Drastično poskupljenje cijene goriva na benzinskim postajama posljednjih tjedana možda je najopipljiviji dokaz da političke odluke proizvode stvarne posljedice u svakodnevnom životu. Nažalost, to često zaboravljamo, pa glasanje na izborima zaobilazimo u širokom luku. No drastičan pad standarda uslijed goleme inflacije prouzročene dvogodišnjim pandemijskim samouništavanjem gospodarstava i manjim dijelom ratom u Ukrajini najbolji su dokaz da će loše političke odluke donesene danas morati biti plaćene u budućnosti.
Nije nikakva tajna da je današnja inflacija unutar EU-a prouzročena katastrofalno lošom politikom upravljanja pandemijom posljednje dvije godine. Tada je Europska centralna banka tiskala i u optjecaj pustila bilijune eura. Rat u Ukrajini je, istini za volju, pojačao efekte, ali temelji za katastrofu postavljeni su i prije nego što je rat pogodio europski kontinent. U Hrvatskoj se takva politika ogledala u neracionalnom povećanju javnog duga kako bi se stotinama tisuća radnika iz proračuna plaćalo da ne rade ništa, tj. da sjede zatvoreni u četiri zida. Hrvatska je tada, uostalom kao i uvijek, bila samo odličan učenik-prepisivač koji je svoje mjere uglavnom prepisao od glavne uprave u Briselu. Samo na trenutke te su mjere ublažavane kako bi se smirio gnjev koji se već počeo kotrljati ulicama.
Činjenica da svijet srlja iz krize u krizu dovodi do sve jačih zahtjeva za centraliziranjem odlučivanja, pa je sve manje lokalnih problema za koje se mogu okriviti lokalni političari. Mantra da za rješavanje globalnih problema poput pandemija, ratova i klimatskih promjena svijet mora odgovoriti sve većom centralizacijom političkih ovlasti nailazi na plodno tlo. Sve je više onih, potaknutih strahom koji šire masovni mediji, koji su spremni odustati od demokracije zarad osjećaja sigurnosti koji im se nudi.
Pandemija nas je naučila da domaće, korumpirane vlasti, nažalost, nisu najveća opasnost po demokraciju, zdravlje i slobode građana. Promatrajući donositelje odluka na europskoj i globalnoj razini, lako se dolazi do zaključka da je davanje neograničene moći u ruke otuđenih birokratiziranih političkih struktura odličan recept za svekoliku katastrofu. A najveći problem je što takve političke strukture okuražene moći, kakvu su imale posljednjih godina, dolaze po još. Sve je jasnije da ta želja za više moći ima karakteristiku da se širi u beskonačnost. Najbolji primjer za to je što se već mjesecima u EU-institucijama lobira za što hitnije izmjene Ugovora o funkcioniranju EU-a i ukidanje pravila o jednoglasnosti pri donošenju ključnih odluka. Time bi se prešlo na pravilo kvalificirane većine, čime bi većina mogla preglasavati manjinu i nametati im čitav niz političkih odluka bez ikakve mogućnosti suprotstavljanja. Europski parlament je proteklog tjedna usvojio rezoluciju kojom se upravo ovo izričito zahtijeva. Takav potez, koji je u skladu s duhom vremena u kojem živimo, bio bi de fakto (samo)ukidanje prava država da odlučuju o budućnosti EU-a, njenim političkim vrijednostima i smjeru u kojem ide. Da je ovakav zahtjev došao prije desetak godina, bio bi odbačen u trenu, no danas to više nije slučaj. Konferencija o budućnosti Europe, visoko dirigirana predstava održana protekle dvije godine u organizaciji Europske komisije, u kojoj su građani trebali reći što žele od EU-a, pokazala je da je “građanima” dosta nacionalnih demokracija i da žele potpunu centralizaciju upravljanja, prije svega zdravstvom, ali u principu u svim sferama života.
Ideja o globalizaciji političkog upravljanja sve je bliže realnosti, a pokaznu vježbu o posljedicama takvog pristupa možemo promatrati u realnom vremenu. Tko danas može zaustaviti Europsku komisiju u hiperprodukciji odluka koje direktno obvezuju stotine milijuna europskih građana? Dok nacionalnim vladama možemo doći pod prozore i prosvjedima zahtijevati promjene, europsku vladu građani mogu samo tražiti na karti Europe, bez ikakve stvarne šanse da bilo što promijene ili da ih bilo tko čuje. S novim predloženim promjenama, čak i činjenica da se vlade država članica ne slažu s odlukama EU-a ne bi bila dovoljna da te odluke ne postanu obvezne za sve. Globalizacija političkog upravljanja, iako u teoriji nekima zvuči odlično, u praksi pokazuje potencijal za stvaranje globalne noćne more o kojoj danas ne razmišljamo, a koja bi preko noći mogla postati stvarnost. Protekle dvije godine pokazale su nam da ne postoji granica koja ne može biti pređena, pa su ovakve najave za sve one kojima sloboda i demokracija nešto znače poprilično zabrinjavajuće.
