego u čarapama, madracima i drugim kućnim varijantama. Crni dani i crne godine su došle i traju, ali mnogi od tih marljivih domaćina do svog teško izdvojenog i ušteđenog novca, ostavljenog na čuvanje bankama, uz garanciju države, još uvijek nisu došli.
Na prostoru Knina osamdesetih godina postojale su tri banke: Splitska banka Split, filijala Knin, zatim Jugobanka Beograd, filijala Split, ekspozitura Knin i na kraju JIK banka Beograd, poslovna jedinica Beograd, ekspozitura Knin. Krajem osamdesetih godina štedišama svih triju banaka štednja je blokirana i s nastankom novih država pretvorena u staru deviznu štednju, ali načini isplata su se razlikovali. Splitska banka je ostala hrvatska banka i vlasnici stare devizne štednje, pa čak i oni srpske nacionalnosti s krajiških područja poslije ratnih sukoba, nisu imali nikakvih problema da je koriste u skladu sa Zakonom o pretvaranju stare devizne štednje u javni dug države, što nije bio slučaj sa štedišama beogradske Jugobanke koji su štedjeli u splitskoj filijali. S obzirom na to da se radi o banci čija je centrala izvan Hrvatske, država je u vraćanju stare devizne štednje zauzela princip teritorijalnosti i donijela navedeni Zakon po kojem se do 6. jula 1992. dozvoljavalo svim građanima Hrvatske da svoju štednju iz organizacijskih jedinica banaka čije je sjedište bilo izvan Hrvatske prebace na banke u Hrvatskoj i da ta sredstva koriste kao da su bila u hrvatskim bankama po Zakonu o pretvaranju stare devizne štednje u javni dug države. Taj rok je kasnije, tokom ratnih godina, bio pomaknut, ali samo za hrvatske prognanike, zarobljenike u srpskim logorima i slične kategorije, dok su srpski štediše na ratom zahvaćenom području ostali izvan svih zakonskih dometa, a njihovi depoziti zarobljeni u filijalama po hrvatskim gradovima. Pretpostavlja se da je samo oštećenih štediša Jugobanke bilo deset hiljada.
Nepravda ni do danas nije ispravljena, a hrvatska država se na brojne, najčešće pojedinačne zahtjeve oštećenih štediša nikada nije oglasila. Problemi krajiških štediša koji su ulagali u filijale banaka čije je sjedište bilo izvan Hrvatske sve ove godine ostali su u medijskoj blokadi i izvan svih političkih susreta i razgovora dviju država. U vrijeme kada se Hrvatska pobrinula za vlasnike stare devizne štednje Ljubljanske banke i podigla njihov problem na najviše evropske instance, srpska strana je ćutke gledala sa strane. Problemi oštećenih štediša našli su se jedino u ladici Komisije za sukcesiju imovine bivše SFRJ, koja se godinama nije sastajala, a na posljednjem sastanku 2009. srpska strana, čiji se predstavnici iz godine u godinu mijenjaju, uopće nije bila prisutna. Oštećenim krajiškim štedišama ostalo je jedino razočaranje ponašanjem i domovine Hrvatske i druge domovine Srbije, čiji su mnogi postali državljani.
Jedan od kninskih štediša bio je Ljupče Mandić, čija je porodica imala deviznu štednju u sve tri kninske banke. Najbolje je prošao sa Splitskom bankom, odakle je 1997. godine uspio podići staru deviznu štednju.
– Mogu razumjeti Hrvatsku kojoj nije u interesu da riješi problem krajiških štediša koji su držali svoj novac u srpskim bankama s filijalama u Hrvatskoj, pa je zakonski to pitanje zabetonirala. Ali ne razumijem ponašanje Srbije koja interese nas, svojih građana, naše imovine, sve ove godine nije zastupala, barem protokolarno. Srpske vlasti su se mijenjale i svima je naš problem bio poznat, a nijedna ništa nije poduzela. Ostalo je da za svoju štednju čekamo sukcesiju, koja nijednoj državi ne odgovara, pa je pitanje kada će taj proces zaista početi – govori Mandić o problemima vlasnika stare devizne štednje splitske filijale beogradske Jugobanke.
Osim što im nije isplaćena stara devizna štednje iz splitske filijale beogradske Jugobanke, štediše su ostali uskraćeni i od države Srbije za isplatu stare devizne štednje iz beogradske JIK banke koja je u Kninu imala ekspozituru. Srbija je 2002. godine donijela Zakon o regulisanju duga SR Jugoslavije po osnovu devizne štednje građana, po kojem je štedne uloge iz kninske ekspoziture stavila pod član 21. u kojem se kaže da državljani bivših republika SFRJ, koje nisu bile u sastavu tadašnje SR Jugoslavije, a koji su deviznu štednju po tom Zakonu položili kod ovlaštenih banaka sa sjedištem na teritoriji SR Jugoslavije, kao i državljani SR Jugoslavije koji su tu štednju položili kod filijala banaka iz tog člana koje su se nalazile na teritoriji SFRJ do momenta odcjepljenja tih republika, svoja potraživanja po osnovu devizne štednje građana ostvaruju na način koji se ugovori s državama sukcesorima SFRJ. Oštećeni štediše kninske ekspoziture beogradske JIK banke smatraju da njihova stara devizna štednja nikako ne spada pod član 21.
– Pravno gledano, pitam se zašto se član 21 primjenjuje na moju staru deviznu štednju kada je u tekstu tog člana jasno navedeno da se radi isključivo o filijalama srpskih banaka koje su bile locirane izvan Srbije, a naša štednja bila je položena u kninskoj ekspozituri, a ne filijali, što nije isto – navodi Mandić, koji se aktivno posvetio istjerivanju pravde po tom pitanju.
– Nesporna je činjenica da su sredstva koja sam uplatio u kninskoj ekspozituri JIK banke direktno legla na žiro-račun 60800 kod SDK-a u Beogradu, na isti račun kao i sredstva svih ostalih štediša JIK banke, poslovne jedinice Beograd, bez obzira na to kojoj ekspozituri pripadali i da li se ona nalazila u Beogradu, Kninu ili nekom trećem gradu. Ne mogu da shvatim zašto je moja kreditna partija stavljena u različit status od kreditnih partija svih ostalih čija su se sredstva nalazila na istom, zajedničkom računu. Kako to da moja sredstva s tog istog računa moraju čekati sukcesiju, dok ih ostali štediše iz ostalih ekspozitura mogu koristiti u skladu s ostalim članovima predmetnog zakona? – pita Mandić.
U slučaju isplate štednje iz JIK banke Mandić je svjedok i niza nelogičnosti. Naime, on je u kninskoj ekspozituri JIK banke sredstva položio na dvije devizne štedne knjižice. Jednu od njih izgubio je 1992., kada mu je u kninskoj ekspozituri rečeno da su oni samo šalter i da ne mogu izdavati duplikate, koji mu je na kraju izdan u Beogradu. Kada je 1995. došao u Beograd, Mandić je i dalje bio klijent JIK banke i preko svoja dva štedna uloga obavljao promet u vidu isplata i pripisa kamata, a Srbija mu je čak tokom 2000. i 2001. godine, kao i ostalim starim deviznim štedišama, isplatila dva iznosa, sve do rasformiranja JIK banke i donošenja Zakona o staroj deviznoj štednji, kada se za Mandića događa neočekivano. Štedna knjižica čiji je duplikat izdan u Beogradu priznata mu je kao i svim ostalim građanima tadašnje SRJ koji su bili vlasnici stare devizne štednje, dok knjižica izdana u ekspozituri u Kninu nije priznata s obrazloženjem da spada pod član 21 i da mora čekati sukcesiju.
– Koja je razlika između moje dvije štedne partije koje su obje uplaćene u Kninu, a jedna nije došla pod član 21 samo iz razloga što sam sticajem okolnosti štednu knjižicu zamijenio za novu u Beogradu? Nije mi jasno kakvu sukcesiju mi sa srpskim državljanstvom moramo čekati za sredstva koja su se od trenutka polaganja u banku nalazila u Beogradu i s kojima je raspolagala beogradska uprava JIK banke, odnosno za sredstva koja nikada nisu bila pod upravom financijske institucije u Hrvatskoj. Neozbiljno bi bilo tražiti od Hrvatske novac samo zato što je uplaćen na beogradski račun putem šaltera koji se slučajno nalazio u Hrvatskoj. Koja bi to bivša jugoslovenska republika osim Srbije mogla prihvatiti takav dug? – pita se Ljupče Mandić, koji je uvjeren da je netko pogrešnim tumačenjem zakona štednju svih deviznih štediša “JIK banke, poslovne jedinice Beograd, ekspozitura Knin”, koji sada žive u Srbiji i koji su srpski državljani, stavio u neravnopravan položaj.
– Ne možemo ostvariti ni ono osnovno što mogu drugi štediše, pa ni one mrvice koje se godišnje dijele, čime se osjećamo diskriminisanima ne samo u Hrvatskoj nego i u Srbiji. Do devedesetih godina veći dio ušteđevine imao sam u Splitskoj banci. Vidjevši da je rat neizbježan, odlučio sam da veći dio tih sredstva prebacim u kninsku ekspozituru novoosnovane JIK banke koja je poslovala u sastavu poslovne jedinice u Beogradu. Mislio sam da će, zbog rata koji je bio na vidiku, sredstva biti najsigurnija ukoliko budu u Beogradu. Bila je to moja velika pogreška – priznaje Mandić.
– Cijeli sam život štedio za crne dane. Kada su oni došli, ne mogu do svog novca kojim sam mogao olakšati neizvjesnost izbjegličkog života i riješiti egzistencijalne probleme. Nisam se žalio što nisam mogao doći do, u to vrijeme velikih, 30.000 maraka. Rekao sam šta je, tu je i slijedio sudbinu svih ostalih građana koji su svoja sredstva povjerili na čuvanje bankama. Moje muke su nastale 2002., kada sam osjetio da sam u neravnopravnom položaju. Da mi je sada mojih 7.000 eura, možda bih konačno mogao platiti porez na stan koji sam kupio pod teškim kreditnim uslovima. Ili bih mogao zamijeniti polovni namještaj kupljen još 1995. Možda bi nešto ostalo i da konačno, nakon 20 godina, mogu otići na ljetovanje – govori Mandić, koji ne odustaje od višegodišnjeg dokazivanja svojih prava.
Obraćao se svim relevantnim institucijama kao što su Nacionalna štedionica, Narodna banka SR Jugoslavije, JIK banka u likvidaciji, Udruženje banaka, zaštitnik građana, na kraju i Ministarstvo finansija kojem je pisao nekoliko puta.
– Dobio sam samo nekoliko u najmanju ruku ponižavajućih odgovora, u kojima je doslovno prepisan član 21, kao da sam nepismen i ne znam ga sam pročitati. Bili su to odgovori koji nisu bazirani na snazi argumenata, već na argumentima snage – govori Ljupče Mandić i pita se koliko je poslije svega moralan odnos države Srbije prema izbjeglicama.
– Ne tražim nikakvu milost, ni pomoć, ni državni novac koji nisam zaslužio. Tražim samo svoje. Vjerovao sam u državu i svih ovih godina pokušavam da uspostavim dijalog s njom u cilju povrata sredstava koja sam joj svojevremeno povjerio na čuvanje. Ta su sredstva u međuvremenu devalvirala, ali taj realan ostatak nekadašnjeg zavidnog kapitala još uvijek je moje vlasništvo – napominje Mandić, koji se za zaštitu ne može obratiti ni sudu, jer je zakonom definirano da se obustavljaju svi sudski procesi po članu 21.
“Štediše su sami krivi, preuzeli su rizik ulaganjem svoga novca u banke bivše Jugoslavije. Hrvatska je primijenila princip teritorijalnosti za devizne štediše u svojoj zemlji, ali ne za Srbe, porijeklom iz Hrvatske koji su nasilno istjerani iz Krajine”, napisao je početkom dvijehiljaditih, prilikom pristupanja Slovenije EU-u i buđenja duha Ljubljanske banke, nizozemski europarlamentarac Erik Jurgens u izvještaju Odbora za pravna pitanja i ljudska prava Vijeća Europe i zaključio da se “principi primijenjeni na poslovnice koje djeluju u Zapadnoj Evropi ne mogu primijeniti u pravnom režimu bivše Jugoslavije”.
Tračak nade oštećenim štedišama donijela je prošlogodišnja pravosnažna presuda suda u Strazburu u procesu koji su protiv Slovenije i Hrvatske podigli oštećeni štediše Šahdanović, Ališić i Sadžak, a u kojoj se kaže da su te dvije države odgovorne za vraćanje novca štedišama Invest banke i Ljubljanske banke, da moraju poduzeti sve potrebne mjere, uključujući i zakonodavne izmjene, kako bi oštećeni mogli vratiti svoju staru deviznu štednju, te se dvjema državama još nalaže da tužiteljima isplate po 4.000 eura na ime štete nanesene 20 godina dugim stresom i frustracijama zbog oduzete štednje. Oštećeni krajiški štediše se nadaju da ih naložene zakonske izmjene jednog dana neće zaobići.
