O ljudima i mjestima najbolje govore njihove ulice i zgrade. Dok u glavnom gradu Hrvatske niču fontane, samo nekoliko desetaka kilometara dalje od tog sjaja i raskoši pusta su mjesta s derutnim ulicama, srušenim kućama, uništenim školama i devastiranim tvorničkim pogonima, bez šanse za obnovu i novi život. Tako se u pograničnom Dvoru, udaljenom 120 kilometara od zagrebačkih fontana, nalazi trg koji priča dvije različite priče o ljudima i vremenima. Priču o nekadašnjem bujnom životu i onom današnjem, ispunjenom odlascima, depresijom i umiranjem. Trg u središtu Dvora čini lijep park okružen renoviranom zgradom policijske stanice sa širokim parkingom, do nje je prizemna, ali dostojanstvena zgrada kina, tu je i svježe obnovljena zgrada općine među čijim zidovima se zbog ekonomičnosti osim lokalne samouprave smjestila i biblioteka. Do zgrade općine napuštena je zgrada bivšeg Saveza komunista, a do nje također napuštena zgrada nekadašnjeg općinskog suda sagrađena još za vrijeme Austro-Ugarske. Tu su, jedna preko puta druge, dvije renovirane crkve, katolička i pravoslavna, između kojih su dvije spojene, oronule zgrade, različite arhitekture i vremena nastanka: jedna još iz Kraljevine Jugoslavije, koju je dao sagraditi kralj Aleksandar kao uspomenu na svog oca kralja Petra koji je ratovao u dvorskim krajevima, i do nje druga, jednostavnija, dograđena neposredno prije ratnih sukoba devedesetih godina. Upravo te dvije, spojene, napuštene i devastirane zgrade, jedna u vlasništvu Ministarstva prosvjete i druga koja je nekim čudom završila u rukama Ministarstva gospodarstva, prije Oluje činile su zajedno dvorski Srednjoškolski centar, koji je posljednje srednjoškolske godine 1994/95. pohađalo 525 učenika. Kada se tome doda podatak da je u pet osnovnih škola i desetak područnih škola s područja cijele dvorske općine 1995. nastavu pohađalo 1125 učenika, dobije se cifra mladih i djece koja je za dvorske krajeve u godinama poslije egzodusa srpskog stanovništva, bez obzira na doseljavanja hrvatskog stanovništva iz BiH, s otoka i iz Slavonije, ostala nedostižna.

Danas u Dvoru radi jedna osnovna škola koja ima 180 učenika. Četrdesetak učenika pohađa srednju školu u Hrvatskoj Kostajnici. Nekolicina njih pohađa srednju školu u Novom Gradu u Republici Srpskoj, dok se mali broj odlučuje za srednje škole u Topuskom, Sisku i Zagrebu. U poslijeratnim godinama nije bilo pokušaja da se ponovno pokrene neko srednjoškolsko usmjerenje. Bez djece i mladih, naravno, nema ni srednjoškolskog centra kao temelja razvoja svake sredine. Bez mladosti nekadašnji dvorski Srednjoškolski centar pretvorio se u sablasno praznu zgradu s polupanim prozorima i pocrnjelom fasadom, u kojoj samo stanuje vlaga. Skoro svakodnevno oronulu zgradu nekadašnjeg Srednjoškolskog centra gleda njegova posljednja direktorica Milica Kepčija.

– Škola je srce jedne zajednice i mjesta. Srce koje sada u Dvoru ne postoji. Zamislite, kada se ujutro 525 učenika slije u središte Dvora, to biva jedna rijeka. I u tri popodne kada odlaze kućama, u desetak autobusa u nekoliko pravaca – sve je vrvjelo kao u košnici. Jednostavno, čovjek se osjećao dobro jer je u svom mjestu imao toliko mladosti koja sada nedostaje. I sada kada se sjetim te energije nešto me ponese. Dvor je živio, nešto se stalno događalo, žuborilo. Prvih povratničkih godina škola u Dvoru brojala je 250 učenika. Svake godine ta se žila kucavica smanjuje i sužava. Ovih godina djecu gotovo da ne možemo vidjeti u Dvoru – priča Milica Kepčija o mjestu bez djece i budućnosti.

– Postali smo prazno mjesto, bez života i srca. Ništa više ne kuca, ne pulsira. Kada se prođe Dvorom, vidi se tek malo automobila ispred općine i kada se oni raziđu poslije radnog vremena, na dvorskim ulicama nema nikoga, samo poneki pas lutalica. Dvor je pusta sredina, bez dječje graje i koraka, ispunjena neprirodnom tišinom. Cijeli dvorski park pored Srednjoškolskog centra bio je pun mladosti. Sada je taj park isto tako lijep, ali pust, njegovu tišinu prekidaju tek usamljeni dječji glasovi. Skoro da je nemoguće zamisliti da je tu nekada bilo djece, školsko zvono, pun park… – prisjeća se bivša direktorica.

A sama zgrada Srednjoškolskog centra pretvorila se od nekadašnjeg velebnog objekta, sa suvremenim prostorijama i osvijetljenim, ostakljenim donjim dijelom s velikom salom, kuhinjom, razredima i kabinetima, u prostor koji nikome nije potreban.

– Kada se samo prisjetim koliko smo se borili da dobijemo dogradnju prije rata. Kao općina na rubu Hrvatske nismo se uspjeli u to vrijeme izboriti za izgradnju novog srednjoškolskog centra. Dogradnja zgrade na već postojeći prostor iz vremena Kraljevine Jugoslavije bio je maksimum koji smo mogli izvući. Izgradnju novog školskog objekta umjesto Dvora dobila je susjedna Hrvatska Kostajnica. Ali mi smo i s dograđenim objektom bili sretni, zadovoljni i ponosni. Dograđeni prostor mogao je primiti do 300 učenika, ali u ratnim uvjetima i s talasom izbjeglica iz hrvatskih gradova taj se broj popeo na 500. Morali smo koristiti i staru i novu zgradu i raditi u dvije smjene – priča Milica Kepčija.

S vremenom, oko zgrade Srednjoškolskog centra umjesto sve više djece bilo je sve više stakla, polupanih prozora i rupa kroz koje su ulazile životinje lutalice.

– Dogodio se apsurd da je prostor jedne obrazovne institucije postao prostor u kojem se mladi prepuštaju porocima i lošim navikama. Zato smo bili prinuđeni zakovati sve ulaze u objekt, posebno u njegov prizemni, nekada atraktivni, otvoreni dio – govori Kepčija.

Dodaje da Ministarstvo prosvjete i Ministarstvo gospodarstva kao vlasnici tokom svih godina propadanja nisu pokazali interes da se objekti sačuvaju i stave u funkciju. Na lokalnom nivou neki su se znali sjetiti zidova među kojima su usvajali svoja prva stručna zvanja, ali njihove ideje nisu bile dovoljne da se desi čudo obnove života.

– Čak je u prvim godinama povratka, početkom dvijehiljaditih, postojao interes za prenamjenu tih zgrada. Taj prostor mogao se spasiti, ali ključevi tog spasa nisu bili u našoj maloj i zaboravljenoj zajednici. Planirali smo u te zgrade smjestiti civilne udruge koje su optimistično prije desetak godina bile brojne i intenzivno se razvijale, no do sada su se gotovo sve ugasile. Jedno vrijeme razmišljalo se da tu smjestimo poduzetnički inkubator. Pošto je s obzirom na broj djece sigurno da u tim zgradama nikada više neće biti škola, a naše najbrojnije stanovništvo su stari i nemoćni, razmišljali smo da zgradu adaptiramo u dom za tu populaciju ili da ga pretvorimo, barem jedan njegov dio, u prostor za rijetke svadbe i veselja, a najčešće za sahrane, jer dvorane za takve potrebe nemamo. Postojala je i izvrsna ideja da prostor stare škole, odnosno zgradu od kulturnog značaja koja je sagrađena u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, pretvorimo u zavičajni muzej. Ali ništa od toga. Možete imati ogromnu volju, odlične ideje, atraktivan prostor, ali bez podrške ljudi ne možete promijeniti svijet. Zgrade Srednjoškolskog centra, kao i drugi objekti u Dvoru, zbog zuba vremena i nekorištenja za koju godinu postat će ruševine – ističe nekadašnja direktorica Milica Kepčija.

– Ova zgrada simbol je moje mladosti. Ovdje sam proveo tri godine. Sve osnove života stekao sam u ovom Srednjoškolskom centru. Tu sam postao čovjek. Nažalost, mojoj djeci ova zgrada ništa ne znači – s tugom priča bivši učenik Gordan Benak (1975), koji se krajem devedesetih među prvima vratio u Dvor, osnovao porodicu i podigao uspješno obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo.

– Bio je to lijep, atraktivan prostor i jedan predivan život i mladost koju moja djeca ne poznaju. I teško im je zamisliti kada im pričam o tim vremenima, da smo nastavu pohađali u dvije smjene. Tri sam dana išao popodne, dva ujutro. Sedam puta dnevno iz svih naših sela saobraćali su puni autobusi. Prema nekim pravcima išla su čak dva puna autobusa, jedan za drugim, i još smo zbog gužve stajali na vratima – sjeća se Gordan.

– Svako mjesto mladi najviše zavole baš u srednjoj školi, pa tako i Dvor. Prvi put tada iz sela i od roditelja kreneš u grad, dese se prve ljubavi, pogledi i sve ono što ti kasnije utre put u životu. Moja generacija proživjela je taj srednjoškolski život u Dvoru i volimo Dvor jednom posebnom snagom. Bio je to život koji još uvijek živi u sjećanjima nas koji smo bili njegovi svjedoci. Tko god od prijašnjih generacija navrati u Dvor, slika se ovdje na ćošku zgrade i fotografije stavlja na fejs – govori Benak o srednjoškolskim uspomenama.

Novim generacijama dvorska sredina nudi poneku izvanškolsku aktivnost putem dva sportska kluba, jednog karate kluba, kulturnih aktivnosti u sklopu pododbora Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta” i hrvatskih društava “Radoholičari” i “Pounjski pleter”. Bez srednje škole, mladi u Dvoru samo su u tranzitu. Na putu od kuće do škole, oni se u Dvoru ne nalaze i ne pronalaze. Osuđeni na odlazak iz Dvora nakon osnovne škole, s malim šansama i motivima za povratak, grade temelje svog života daleko od roditeljskog doma i svog grada. U vrijeme kada se odlazi iz cijele Hrvatske, puno je od njih tražiti ostanak u Dvoru.

– U Dvoru nemamo puno izbora, imamo samo osnovnu školu. Moramo dalje, što dalje. Društvenog života nema bez mladih, a mi mladi, pošto ne pohađamo srednju školu u Dvoru, nemamo ni volje ni vremena da gradimo taj društveni život koji nedostaje našem mjestu – govori Nina Trbulin, koja je gimnazijske dane provela u susjednom Novom Gradu u Republici Srpskoj.

– U Novom je puno više sadržaja, ljudi i djece koji pokreću stvari. I iz Novog ljudi odlaze, ali mjesto nastavlja da živi. Jednostavno, ljudi se više bore za društveni život, dok se u Dvoru mladi okreću sebi, svojoj egzistenciji i roditeljima. Nema društvenog života jer je on samo jedna karika u nizu nepovoljnih socijalnih i ekonomskih faktora – kaže Nina, koja je ovog ljeta upisala Medicinski fakultet u Banjaluci.

– Čovjek želi više ako ima manje. Međutim, mladi su u maloj sredini u ovom beznadnom vremenu sputani jer ne vide horizont, već upadnu u kolotečinu i ne znaju što bi sa sobom, vezane su im ruke i ne napreduju – govori Nina o svojoj generaciji koja ne vidi budućnost u Dvoru i ne prepoznaje prošlost svog zavičaja, o kojoj priča bujan dvorski park i u njemu sakriveno prazno dječje igralište “Vjeverica” na koje danas češće svrate vjeverice nego djeca.